Svojim četvrtim romanom Marko Gregur potvrđuje da spada u onu skupinu vrsnih hrvatskih književnika od kojih gotovo uvijek možete očekivati nešto novo i drukčije. Naime, njegov debitantski roman »Kak je zgore presvetli Trumbetassicz« (2017.) bio je uspješan pokušaj inače u Hrvatskoj rijetkog satiričnog povijesnog romana pisanog, da bi neobičnost bila veća, podravskom kajkavštinom. Potom je u »Mogla bi se zvati Leda« (2018.) čitateljima ponudio iznimno dojmljivu i emocionalno snažnu priču iz obiteljskog života, da bi pred tri godine kroz djelo »Vošicki« (2020.) ponudio romansiranu biografiju Vinka Vošickog (1909. – 1957.), uglednog hrvatskog izdavača. Sad je pak pred nama roman smješten na dalmatinski otok Prvić s glavnim likom koji razglaba i razmišlja ponajviše o umjetnosti.

Glavni lik ove otočne štorije je Jerko Nimac Antin, otočanin koji se nakon dvadeset godina života u Zagrebu vraća na svoj Prvić i to zbog pogreba druge žene svog oca Ante s kojim nije u dobrim odnosima još od smrti njegove majke, Antine prve supruge. Iako mu je namjera ostati tek dan, Jerko će svoj boravak bitno produžiti, a kad Hrvatsku zadesi korona, potom i potres u Zagrebu, na otok mu dolaze i njegova donedavna partnerica Vanja s dvije male kćeri koje ga, kao i on njih, jako vole. Višemjesečni boravak na otoku završava povratkom u Zagreb gdje on napokon doživljava uspjeh na umjetničkoj sceni. Roman završava viješću o smrti njegova oca što znači da će opet na otok, odnosno mjesto koje nikad i nije napustio jer je Prvić zauvijek u njemu.

Marko Gregur: Šalaporte

Umjetnički performansi

No, puno više no o korijenima, »Šalaporte« je roman o umjetnosti i odnosu prema umjetnosti. Jerko Nimac čovjek je koji je impresioniran umjetnošću i žarko bi želio biti umjetnik, kako stoga da izrazi ono što misli i osjeća, toliko i zbog priznanja zagrebačke okoline u kojoj živi i koja ga zbog uspješne glumačke i kazališne karijere njegove partnerice Vanje i njezinog obiteljskog umjetničkog nasljeđa smatra svojevrsnim neukim uljezom u njihove umjetničke krugove. Jerko sustavno u svoje razne bilježnice zapisuje citate raznih književnika, filozofa i teoretičara umjetnosti, kao i svoje misli nadajući se da će mu poslužiti pri pisanju nekog njegovog djela. No, ta vražja inspiracija nikako da dođe pa stoga odlučuje svoje umjetničke porive iskazati kroz jedino što može – tzv. umjetničke performanse. Tako će najprije krenuti u promjenu nacionalnosti te umjesto Hrvata postati Rom, a potom će jedne pijane noći prirediti i za njega otkačeni »performans« koji će se temeljiti na tome da će u središte najvećeg otočnog mjesta ujahati gol na tovaru kojeg je kupio! Iako mu Vanja jednom prigodom kaže komentirajući taj njegov »pothvat« kako ne zna je li to »umjetnost ili cirkus, ali ako je tebi važno onda je umjetnost«, on nastavlja s realizacijom takvih postupaka te na kraju i doživljava uspjeh s idejom da na Prviću napravi najprije park, a potom i muzej – nematerijalnih skulptura!

Dalmatinska ikavica

Naravno, Jerkov pristup značenju i smislu umjetnosti kroz njegove postupke moguće je shvatiti i kao ismijavanje brojnih suvremenih pristupa umjetnosti koji baš sve što se zbiva smatraju umjetnošću. Najbolji dokaz tome je baš ideja o nematerijalnim skulpturama – dakle o skulpturama koje ne postoje osim kao nazivi. Svjedoče o tome i brojne njegove rasprave koje vodi sam sa sobom ili ostalim likovima, a uz taj »umjetnički« dio ova priča predstavlja i njegov osobni obračun s prošlošću i korijenima njegova života na otoku, pri čemu je govoreći o sebi te svom djetinjstvu i mladosti oživio brojne likove iz doba svog odrastanja (osamdesete i devedesete prošlog stoljeća) predočivši čitatelju pravi kaleidoskop malomišćanskog otočnog života ukrasivši ga posebnim likovima te povremenim – što je za njega tipično – uspješnim duhovitim pojedinostima.

Sve u svemu, Gregur je iznova uspio stvoriti zanimljiv i nesvakidašnji lik. Ovoga je puta to Jerko koji bi »tija bit niko drugi«, odnosno čovjek koji zna da u njemu postoji neki glas, »ali ne zna ga pronaći!«. Nije baš da je u tome uspio, ali je zato njegov kreator uspio stvoriti zanimljiv roman u kojem, između ostalog, dobro pogođena dalmatinska ikavica, sjajno služi tom luckastom i otkvačenom tonu romana koji, slično kao i prvijenac vezan za presvetlog Trumbetassicza, potvrđuje Gregurovu nadarenost za kvalitetan satirički pristup književnom stvaralaštvu.