Sanja Pilić jedno je od najpoznatijih i najčitanijih imena hrvatske književnosti za djecu i mlade. Vjerojatno ne postoji djetinjstvo koje nije nije bilo dotaknuto njezinim štivom.

Kao autorica brojnih književnih djela, od slikovnica za djecu, kratkih priča, do onih za odrasle, dobitnica je i brojnih nagrada tuzemnih, ali i inozemnih. Spomenimo tek neke kao što su Grrigor Vitez, Večernjakova nagrada za kratku priču, »Hej, želim ti nešto ispričati« dobila je White Ravens priznanje i time uvrštena u istoimenu međunarodnu digitalnu zbirku dječjih knjiga, a 2022. godine nominirana je za prestižnu nagradu za dječju književnost Hans Christian Andersen, a 2023. za nagradu ALMA.

I sama je odrasla u okruženju pisanje riječi jer njena prabaka je Zofka Kveder, poznata slovensko-hrvatska književnica i jedna od prvih sufražetkinja na ovim prostorima, a majka joj je Sunčana Škrinjarić, također jedna od najpoznatijih i najznačajnijih hrvatskih književnica za djecu i mlade.

Sanja Pilić ukratko autorica je koja već desetljećima svojim pričama odgaja generacije čitatelja, istovremeno zadržavajući vedrinu, toplinu i prepoznatljiv humor. Djeca u njezinim knjigama pronalaze prijatelje, roditelji podršku, a učitelji i knjižničari nepresušan izvor inspiracije za poticanje čitanja.

Sa Sanjom Pilić razgovarali smo o tome kako se mijenja djetinjstvo, kakva je uloga pisca u današnjem društvu, o izazovima književnog stvaralaštva, ali i o osobnim trenucima koji je oblikuju i nadahnjuju.

Odrastanje uz knjige

Vaša zadnja knjiga »Sve pet« iznova je osvojila dječju maštu, kako uspijevate održati iznova kontakt s najmlađom publikom, odakle vam inspiracija, ideja o dječjem nestašluku, zaljubljivanju, razmišljanju?

– Jedan dio mene ipak je ostao mlad. A opisujem i djecu s kojom se susrećem, zatim se sjećam odrastanja svoje djece, njihovih slobodnih aktivnosti, zaljubljivanja, prijateljstava. I susreti s djecom po školama dosta mi pomažu. Mlađi unuci me također inspiriraju, a stariji su već dijelom završili u nekim romanima.

Što je za vas intimno značilo odrastati u obitelji spisateljica, vaše majke Sunčane Škrinjarić i prabake Zofke Kveder?

– Odrasla sam okružena knjigama i ženama, ha, ha… Zatim umjetnošću. To me je, sigurno, na neki način odredilo. U kući su se vodili zanimljivi razgovori. Sve žene u obitelji bile su modernih nazora i nisu se previše obazirale na to što tko o njima misli.

Bile su zanimljive. Uključujući i moju baku Miru, polutetu Nadu, tetu Tihanu. A i po tatinoj liniji bila sam okružena zanimljivim ženama, tetom Verom i Anjom.

Može li strast prema pisanju biti genetski upisana, kako je izgledalo vaše djetinjstvo u tom smislu, je li vam pisanje i zbog toga postalo bliskim?

– Ne znam. Mislim da je važnije okruženje od genetike. Bila sam stidljivo dijete, pa onda mlada mama, i pisanje je, zapravo, bilo moj bijeg od stvarnosti. Ipak, kasnije sam se priviknula na nju, morala sam. Ali mislim da me u ranoj dobi usvojio kakav nogometaš, astronaut ili liječnik, sumnjam da bih pisala, bez obzira na genetiku.

Društvene mreže i dječja mašta

Koliko se današnje djetinjstvo razlikuje od onog o kojem ste pisali na početku karijere?

– Prilično. Prije je bilo više igre po školskim dvorištima, roditeljskih druženja, sjedenja s tetama iz vrtića po klupama dok su se klinci igrali u pješčaniku i nisu htjeli ići kući.

Moja kći i sin imali su takvo djetinjstvo, bezbrižno: sin Vid stalno je igrao nogomet po obližnjim parkovima, slavili su se rođendani u stanu, s mnoštvom djece, pa tko preživi, ha, ha…

Vladimira je išla u glazbenu školu, vježbala klavir, naš kanarinac Mocika tada bi pjevao… Imali su stalne prijatelje i lutali gradom, a ja baš i nisam uvijek znala gdje su.

Danas djeca​ odrastaju uz mobitele i društvene mreže​, koliko to utječe na njihovu maštu i potrebu za knjigom​?

– Donekle mijenja, naravno. Moji junaci koriste društvene mreže, dopisuju se, fotografiraju i drukčije provode svoje vrijeme. Iako im obično natrpam isto neke obveze, kao što bih i u pravom životu, pa tako često idu na kojekakve audicije, u kazalište, na snimanja, talent-showove…

Upravo bi mi trebala izaći knjiga s tom temom u Lulu Premium Knjiga nakladi. Da, sigurno da utječe na njihovu maštu, iako to može biti i u pozitivnom smjeru. Knjige se sigurno manje čitaju, jer zahtijevaju usredotočenost, a današnja djeca je baš nemaju. Sve se odvija brzo, mora biti zanimljivo, kratko i šareno…

Foto Tomislav Miletic/PIXSELL

Kako vidite ulogu književnika danas, u tom vremenu brze zabave i površne komunikacije?​ Smatrate li to tek tranzicijskom fazom kad će se svi opetovano zaželjeti maštovitih opisa i prikaza kroz štiva ili će se duga štiva morati zamijeniti nekom drugom formom primjerice filmovima ili kratkim pripovijestima?

– Mislim da se više nećemo vratiti na staro. Naravno, uvijek će postojati ljudi koji će čitati te divne, opsežne, mudre knjige koje su bile dio naše mladosti, a i nekadašnjih generacija, ali u sve manjem broju.

Jednostavno živimo u brzom vremenu i to je neminovno. Književnici će i dalje biti popularni, i to oni koji objavljuju mnogo, na velikim jezicima, obrađuju teme koje su većini zanimljive, imaju dobar marketing i slično.

Obožavam kratke priče

Pišete i za odrasle​, koliko se razlikuje pristup tim dvjema publikama?

– U pisanju za odrasle sam ozbiljnija, pomalo sjetna, introspektivna. I kratka. I sama sam dijete ovog vremena i dok pišem obično kuham ručak, gledam televiziju, šaljem poruke, razgledavam Fejs, telefoniram, čitam novine i slično.

Zato sam i napisala samo nekoliko zbirki kratkih priča i pjesama, a roman, bogme, ne. Sad nešto pokušavam pisati, roman o petero žena, ali kako stvari stoje, pitanje je hoću li ga dovršiti. Što sam starija sve vrijeme koristim za zabavu, putovanja, druženja i slično.

Dobitnica ste i nekoliko nagrada za kratku priču. Leži vam ta forma…

– Obožavam formu kratke priče, a pogotovo Večernjakov natječaj u kojem sam do sada objavila 42 priče. Sviđalo mi se što je otvoren za sve, pa sam svoju prvu priču poslala 1979. godine, kada sam još bila fotografkinja i radila na crtanom filmu.

​Kako doživljavate književne nagrade​, ima li neka koja Vas je posebno obradovala, naime dobitnica ste gotovo svih domaćih književnih nagrada, ali i inozemnih ?

– Volim sve nagrade dušom i tijelom. Zezam se. Uvijek me razvesele. Ipak najviše su me razveselile one najbrojnije – do sada sam dobila tri nagrade Grigor Vitez za knjige za djecu, a isto tako i tri nagrade Večernjeg lista za kratku priču.

Postoji li ​primjerice neka tema koju još niste dotaknuli u svojim djelima, a žel​jeli biste?

– Ne postoji. Ne volim koristiti svoje djetinjstvo, mladost kao potku za stvaranje djela. Naravno, ima inspiracije koja potiče iz različitih iskustava, ali je prilično neprepoznatljiva kad je upotrijebim u tekstu.

Dosta izmišljam na osnovu neke impresije. Ipak, moje su priče iskrene. I da, otkad sam nekako više svoja nego prije, tako su moje junakinje sve više emancipirane i manje romantične, ha, ha…

Mnogi tvrde kako su djeca najiskreniji​, ali i najbrutalniji čitatelji​, jer sve mora biti posloženo i logično. S obzirom na to da ste vrlo često i u neposrednom kontaktu s njima možete li se sjetiti nekog komentara koji vas je posebno dirnuo​, oduševio ili zabavio?

– Uglavnom mi se obraćaju klinci nakon književnog susreta, oni veći u četiri oka, a manji se vole pomaziti. Nemaju zamjerke, ha, ha… Ove godine sam u nekoliko navrata upoznala svoje nekadašnje čitatelje koji su sada odrasli ljudi.

Zaustave me na cesti, u kafiću, pa se fotografiramo. I mame me često zaustavljaju, pa onda snime selfie za svoje djevojčice. Ili mi šalju fotografije u messenger, a i djeca mi često pišu.

Ne smatram se influencericom

​Danas su vrlo popularni influenceri, smatrate li sebe svojevrsnom influencericom? Osim poruka i pitanja, traže li od vas možda i savjete?

– Dobivam poruke, pitanja, pa da, čak me neki traže savjete o odgoju ili o pisanju, ali ne smatram se influencericom. Iako kako sam na Fejsu, mnogi me prate, a i preko Instagrama.

Biti influencer je zapravo vrlo naporno, jer stalno morate biti prisutni sa dobro snimljenim videima, novostima i slično. Osobno obično pratim samo one koji imaju veze s putovanjima.

Što mislite o tome, smatrate li da influenceri mogu imati važnu ulogu u dječjoj mašti?

– Ne vjerujem. Zapravo i ti influenceri se ponavljaju sa svojim videima, jedni od drugih uzmu iste štoseve, načine prezentiranja. Danas ih je toliko da je teško biti originalan. Ali djeci je to sigurno neko vrijeme zabavno.

Foto Sandra Simunovic/PIXSELL

U vašim slikovnicama glavna junakinja zove se Maša. Zbog čega ste odabrali baš to ime?

– Oduvijek sam voljela ime Maša. A onda je moja kći Vladimira dobila kćer i nazvala je Maša. Nakon nekoliko godina Zoran Maljković, tadašnji urednik u Mozaik-knjizi, predložio mi je da izmislim serijal slikovnica o djevojčici. I tako sam izmislila djevojčicu i nadjenula joj ime Maša.

Koliko u vašim knjigama ima autobiografskih elemenata?

– Nekoć je bilo više, u pjesmama i pričama za odrasle. A sad baš i nema. Dobro, moje opservacije o starenju i kako je ono dosadno, uguram u neki tekst. Jer zbilja je naporno i glupo. Neka zbivanja utrpam u kakvu sličicu. Otkad sam se skulirala, sve mi je pomalo svejedno. A to nije dobro za pisanje, ha, ha…

Kako pišete​, imate li disciplinu​, rutinu i raspored ili radite intuitivno, kad dođe trenutak?

– Kad me prisile, ha, ha… Obično imam neke narudžbe za slikovnice, a katkad me inspirira kakav natječaj za pjesmu ili priču… Rijetko doduše, ali dogodi se. Nemam raspored, pa ni rutinu… Previše se volim skitati, pa ne stignem pisati.

Što vas najviše raduje kad završite rukopis?

– To što sam ga završila. Kraj. The End. Obožavam. Muka mi je kad ga moram ponovno čitati prije tiskanja u knjizi. I što je najbolje, odmah zaboravim o čemu sam pisala.

​Na čemu trenutačno radite​, možemo li uskoro očekivati novu knjigu?

– Čujte, ako završim taj roman o pet žena srednje dobi, a bliže umiranju, bit će dobro… Napisala sam novu Mašu, Mašu i dinosaure, koja bi trebala izaći sljedeće godine. I još neke tekstove za slikovnice koje bi trebale izaći…

Biti netko drugi

Mijenja li se vaš stil pisanja s godinama ili ga doživljavate kao prepoznatljiv »potpis« koji ostaje isti?

– Pa pomalo se mijenja, pogotovu u pisanju za odrasle. Nisam više toliko dramatična, ha, ha… Pa i hermetična, kao u nekim pričama koje sam davno napisala. Ni romantična. Moji junaci nekoć su bili s margine, a sada su, uglavnom, duhovite i samostalne žene koje se, zapravo, dobro osjećaju u svojoj koži.

Što biste poručili roditeljima današnje djece​, kako da im knjiga postane prijatelj, a ne školska obaveza?

– Mislim da trebaju djeci nuditi slikovnice i knjige još od vrtićkih dana, čitati im prije spavanja, a kasnije kad krenu u školu ponuditi im sadržaje koji bi ih mogli zanimati, pa onda razgovarati o knjigama, jer djeca se rado prepoznaju u njima, uvažavati njihovo mišljenje i slično.

I za kraj je li teško održati autentičnost nakon tolikih godina stvaranja i velike popularnosti?

– Nije to tako velika popularnost, a autentičnost je najjednostavnija za održavanje. Biti netko drugi je naporno. Tako da eto, uspijevam biti dobro u svojoj koži.

Unuci veliki i mali

Majka ste dvoje djece, ali i baka, koliko vaši unuci uživaju u vašim pričama? Ima li neke koje ste napisali inspirirani njima, možda ste ih i posvetili njima?

– Imam velike unuke Renea i Mašu, kojima je 25 odnosno 22 godine, i oni me sigurno ne čitaju, ha, ha… Neke stvari iz njihovog djetinjstva potrpala sam u kratke priče koje sam svojedobno objavljivala po dječjim časopisima.

Naravno, ima ih i u zbirkama. A ovim manjim unucima, Bartolu, Marulu i Gabrielu, kojima je 9, 6 i 2 godine, povremeno čita mama, moja snaha Ana. Doduše, Bartol me čita odavno i u čitankama jer sad već ide u treći razred.

Život pomalo trpam u mobitel

Prije pisanja bili ste posvećeni fotografiji, je li ostalo do danas nešto od tih sklonosti? Koliko su pisanje i fotografiranje bliski?

– I dalje volim fotografiju, iako mi sve ove aplikacije zapravo idu na živce, jer više ne znam koliko su fotke dorađene na sve moguće načine. I od umjetne inteligencije više ne znam što je istina, a što nije.

U svakom slučaju, volim i dalje fotografiju jer ona priča priču isto kao i tekst. Sve bilježim mobitelom, fotografiram često, pogotovo kad putujem. Fotografiram uglavnom lijepe stvari, detalje, tako da onda pamtim po njima kako mi je bilo na putu. Zapravo cijeli svoj život pomalo trpam u mobitel. Umjesto dnevnika.