Ako postoje knjige koje zaista mogu šokirati čitatelje, onda je nedvojbeno prvijenac Nancy Tucker, roman »Prvi dan proljeća« (The First Day of Spring) baš takva knjiga. Ono što je za jak šok i sličan mu osjećaj neugode sasvim dovoljno je temeljni događaj ovog romana – ubojstvo dvoje djece predškolske dobi. Već je to mračno i bolesno, a ako tome dodamo i činjenicu da je oba ubojstva izvršila osmogodišnja djevojčica – onda je šok i bez čitanja dovoljno jak da, primjerice, mnoge čitatelje odvrati od čitanja ove mračne i bolne knjige. I to bi bila greška. Jer, »Prvi dan proljeća« mučna je i užasavajuća ljudska drama, ali bez imalo dvojbe izvrsna knjiga. Naravno, to nije zbog spomenutog zločina koji bi, da je ostao na razini te zapanjujuće skandaloznosti bio tek jeftina priča. Na svu sreću Nancy Tucker »zagrabila« je puno, puno dublje od tih vanjskih okvira koji opravdano izazivaju zgražanje te od knjige kojoj je zbog navedene radnje prijetila opasnost statusa šund smeća, napravila izniman roman o »krivnji, odgovornosti i iskupljenju« (Kirkus Review).

Tragedija antičkih razmjera

Autorica je to učinila sjajnim portretiranjem glavnog lika, ali i dojmljivim prikazom okoline, odnosno društvenih i obiteljskih odnosa koji su i stvorili uvjete za ovu tragediju antičkih razmjera. Pri tome je uspjela jasno i direktno čitatelju kroz sudbinu djevojčice Chrissie, odnosno kasnije mlade žene Julie, pokazati kako je za zlo ovakve vrste uvijek glavni i najbitniji krivac nedostatak ljubavi koji u spoju s neimaštinom gradi konstrukciju za nezamisliv zločin, odnosno čin koji nikada ne bi bio moguć u normalnim uvjetima odgoja djece i njihova odrastanja. Sve to prenijeto nam je ponajprije kroz priču i ispovijedi osmogodišnje djevojčice Chrissie, odnosno 28-godišnje Julie koja je, ustvari, Chrissie ali je zbog svega što je učinila nakon boravka u ustanovi namijenjenoj takvoj djeci promijenila ime, zaposlila se te potom iz jedne pomalo bezlične veze dobila djevojčicu, malu Molly koja u trenucima zbivanja vezanih za sadašnjost ima godina koliko je imala njezina majka kad je ubila dvoje mlađe djece. Naravno, Molly za taj majčin zločin ne zna, a Chrissie/Julie proživljava pakao jer niti jednog trenutka nije sigurna u to hoće li i njezina voljena Molly imati užasnu životnu sudbinu poput njezine.

Nancy Tucker priču nam pripovijeda tako da naizmjenično riječ »preuzimaju« Chrissie pa Julia što omogućava čitatelju da radnju prati najprije iz perspektive djevojčice, a potom i mlade žene itekako svjesne zla koje je počinila. No, ono što Julia možda i ne može u potpunosti osvijestiti – a čitatelj to itekako uočava – je činjenica da je Chrissie u djetinjstvu bila tako i toliko nevoljena da njezin život i nije mogao biti usmjeren ka dobrom. Konkretno, njezin se otac tek povremeno javlja i boravi s njom i majkom koja je pak potpuno bezdušna i svoju kći jedinicu osjeća kao velik teret jer ne samo da o njoj treba brinuti (što joj nije na kraj pameti), već je smatra i krivom za suprugov bijeg. Mala Chrissie tako odrasta bez ikakve ljubavi, često je gladna i smrzava se, odjeća joj je neoprana, a svi njezini pokušaji logičnog traženja ljubavi i zaštite u majčinom zagrljaju završavaju u stravičnom moru bešćutnosti njezine takozvane majke.

Pakleno djetinjstvo

Reakcija Chrissie na sve to je – agresivnost. Ona krade po dućanima i u školi gdje je se svi, posebno djevojčice, boje jer je spremna i udariti. U igrama uvijek ona vodi glavnu riječ, a i te su igre često samo poligon njezine agresivnosti. U svoj toj agresiji, koja je u osnovi samo oblik traganja za ljubavlju, ona dolazi na ideju ubiti dječačića iz susjedstva, potom i jednu djevojčicu… Motivi su strašni. Chrissie vidi da su oni sve ono što ona nije – sretni i voljeni od svojih roditelja. Uz to Chrissie i ne zna što je smrt, a čini joj se da to nije ništa konačno. Jer Isus, o kojem uče u školi, umro je pa opet oživio. Njezin tata – za kojeg joj je mama u niz navrata rekla kako je »za nju mrtav« – dolazi i javlja im se iako je bio »mrtav«… Dakle, smrt ne postoji. Chrissie ubija.

Punih deset godina potom provodi u svojevrsnom popravnom domu koji joj zaista i postaje dom puno više no što je to bio stan u kojem je živjela sa ženom koja joj je bila samo biološka majka. Nakon napunjenih 18 godina Chrissie mora otići i pokušati izgraditi vlastiti život i to, logično, pod drugim imenom. Najprije je Lucy, potom Julia, a kako se god zvala nastoji biti što nezamjetnija jer sjećanja na njezin stravičan zločin i dalje žive pa se mora kloniti okoline. Uz to nimalo joj nije lako sjećati se toga što je učinila jer je sada itekako svjesna koliko je bola nanijela drugim ljudima. Uz to opterećenje njezin je veliki svakodnevni strah vezan i za Molly, kći koju beskrajno voli, ali ju je užasno strah može li joj dati dovoljno ljubavi, odgojiti je i od nje učiniti puno sretniju osobu od one koja je sama postala zahvaljujući svom paklenom djetinjstvu. Završna poglavlja romana ponudit će odgovore i na ta njezina pitanja te zaokružiti jednu mučnu i tešku priču itekako vrijednu čitanja.

Moćna knjiga

Nancy Tucker na jednostavan, ali iznimno dojmljiv način ulazi u svijest i psihu svojih likova. Kad nam priču pripovijeda Chrissie njezine su riječi na razini osmogodišnje djevojčice koja ne razumije što se to sve zbiva, ali su njezine bol i patnja (koju ona nastoji prikriti agresijom) upravo epskih razmjera i na literarno vrlo snažan dojam svjedoče o nezaštićenosti djeteta i neshvatljivo bolnom nedostatku ljubavi. Chrissie mašta o tome kako joj tata ili mama daju one najobičnije stvari koje ima svako drugo dijete, kako je drže za ruku, kako je uzimaju u zagrljaj… Nažalost, ničega, baš ničega od toga nema pa Chrissie kreće svojim putem. Dvadeset godina kasnije pred čitateljem je slika psihe mlade nesigurne, ustrašene i krivnjom opterećene žene koja bi, da nema Molly, možda i posegnula za nasilnim prekidom vlastitog života. Zaslužujem li biti majka nakon onoga što sam učinila, u niz se navrata pita Chrissie/Julia tjerajući i čitatelja na tu i niz drugih prosudba i ocjena koje svojom snagom traži i zahtjeva ova moćna knjiga koju se ni slučajno ne može proglasiti lijepom i ugodnom, ali je možda baš i stoga treba pročitati.