Pjesništvo u koricama

Poezija stanuje u Frakturi, izdali su pet novih knjiga

Davor Mandić

Monika Herceg / Foto arhiva NL

Monika Herceg / Foto arhiva NL

Novi naslovi iz Frakturine radionice su: »Trajekt u šumi« Mirka Božića, »Dovoljni razlozi« Dinka Telećana i »Zarazna zona« Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića, a novi/stari naslovi su »Pratišina« Alena Brleka i »Početne koordinate« Monike Herceg



To da si u Hrvatskoj iznimno važan izdavač pjesničkih knjiga vrijedno je pjesnicima koje objavljuješ, pjesnicima koji još uvijek čitaju i onim čitateljima koji su u Hrvatskoj u statističkoj pogrešci, na tek nekoliko posto od onih 50-ak posto koji još uopće čitaju.


I pokojem novinaru. Zato je važno, dok se može, o takvim pothvatima vrijednim svake pažnje i mažnje, uporno i ustrajno pisati.


Predmetni izdavač je Fraktura, koju poznajemo kao visokoprofiliranog domaćeg nakladnika koji sve što objavljuje pomno planira i plasira. U toj jednadžbi poezija je najčešće financijski gubitak, iako u svemu što Fraktura radi, bračni par Serdarević – Sibila i Seid – traži komercijalnu opravdanost.




Od posljednjeg kola pjesničkih knjiga u biblioteci Fraktali ta bi se komercijalna opravdanost mogla osjetiti na dvama od pet rukoveta pjesama: originalnoj i novoj četveroručnoj zbirci »Zarazna zona« Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića te novom izdanju »Početnih koordinata« Monike Herceg, knjizi koju se u originalnom izdanju SKUD-a »Ivan Goran Kovačić« u principu više ne može nabaviti.


Monika Herceg pritom nije samo autoricom jednog od najboljih pjesničkih prvijenaca na ovim prostorima, knjige koja svojim »početnim koordinatama« trasira put prema obitelji, naš i prisan, akoprem uznemirujući, i to svaki put kad ju konzultiramo, već je i imenom koje povezuje sve ove Frakturine knjige o kojima govorimo.


Ona im je, naime, urednica, a kako nam je sama rekla, u oko pedeset posto slučajeva i izbornica. Iako se, dakako, sve radi uz konzultiranje glavnoga urednika Frakture Seida Serdarevića.


Četveroručni dvoglas


Krenimo od omalene, znakovite knjige ekscesa autorskog i životnog para Kos Lajtman – Radić. »Zarazna zona« zarazno progovara o zarazi. Zarazi ovoj virusnoj, pandemijskoj, i zarazi rihterovskoj, potresnoj, u svakome smislu.


Napisana u vrijeme prvoga zatvaranja, početka pandemije, i u vrijeme kada je Zagreb ozbiljno uzdrman potresom, u tematskom ogledalu dvaju različitih, a bliskih glasova, u tom parnom zajedništvu pronalazi mir kontrapunktiran kaosu koji promovira novonormalnu socijalnu distanciranost.


Nije ovdje slučajno, i pogrešno, upotrijebljena sintagma kojom su stožeraši pokušavali progovoriti o obavezi poštovanja razmaka, distance među tijelima, pa skovali puno dalekosežniji pojam koji je doista opisao naše udaljavanje jednih od drugih.


Naime i kad katastrofe dominiraju našim životima, život neumoljivo ide dalje, pa se i u običnim kupovinama »vježbaju« novi momenti socijalnog distanciranja, ovdje u knjizi oprimjereni nepoznavanjem osobe koja intimno priča svoju tragičnu priču ili svođenja ljudi na maskere i antimaskere.


Kos Lajtman i Radić pritom polaze od istih motiva, naznačenih naslovima pjesama (»Potres«, »Snijeg«, »Nabava«, »Šišanje«, »Šetnja«…), koje potom, svaki na svoj način, razrađuju. Tekstovi ponekad komuniciraju, ogledaju se jedni u drugima, no često su i formom i fokusom drukčiji.


Subjekt koji iskazuje Kos Lajtman usmjereniji je tako narativnosti u situaciji, dok se pjesma gradi, uvjetno rečeno, uzlazno, od početne naznake do krešenda i često vrlo moćne završne sinteze. Radićev subjekt koji iskazuje često pak šara i izglobljuje se iz svoga središta, dok se njegove pjesme, i opet uvjetno rečeno, grade silazno, od jaka početnog momenta, koji se potom raz(g)rađuje.


Pjesme i u knjizi komuniciraju zrcalno, supostavljene (ali ne i suprotstavljene) jedna drugoj na stranicama, dodatno još doznačene nenametljivim, ali zgodnim ilustracijama Maje Rožman.


Sve skupa knjiga koja bi, bude li pročitana, mogla »proizvesti« i pokojega novog pjesnika, koji će u njenu tkivu pronaći poticaj za rekonstruiranje vlastite stvarnosti, po načelu: »Nisam imao/imala pojma da se i o tome, pa baš tako, može napisati pjesma.«


Tijelo kao Juda


Knjige kojima (možda neopravdano) prognoziramo nešto slabiju čitanost knjige su pjesama »Pratišina« Alena Brleka i »Trajekt u šumi« Mirka Božića. Prva je zapravo dorađena druga autorova zbirka, objavljena pod istim naslovom 2017. u Beogradu.


No, to smo saznali nakon što smo je pročitali, i nakon što nam se učinilo da je autorov »Sang«, objavljen u HDP-u 2019. puno zaokruženiji i potentniji. Redoslijed je onda imao nešto više smisla, ako ga promatramo kao pjesnikov razvoj.


A u zbirci ‘Trajekt u šumi’ subjekt iskazivanja (o kojemu uglavnom pjeva subjekt koji iskazuje), mori tjelesno propadanje, bolest koja napada i tjera oboljelog da preispita sve svoje, unutarnje i vanjsko. Iako prilično ujednačena, zbirka je najpotentnija u središnjem dijelu, kada je očaj u zenitu, no uvijek u finom pathosnom balansiranju, koji uglavnom ne zapada u patetiku. Paradigmatska je pjesma dosjetka točno na sredini, vrlo visokog pathosa, bez naslova (kao što su to i ostale pjesme): »Kad bih bio Krist/Ovo tijelo/Bilo bi Juda«.


Još je jedna dobra stvar u vezi s ovom zbirkom, no nevezana za sam tekst. Odlična je, iako posve neekonomična, činjenica prazne parne, lijeve stranice, pri čemu je pjesma otisnuta samo na desnoj, neparnoj. Ta produljena bjelina pjesmama omogućuje sasvim fino, i opravdano, »disanje«.


Telećan nam pak u svom novom rukopisu nudi 70 pjesama podijeljenih u tri ciklusa. Pjesme su to različitih potencijala, no ovom se čitatelju čini da su puno uspjelije one koje se obraćaju nama, čitateljima, jasno i direktno, od onih koje kao da su ispjevane pjesniku samom, jer u svojoj ponekadnoj hipermetaforičnosti ili individualnoj simbolici ne uspijevaju doprijeti do čitateljeve imaginacije.


Naravno, to govori ovaj čitatelj; neka druga imaginacija zacijelo bi se i tim pjesmama sadržajnije otvorila, pa je, bez obzira na sve, preporuka ovoga čitatelja da se i ova, kao i ostale promotrene knjige, konzultira.


Dobro je i što nam iz Frakture stižu najave novih pjesničkih knjiga, od kojih zasad možemo spomenuti četiri. Očekuje nas tako ep slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka »Obitavališta duša« (inače treći dio njegova epa »Vrata nepovrata«), koji stiže u lipnju u prijevodu sa slovenskog Božidara Brezinščaka Bagole.


Prema rujnu trebala bi nam stići knjiga kojoj se iznimno veselimo – izabrana poezija Andriane Škunce, čijoj se »otočnosti« uvijek rado dajemo – a Frakturinu pjesničku ponudu trebale bi još začiniti i nove knjige Nataše Govedić i Dine Pešuta.