ima Velibor Čolić, francuski i hrvatski (BiH) književnik i vlasnik niza vrlo značajnih francuskih književnih nagrada. Ukratko, Čolić (rođen 1964. godine u Odžaku, ali i djetinjstvo i mladost provodi u Modriči) do balkanskog krvoprolića devedesetih godina prošlog stoljeća živi bez većih poteškoća i s idejom da bude književnik, što ga vodi i u novinarstvo, a u oba područja na samom početku karijere ostvaruje zanimljive iskorake. Nažalost, rat mijenja apsolutno sve.

Na samom početku rata on ulazi u sastav hrvatskih vojnih postrojbi i sudjeluje u obrani, ali nakon teškog poraza pri obrani rodnog grada odlučuje, jer mu se rat zamjerio, dezertirati. Krajem 1992. godine bježi u Francusku koja mu je uvijek bila pojam, posebno zbog književnosti, i tamo uz razne poslove počinje učiti francuski jezik i pisati na njemu. Već 1993. godine objavljuje zbirku priča »Les Bosniaques« (Bosanci) koja će doživjeti još tri izdanja. Čitatelji s francuskog govornog područja odlično ga prihvaćaju pa slijedi niz sjajnih knjiga koje vrhunac, za sada, imaju baš u romanu »Rat i kiša« (»Guerre et Pluie«, Gallimard, 2024.), koji je već u godini objavljivanja dobio pet značajnih francuskih književnih nagrada (Prix »Victor Rossel« 2024., Prix »Joseph Kessel« 2024., Prix Ouest France/ Etonnants Voyageurs 2024., Prix »Maurice Genevoix« 2024. i Prix »Francois Mauriac« 2024.). Zahvaljujući zagrebačkom VBZ-u, koji je objavio i sjajan Čolićev prethodni roman »Autoportreti s damama« (2023.) taj se novi njegov sjajni roman pojavio i u Hrvatskoj i to u prijevodu i prilagodbi samog autora, što mu dodatno daje na vrijednosti.

Antiratna poruka

Za Francuze i čitatelje koji nisu s ovih naših prostora novi Čolićev roman svakako je još jedan moćan uvid u zla koja su devedesetih bujala na Balkanu, uvid tim vrijedniji što dolazi od pisca koji je sve o čemu piše zaista i proživio. Za nas s »brdovitog Balkana« to je još jedan podsjetnik na ne tako davna zla, tim jači što, dojam je, vampiri fašizma i šovinizma ne miruju. Čolić je roman podijelio u četiri cjeline od kojih je uvodna pod nazivom »Bolest (Bruxelles 2021./2023)« vezana uz sadašnjost i opisuje probleme sada već 57-godišnjeg nekadašnjeg emigranta koji muku muči s neugodnom autoimunom bolešću, godinama, starenjem, prolaznošću… Ostale su cjeline vezane uz prošlost. U dijelu nazvanom »Vojnik (Bosna i Hercegovina, proljeće/ljeto 1992.)« čitatelj se upoznaje s užasnom ratnom stvarnošću koja autora i dovodi do odluke o bijegu s Balkana. U trećem dijelu »Bjegunac (Hrvatska/Francuska, ljeto, jesen 1992.)« ispričana je priča o traženju sreće daleko od domovine koja više i ne postoji, a završni dio »Francuz (Strasbourg, proljeće 2019.)« prisjećanje je na trenutak kad je nakon 27 godina života i rada u Francuskoj stekao, napokon, francusko državljanstvo.

Naravno, Čolić je zanimljiv i dojmljiv u svakoj od navedenih cjelina i tema koje obrađuje. Uvodni dio precizna je i nimalo lijepa slika autoimune kožne bolesti (pemphigus vulgaris) koja ga tjera na uspješne poredbe bolesti s ratom (»Bolest nalikuje ratu, brutalno je to i nepravedno nasilje«), česta razmišljanja o krhkosti tijela i prolaznosti te pomalo i pesimistične zaključke o vlastitoj sudbini. Još je Čolić bolji kad prenosi zbivanja iz 1992. godine pri čemu slike s ratišta donose klasičnu antiratnu poruku koja se razvija baš onako kako smo joj i svjedočili tih davnih godina – najprije nevjerica i svojevrsno neprihvaćanje istine (rijekom Bosnom plutaju leševi – nemoguće!), potom brutalna realnost u okviru koje postaješ sudionik borbi, kopaš rovove, gacaš po blatu, smrdiš jer se ne pereš danima, očaj ubijaš u alkoholu… A sve to praćeno je nizom zanimljivih i snažnih epizoda s nekoliko vrlo živopisnih likova među koje, kao svojevrsnu antiratnu poruku, svakako treba svrstati srpskog vojnika, Roma, koji je prisilno regrutiran u srpsku vojsku i nakon što su ga članovi Veliborovog odreda uhvatili – ostaje s njima kao kuhar sve do zamjene zarobljenika.

Anatomija rata

»Rat je jezivo opijanje, pirovanje straha i ludila«, kaže u jednom trenutku autor koji to potvrđuje u niz navrata i to ne samo slikama muka i patnji ljudi, već i sudbine životinja u ratu da bi kroz te opise došao do slika surovog uništavanja svega i svačega nazivajući to tužnom anatomijom rata. Ta je, pak, anatomija to bolnija što su u njezinoj srži, u slučaju ovog rata, mržnje nastale na temelju nacionalne, vjerske i političke pripadnosti. »Zemlja je zemlja. Samo budale mogu zemlju zvati domovinom«, oštar je Čolić koji tu sarkastičnost i oštrinu iskazuje u niz navrata, bilo da je duhovito ciničan (»Dok oni traže Veliku Srbiju, ja tražim veliko pivo«) ili bolno sarkastičan kad govoreći o kulturi, posebno kulturi čitanja na balkanskim prostorima zaključuje – »Tamo gdje nema knjiga, lako je ubaciti domoljublje.«

Velibor Čolić odličan je pripovjedač koji priča pitko, tečno i razumljivo kroz kratke i jednostavne epizode od kojih svaka nosi neku svoju poruku. Opise radnje prati iznošenje njegovih razmišljanja, komentara i zaključaka koji svoju težinu imaju i u tome što ih iznosi čovjek koji je sve to proživio i doživio pred gotovo pa tri deseljeća, što znači da nije riječ o prvim i odviše emocionalnim dojmovima, već o proživljenim i proanaliziranim iskustvima. Upravo stoga njegov će junak, ili on sam, svejedno je, u završnom dijelu knjige nakon što napokon stekne pravo na francusko državljanstvo, odlučiti da između mogućnosti da ima dvojno državljanstvo – francusko i BiH – odabrati samo jedno – francusko.

Književni rad

Prije rata u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.) Velibor Čolić objavljuje u mnogim časopisima za, tada, mlade pisce: Oko (Zagreb), Lica (Sarajevo), Naši dani (Sarajevo), Polja (Novi Sad), Quorum (Zagreb), Polet (Zagreb), kao i dvije knjige: »Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad« (roman, Quorum, Zagreb, 1987.) i »Odricanje svetog Petra« (priče, Quorum, Zagreb, 1990.). U izbjeglištvu u Francuskoj, bez prethodnog objavljivanja na maternjem jeziku, prevedena su mu na francuski (prevodilac: Mireille Robin) i objavljena sljedeća veoma zapažena i originalna djela: »Les Bosniaques« (»Bosanci«) – priče, Galilée, Pariz, 1993., džepna izdanja iste knjige 1994., 1996. i 2000.; »Chronique des oubliés« (»Kronika zaboravljenih«) – priče, La digitale, Quimperle, 1994., džepno izdanje 1996.; »La vie fantasmagoriquement brève et étrange d’Amedeo Modigliani« (»Sablasno čudan i kratak život Amadea Modiglianija« – roman, Le serpent a plumes, Pariz, 1995., džepno izdanje 2005.; »Mother Funker« (roman), Le serpent a plumes, Pariz, 2001.; »Les ténèbres denses de la mémoire« (»Guste tame sjećanja«), La Nuit Myrtide, Lille, 2002.; »Perdido« (roman), Le serpent a plumes, Pariz, 2005.

Nakon punih 16 godina prvi put ponovo objavljuje na maternjem jeziku. Roman »Kod Alberta« objavljuje 2006. u nakladi Ljevak iz Zagreba, čiji je urednik Edo Popović. Potom slijede djela »Mother Funker«, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.; »Emigrantska mantra«, Meandar Media, Zagreb, 2021.; »Autoportreti s damama«, VBZ, Zagreb, 2023. te »Rat i kiša« (VBZ, Zagreb 2025.).