U izdanju Frakture, našeg vjerojatno najagilnijeg izdavača, prošle je godine bila tiskana knjiga Wolframa Eilenbergera »Doba čarobnjaka: veliko desetljeće filozofije 1919.- 1929.« (u prijevodu s njemačkog Ines Meštrović), koja je prije godinu dana prošla gotovo pa nezamijećeno, što samo jasno pokazuje i potvrđuje aktualnu »duhovnu pustinju« u kojoj već godinama živimo.

Umjesto dužne pozornosti, ova iznimno inspirativno i interesantno napisana knjiga, bogata informacijama, puna sjajnih pasaža, dobro stilski uobličena i sadržajno, pregledno izložena o četvorici divova u povijesti filozofije koji su u mnogočemu presudno duhovno i idejno, pa na neki način i politički, oblikovali našu epohu, u našoj akademskoj, odnosno kulturnoj javnosti nikoga nije »isprovocirala« da na stranicama ono malo »kulturnjačkih« priloga u novinama, tjednicima ili periodici pokrene nekakvu kritičku diskusiju kojom bi se pokazalo i ukazalo zašto su nam Ernst Cassirer (1974.- 1945.), Ludwig Wittgenstein (1889.- 1951.), Walter Benjamin (1892.- 1940.) i Martin Heidegger (1889.-1976.) i njihova misao, a o njima se u ovoj knjizi radi, važni i danas, kako na globalnoj tako i na nacionalnoj (regionalnoj) razini.

Veliki umovi

Iako sam knjigu »u jednom dahu progutao«, neposredno nakon što se pojavila u knjižarama, nisam žurio s prikazom ovog vrsnog djela vjerujući kako će se netko pozvaniji i bolje upućen u ovu problematiku od mene, prihvatiti posla i iskoristiti prigodu, te posredovanjem ovih velikih umova 20. stoljeća pokušati pokazati zašto i po čemu je filozofija (s)misao bez koje(g) teško da se ijedno društvo može civilizacijski razvijati i(li) kritički (samo)reflektirati o najvažnijim pitanjima današnjice, a ujedno relevantno spoznati temeljne premise na kojima počiva suvremeni čovjek i njegova (naša) zbilja.

Ali, eto, kad već to nije učinio nitko, a da ipak ostane zabilježeno, da ostane nekakav trag o autoru i knjizi i njegovim »junacima«, primio sam se (ne)zahvalna posla svjestan da ima onih koji bi to daleko bolje učinili.

Wolfram Eilenberger (1972.) relativno je mladi njemački filozof koji je do sada objavio desetak knjiga; široj njemačkoj javnosti poznat je kao kolumnist tjednika Die Zeit, kao autor emisije »Zvjezdani sati filozofije«, a stručnjacima kao urednik časopisa Philosophie Magazin. Za knjigu koju ovdje predstavljam, 2018. dobio je prestižnu Bayerischer Buchpreis, koja je do sada prevedena na više od dvadeset jezika i dugo je vremena bila bestselerom u njemačkim knjižarama.

Prema riječima Rüdigera Safranskog: »Ova zorno, domišljato i lijepim pripovjedačkim stilom napisana knjiga obuhvaća razdoblje između 1919. i 1929. kada su Heidegger, Wittgenstein, Benjamin i Cassirer postali filozofi od svjetske važnosti. Premda među njima nije bilo previše doticaja, imali su brojne dodirne točke. Zajedno…tvore nevjerojatnu duhovnu konstelaciju i predstavljaju četiri životne koncepcije i četiri odgovora na pitanje: što je čovjek? Iz toga proizlazi zvjezdana karta filozofije u jednom velikom trenutku, na koji pada sjena prošle i buduće katastrofe«.

Iako u formalnom pogledu autor obuhvaća samo desetak godina života i rada spomenutih velikana, on nam je zapravo prezentirao cjelinu njihove ličnosti, naglašavajući u čemu i po čemu je njihova misao bila prevratnička. Svršetkom Prvog svjetskog rata počeo se rađati jedan novi svijet bremenit problemima koji su sve više, poput mlinskog kamena pritiskali društvenu, političku i intelektualnu zbilju toga doba koje je tražilo, a nije nalazilo adekvatne odgovore kako ih riješiti. I kako to već biva, pojavili su se pokreti i ideje koji su u (na)silnim prečicama ponudili »spasonosne« izlaze (boljševizam i nacionalsocijalizam) čemu su se Cassirer i Benjamin oštro suprotstavljali, dok je Heidegger, koketirajući s antisemitizmom odlučio prikloniti se novom nacional-socijalnom pokretu i ponudio mu se kao njegova duhovna perjanica.

Ekscentrični Wittgenstein

Ekscentrični Wittgenstein, okrenut »čistim« idejama u znanosti i filozofiji, iako sam Židov (istina, pokršten u rimokatoličanstvo) za sve to nije previše mario, živio je u svom svijetu, a kao rasni individualac, svaki kolektivni osjećaj tragizma s prezirom je odbijao. Samo zahvaljujući tomu što je na vrijeme otišao u Englesku, izbjegao je tragični usud milijuna Židova, ali to »tragično osjećanje života« (da se poslužim riječima Miguela de Unamuna) neprestano je i duboko nosio u sebi stalno naglašavajući: »Svako jutro počinjem raditi pun nade, a svaku večer svršavam dan pun očaja«.

Ludwig Wittgenstein, sin bečkog milijardera, austrougarski časnik tijekom Prvog svjetskog rata, bolničar, vrtlar, učitelj, homoseksualac, naturalizirani Britanac koji se glatko odrekao svog velikog nasljedstva u korist sestara i brata, koji se hvalio da će riješiti sve filozofske probleme i kojem je čak i jedan istinski genij kao što je bio Bertrand Russell priznavao intelektualni primat, iako je za života objavio samo jednu filozofsku knjigu (»Tractatus logico-philosophicus«), silinom svog uma fascinirao je svakog tko bi ga samo i na kratko sreo i(li) upoznao.

Naprosto je zračio karizmom, ali i svojevrsnom tajanstvenošću, ali kao i svi čudaci, izbjegavao je publicitet i javnost, tako da je na koncu otišao jedno vrijeme živjeti u izolaciji, u Norvešku (1936.- 38.), ali i iz te »divljine« njegov je glas dopirao do Londona i budio interes. Život je uglavnom proveo u Beču, Oxfordu i Cambridgeu (gdje je i preminuo), potpuno posvećen mišljenju kao takvom i pokušajima da objasni kako nastaju filozofski problemi, tvrdeći da su rezultat nerazumijevanja logike jezika, a ujedno nastojeći pokazati što je to zapravo logika.

Rasterećenje od tog gotovo opsesivnog, samonametnutog intelektualnog pritiska, ali i obiteljski naslijeđene sklonosti suicidu (trojica njegove braće počinila su samoubojstvo), nalazio je utjehu u glazbi (bio je vrstan znalac klasike, a slavni skladatelj J. Brahms bio je prijatelj obitelji), u kojoj je prepoznavao savršenstvo kojem je i sam težio i koje je cijelog života tražio u filozofiji.

Samo zahvaljujući istinskoj požrtvovanosti B. Russella, nikome razumljivi Wittgensteinov je »Tractatus« izašao 1921./22. u obliku knjige, a već u samom predgovoru autor se od raznih »interpreta« ogradio riječima: »Ovu knjigu će možda razumjeti samo onaj tko je već jednom sam mislio misli koje su izražene u njoj…«, jasno stavljajući do znanja kako se radi o elitnoj »duhovnoj« jednadžbi do koje mogu doprijeti samo malobrojni. Ali, po osobnom priznanju, još nikada takve nije sreo.

Russell, znajući dobro Wittgensteinov karakter, nemarnost prema akademskim zvanjima, a želeći ga, zbog očevidne
genijalnosti zadržati na sveučilištu, dosjetio se da bi već spomenuti »Tractatus« mogao biti prijavljen kao doktorska teza, te bi se stjecanjem doktorata »osposobio« za profesuru na Cambridgeu.

Spoj simbolizma i vjerskog misticizma

Uz pomoć Georgea Edwarda Moorea (1873. -1958.), tada vodećeg logičara, Russell je oformio komisiju koja je prihvatila ponuđenu tezu (1929.), ali tijekom obrane doktorata, ipak se morala zadovoljiti nekakva forma, pa su mu spomenuti mentori pred komisijom morali postaviti i nekakva pitanja, neprestano strahujući od Wittgensteinovih neočekivanih reakcija, koji je krajnje nevoljko prihvatio cijelu ovu »paradu«. Između ostalog, postavili su mu pitanje što mu primjerice znače rečenice: »O čemu se ne može govoriti, o tomu se mora šutjeti«, ili »Svijet je sve što je slučaj…nije mistično kako je svijet, nego da on jest«. I tada dolazi do tog trenutka u povijesti filozofije (koji se često spominje), kada Wittgenstein kojem je već bilo dosta »besmislenog razgovora«, ustaje i kako to opisuje Eilenberger u svojoj knjizi, prilazi Russellu i Mooreu, potapše ih po ramenu i izgovara čuvenu rečenicu: »Ne pitajte me više, ne zamarajte se time, znam da to nikada nećete shvatiti«.

Na koncu, o Mooreu je odmah imao loše mišljenje, govorio je kako je on klasičan primjer koliko daleko može dogurati čovjek bez imalo inteligencije, a kasnije je i samoga Russella prozvao mediokritetom, što mu bivši mentor, inače užasno uvredljiv, začudo nije previše zamjerio. Sam je Wittgenstein odgovore na Russellova i Mooreova pitanja tražio kod Spinoze, Humea i Kanta, a kasnije kod Tolstoja, Dostojevskog i sv. Mateja, ali ne i kod Aristotela o kojem je ironično govorio: »Nisam ga ni čitao, što nam uopće može reći?«.

Tvrdio je – jezik nam daje sliku svijeta, on je sredstvo, ali limitativno i stoga ne postoji samo jedna slika i pitanje, već mnoštvo. Zagonetke života u vremenu i prostoru nalaze se izvan vremena i prostora i slobodno se može reći: Wittgensteinovo je djelo svijet oslobodilo od nesređenosti i nesavršenosti. Svijet mu se zbog njegove izuzetnosti i osobenosti divio, a on ga je ignorirao, istinski ga se zgražao i bilo mu je odvratno bilo kakvo podilaženje bilo komu.

Poznavatelji njegova djela tvrde kako je Wittgensteinova filozofija spoj logičkog simbolizma i vjerskog misticizma i teško je o njemu suvislo prosuđivati, jer je u svojoj »goloj jednostavnosti« toliko složeno da izmiče svakoj objektivizaciji. Stoga, valja nam zaključiti: ono što smo razumjeli je genijalno, a ono što nismo vjerojatno je čak i više od toga. Njegova je misao bila toliko »konkretno onostrana« da u povijesti filozofije figurira potpuno usamljeno, bez uzora, ali i sljedbenika, jer svojom »zgusnutošću i zagonetnošću« nadilazi bilo kakvu mogućnost epigonstva.

Ernst Cassirer

Potpuna suprotnost Wittgensteinu bio je njemački filozof Ernst Cassirer, najznačajniji predstavnik druge generacije neokantovaca Marburške škole (u kojoj su istaknuto mjesto imali Hermann Cohen i Paul Natrop). Kao potomak asimilirane židovske obitelji studirao je u Berlinu, Leipzigu i Heidelbergu književnost, povijest filozofije i umjetnosti, a prirodne znanosti u Marburgu.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata radio je u vojno-informativnoj službi; iako je još 1910. postao privatni docent (na sveučilištu u Berlinu), tek svršetkom rata, zahvaljujući dijelom i spomenutoj vojničkoj karijeri, uspio se za stalno zaposliti na sveučilištu u Hamburgu, gdje je kasnije obavljao i dužnost rektora. Ali, zbog židovskog podrijetla, stalno je nailazio na brojne (ne)akademske prepreke, a kada su 1933. nacisti došli na vlast, emigrirao je iz Njemačke. Predavao je u Oxfordu, potom Göteborgu, a 1941. godine otišao je u SAD, gdje je predavao na Yaleu i Columbiji, gdje je na koncu i umro.

U početku se bavio analizama znanstveno-filozofskih spoznaja u tradiciji Marburške škole (koja je u njegovom djelu doživjela svoj vrhunac), principima transcendentalne filozofije koje je konfrontirao sa zbiljom mišljenja, odnosno mišljenjem zbilje u raznim područjima duhovnih djelatnosti. Svestrano i temeljito obrazovan, s fascinantnom memorijom (citirao je doslovno cijela poglavlja starogrčkih i latinski autora u originalu), širokih uvida u sva suštinska pitanja društvenih i prirodnih znanosti, doimao se kao suvereni, novodobni uomo universale, što je u cijelosti došlo do izražaja u njegovom veličanstvenom djelu »Problemi spoznaje u novovjekovnoj filozofiji« (1906. -1920., u tri toma), gdje je kritički pratio i propitivao razvoj sustava najopćenitijih pojmova pomoću kojih je pokušao povezati epohu od renesanse do Hegela.

Ali, ipak njegovo glavno djelo (nažalost nedovršeno) bilo je »Filozofija simboličkih formi« (1923.- 29.) koje je nastalo kao rezultat istraživanja raznih oblika ljudskog (sa)znanja o svijetu i čovjeku i gdje je postavio suštinsko pitanje: kako se forme ponašaju u jeziku, religiji, mitu,
znanosti, metafizici, kulturi i civilizaciji uopće. Zajedničko im je, tvrdio je, simbolička forma i upravo bi ona trebala omogućiti uspostavu raznih (s)veza međusobne komunikacije, kao i prevladavanje između form(ul)iranja sadržaja »mnogolikih« vidova smisla, to jest svojevrsne rezultante duhovnih aktivnosti.

Pojmovi poput riječ(i) i(li) misao(nost) ujedno si i zasebni izrazi simbolički reprezentativne zbilje. Izvorišta ovih duhovnih aktivnosti mogu se pronaći u sposobnosti našeg »objektiviziranja« i »simboliziranja« onog proživljenog i upravo se posredovanjem simbola stvaraju strukture čovjekova svijeta koji se temelji na kulturi kao takvoj. Cassirer je odbacivao stavove koji su tvrdili kako je pojam (p)ostvaren atrakcijom iz jednoznačnih (z)bivanja i da odražava suštinske aspekte objekta kao njihove kopije.

Upravo suprotno, tvrdio je: pojam je oruđe u organizaciji ljudske spoznaje koja stvara određene slike i one predstavljaju jedinu realnost s kojom se susrećemo. Dakle, ako je svijet simbola stvoren čovjekom, upravo razumijevanjem simbola možemo prodrijeti u suštinu spoznaje o tomu kako je i od čega je stvoren čovjek. Stoga je svijet simbola ono čime se treba baviti, a u djelu »Esej o čovjeku« (1949.), Cassirer je čovjeka definirao kao animal symbolicum, a u posthumno izašloj studiji »Mit o državi« među prvima je u svijetu izveo veliku, temeljitu i ozbiljnu filozofsku analizu totalitarne države.

«Dvoboj« filozofa

Malo duži ekskurs o Cassireru bio je neophodan, jer ovaj veliki filozof do danas je nekako ostao po strani, u odnosu na ostalu trojicu kojima se bavi Eilenberger, a to je više nego nezasluženo, jer se radi o filozofu čija misao iznova danas dobiva na značenju i »težini«; snažno isijava unoseći »kategorijalnu aparaturu« za bolje razumijevanje svijeta u kojem živimo. U glasovitom »dvoboju« između Cassirera i Heideggera (u proljeće 1929. u Davosu), kojem je Eilenberger posvetio veliku pozornost, pod budnim okom javnosti trebalo se raspraviti kojoj od dviju »fundamentalnih vizija« dati prednost u daljnjem oblikovanju modernog čovjeka i svijeta.

Ali, tvrdi autor ove studije, ishod je bio unaprijed poznat; tada mladi Heidegger u naponu intelektualne snage i ovjenčan slavom svog epohalnog djela »Bitak i vrijeme« imao je sve simpatije na svojoj strani, jer je nova generacija upravo u njemu prepoznavala ličnost koja jedina može postaviti temelje »kritičkog preispitivanja pitanja« u duhu tada dominirajućih ideologija.

Da se ova povijesna rasprava nije održala, piše Eilenberger, »trebalo bi je izmisliti«, jer se u njoj zrcale sve suprotnosti koje su obilježile našu nesretnu epohu. Kao da su iz slavnog romana »Čarobni brijeg« (objavljen 1924.) Thomasa Manna izašli i »poozbiljili se« njegovi fikcionalni junaci: Lodovico Settembrini i Leo Naphta u čiju su se matricu s gotovo jezovitom preciznošću uklopili Cassirer i Heidegger. I kako to obično biva, naknadno, u punini sadržaja prepoznajemo da je tadašnji pobjednik spomenutog duela (Heidegger) svojim trijumfalizmom nagovijestio sumrak naše civilizacije, a poraženi Cassirer, to danas dobro vidimo unio je luč u taj mrak pokušavajući ga objasniti i osvijetliti.

Benjamin – marksistički rabin

A, što je za to vrijeme, pita se Eilenberger, radio četvrti junak ove priče Walter Benjamin. I on je u svakom pogledu bio osobenjak, nisu ga bez razloga zvali marksističkim rabinom; uključio se u dijalektiku marksističke misli, ali pri tomu je ostao samosvojan, često koračajući samo njemu znanim »stazama i bogazama« koje su se mnogim pravovjernim marksistima činile stranputicama. Pod snažnim utjecajem židovske mistike, od početka svog djelovanja nije bio opčinjen idejama, već fenomenima što je na koncu i rezultiralo jedinstvenim poimanjem kulture u kojoj je na specifičan način spojio revolucionarno,  buntovničko i intelektualno i tim se činom »oteo« svakoj klasifikaciji. Uistinu, bez obzira na lijevu orijentaciju, nikomu nije pripadao, često ni samome sebi, a to je pozicija s kojom se teško nositi. Na grupnom portretu istomišljenika, siguran sam, odmah bi zapazili kako im u duhovnom pogledu ne pripada, da su mu »fizički« blizu, ali u suštini ipak daleko, jer radilo se o čovjeku koji je bio daleko ispred svog vremena.

Benjamin se okrenuo marksizmu, jer je u vrijeme rađanja nacizma u njemu prepoznao pokret i ideju na koje se može osloniti i potražiti spas. Ali, pun dvojbi i sumnji, nije mogao odoljeti oštrom odapinjanju kritičkih strelica prema

Marxovoj misli. Najdublji je trag ostavio u književnoj kritici, u koju je unio pojam »stvaralačka svemoć jezika« i pri tomu savršeno precizno pojasnio zašto tekst kao takav ne smijemo proučavati samo da bi shvatili njegovo značenje (jer to je vidljivo), već kako bi »ušli« u njegovu strukturu i dotaknuli njegovo skriveno značenje. I upravo je jezik supstanca koja povezuje četvoricu velikana kojima se bavio Eilenberger; svi su bili fascinirani sa svemoći, a ujedno i nemoći jezika, veličanstvenom snagom, ali i zagonetnošću riječi, misli i spoznaja, odnosno bitkom koji nije samo ontologija, već je i etika, a u kojima se, kao šlag na torti, prelama i estetika. Jezik je istodobno »mesijansko zaustavljanje vremena«, dijalektička slika, tajanstveni šumski put, božanski znak i glas, ali i konstruktivno načelo povijesti.

Dakle, i sve i ništa, i bitak i vrijeme, i simbol i mit, pojam u kojem se iskazuje najbitnije, a da se nikada ne može izreći do kraja. Jezik je, kako je to nazvao Benjamin, »iluminacija mišljenja«, jer u našu civilizaciju reprezentiranu filozofijom, umjetnošću i znanošću, unosi neposredne forme koje vremenom usvajamo, ali odmah se rađaju i nove koje (još) ne razumijemo i to je proces bez svršetka i konca. Upravo je stoga jezik istodobno ono nešto veličanstveno (ali i) zastrašujuće.

Vodeći glasovi u koru filozofa

Gotovo shematski, kao u antičkoj tragediji, Eilenberger je podijelio uloge: s lijeve i desne strane margine postavio je Benjamina i Wittgensteina, a u sredinu Cassirera i Heideggera i dodijelio im je ulogu vodećih glasova u koru filozofa; kroz njih nam je ocrtao duh vremena (koji i danas živimo) u kojem se poput lajtmotiva provlače pitanja o čovjeku koja su (pred)odredila europsku povijest filozofije.

Heidegger je dao viziju »proturječno privlačne«, ali i opasne razorne sile koja nas poput magneta uvijek iznova privlači i u novim formama plaši, a Cassirer je možda jedini među njima shvatio potrebu podvlačenja granica o kojima je tako superiorno pisao Wittgenstein, između onoga o čemu razuman čovjek može govoriti i onoga o čemu treba šutjeti.

Primjerice, Heidegger to nikada nije shvatio, ili ako i jest, onda je svjesno prelazio s onu stranu dobra u zlo, a posljedice znamo. A, Benjamin je sve to u svojim pasažima prekrio svojim »misaonim slikama« koje nam valja uvijek i iznova dešifrirati, jer se u naizgled najjednostavnijem krije tajna svemira. Ili, kako je to proročki napisao Max Scheler (preminuo 1928.) u svom kapitalnom djelu »Položaj čovjeka u kozmosu«: »Mi smo u povijesti koja obuhvaća otprilike 10. 000 godina prva epoha u kojoj je čovjek sebi postao sasvim i potpuno problematičan; u kojoj više ne zna što je, no istovremeno zna da to ne zna«.