Odličan je naziv za izbor iz suvremenog narativnog pjesništva Hrvatske, točnije iz razdoblja od 1994. do 2024. godine, za svoju svake pažnje vrijednu antologiju odabrao Slaven Jurić.

Jer pjevači priča točna su, ujedno i poetski vrijedna, odrednica ove 450 stranica opsežne antologije sastavljene od pjesničkih radova petnaest hrvatskih pjesnika i šest pjesnikinja.

Naravno, iz naslova i podnaslova jasna je namjera autora antologije – prikupiti i objaviti po njegovom stavu ponajbolje iz tridesetogodišnje tradicije suvremenog pjesništva vezanog ponajprije uz onaj oblik koji u sebi sadrži naraciju, likove, zbivanja…

Nedvojbeno, lijep je broj onih – pogotovo sklonih suvremenom pjesništvu – koji takvu poeziju baš i ne vole, čak i ne cijene držeći je odveć jednostavnom.

No, isto je tako puno i onih koji ovakav pristup poeziji smatraju kvalitetnijim i vrijednijim od čestog suvremenog košmarnog pristupa u kojem riječi gube značenje, stihovi smisao, a poezija postaj larpurlartistička igra i nadigravanje zvukova i oblika riječi.

Pjesnici i pjesnikinje

Ova knjiga nije takva. Ona nudi bogat i raznovrstan izbor razumljivih stihova i itekako jakih emocija. Kao uvod u odabrane pjesme čitatelju su ponuđeni biografski i podaci o stvaralaštvu svakog od izabranih autora, a završni dio antologije donosi kvalitetan Jurićev pogovor u kojem on na detaljan način iznosi svoje viđenje hrvatskog narativnog pjesništva obuhvaćenog ovom zbirkom, pri čemu detaljno progovara i o svakom od zastupljenih autora.

Čast »otvaranja« antologije pripala je Borisu Maruni, pomalo i kultnom hrvatskom pjesniku emigrantu koji na zaista sjajan način, na tren sarkastično, na tren nostalgično, stihovima tka svoju priču o ljubavi prema Hrvatskoj, ali i doživljenim razočaranjima.

Jozefina Dautbegović donosi nam motive izbjeglištva i snažne antiratne stihove, a na tom je tragu i Mile Stojić, dok je lirika Borisa Dežulovića duhovita, sarkastična i ubitačno cinična po uzoru na zapise kultnog Robija K.

Damir Šodan pobornik je kraće forme i okrenutosti svom svijetu emocija, dok Miljenko Jergović na dojmljiv način donosi bolne trenutke rata, straha i tuge te prolaznosti općenito.

U poeziji Sime Mraovića svjedočimo isječcima ljudske osamljenosti, Damir Radić nudi prave male filmske priče, Drago Glamuzina sav je u ljubavi i raznim emocionalnim odnosima, dok su Robert Roklicer i Krešimir Pintarić okrenuti erotici i alkoholu.

Tatjana Gromača kroz svoje stihove slaže uvjerljive slike iz svakodnevice, a Evelina Rudan kroz istrijanski je govor izgradila šaroliku paletu likova, zbivanja i emocija. Sjajne su i Olja Savičević Ivančević, Ivana Bodrožić, Marija Andrijašević… Kao i svi ostali u ovoj lijepoj antologiji zastupljeni pjesnici i pjesnikinje.

Poetička heterogenost

To su Boris Maruna, Jozefina Dautbegović, Mile Stojić, Boris Dežulović, Damir Šodan, Miljenko Jergović, Simo Mraović, Damir Radić, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Tomislav Čadež, Robert Roklicer, Tatjana Gromača, Krešimir Pintarić, Evelina Rudan, Olja Savičević Ivančević, Bojan Radašinović, Marko Tomaš, Vlado Bulić, Ivana Bodrožić i Marija Andrijašević.

O njima i o ovoj knjizi koja izvrsno svjedoči o jednom dijelu hrvatske lirike izdavač kaže:

»Antologija Slavena Jurića ‘Pjevači priča. Izbor iz suvremenog narativnog pjesništva (1994. – 2024.)’ hvata se, opsežnim izborom iz predmetne pjesničke aktive i pripadajućim pogovorom opsega manje studije, jedne od središnjih, ali često manjkavo i površno interpretiranih dionica domaćeg pjesništva.

Ni oko njezinog naziva ne postoji konsenzus: označavalo je se stvarnosnim, mimetičkim, neorealističkim, neoegzistencijalnim i mnogim drugim odrednicama koje, iako uglavnom nisu posve promašene, zaobilaze jednu od temeljnih, a po Slavenu Juriću i ključnu njezinu karakteristiku: priču.

Kao jezgru i polazište autor uzima generaciju koja se etablirala oko prelaza milenija, no i među njima samima otpočetka prisutnu poetičku heterogenost – crvenom niti priče kao osnovnog oblikovnog načela – proteže na neposredne prethodnike, ali i generacije koje slijede. Pjevači priča u ovom izboru, tako postaju i neki od najviđenijih naših suvremenih pisaca.«

O autoru

Slaven Jurić rođen je 1966. godine u Zenici, Bosna i Hercegovina, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju. Od 1995. godine radi na Odsjeku za komparativnu književnost, trenutno u zvanju izvanrednog profesora.

Njegov znanstveni interes obuhvaća teoriju i povijest stiha, razdoblje od romantizma do modernizma i, osobito, generičke i stilske aspekte hrvatskoga modernističkog pjesništva. Kritičke napise o poeziji objavljivao je u Vjesniku, Vijencu, Quorumu i Republici.

Autor je triju znanstvenih monografija (»Rastućim skladom«, »Počeci slobodnoga stiha«, »Pjesma, priča, poema«) i koautor jednoga stručnog priručnika (»Lektira na dlanu«).

Priredio je i antologiju suvremenoga narativnog pjesništva »Pjevači priča«. Objavio je pedesetak znanstvenih i stručnih radova te eseja iz područja teorije književnosti i komparativne povijesti hrvatske književnosti.

Redoviti je suradnik na izdanjima Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža«, a napisao je i veći broj natuknica za »Leksikon hrvatske književnosti« Školske knjige.

Više je puta sudjelovao u žirijima državnih ili prestižnih nagrada te je tako 2001. i 2002. bio član žirija za Nagradu »Vladimir Nazor«, 2009. i 2010. član žirija za najbolji roman godine T-portala, a 2010. i 2018. bio je i član žirija za dodjelu Goranove nagrade.