Kultivacija

Piše Kim Cuculić: Slikar riječima

Bista Matka Peića u Požegi / Foto Ivica Galovic/PIXSELL

Bista Matka Peića u Požegi / Foto Ivica Galovic/PIXSELL

Kako u radu »Slikovnost ‘Skitnji’ Matka Peića« piše Vesna Vlašić, Matko Peić bio je osobit čovjek i umjetnik kojega je resila dvostranost: znanje koje je stekao školujući se za slikara uspješno je iskoristio pišući poeziju, eseje i putopise



Ove godine navršila se stota obljetnica rođenja Matka Peića, hrvatskog književnika, povjesničara umjetnosti i slikara. Rođen je u Požegi 10. veljače 1923., a preminuo je u Zagrebu 30. listopada 1999. godine. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 1946. te 1951. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. doktorirao temom o književnom djelu Antuna Kanižlića. Radio je kao knjižničar u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU-a, predavao u Školi primijenjene umjetnosti, na Akademiji za primijenjenu umjetnost, a od 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (od 1996. profesor emeritus). Redoviti član HAZU-a bio je od 1991. godine.


Peićev stvaralački put, u kojem su se likovne teme prepletale s vlastitim književnim stvaranjem, jasno je postavljen već u njegovim mladenačkim radovima. Istraživao je slikarstvo i kiparstvo, poglavito sjevernohrvatsko, te europsku umjetnost. Od 1950. objavljivao je likovne kritike i eseje u Vjesniku, Glasu Slavonije, Večernjem listu, Republici, Bulletinu HAZU-a i drugdje. Pisao je monografije umjetnika – Slave Raškaj, Vanje Radauša, Vladimira Becića, Nikole Mašića, Josipa Račića, Miroslava Kraljevića… Izdvajaju se i likovne studije i eseji o francuskim slikarima 18. stoljeća,


»Portreti hrvatskih umjetnika 19. i 20. stoljeća« i »Europski umjetnici«. U akvarelu, gvašu i tušu lapidarnim slikarskim izrazom i svijetlim tonovima stvarao je portrete te voluminozne ženske aktove. Na sebe kao književnika skrenuo je pažnju 1967. knjigom putopisa »Skitnje«, koju su kritičari proglasili književnim događajem. Sljedeće godine, kao poseban otisak Rada JAZU-a, pojavio se i manji dio, oko stotinjak kraćih Peićevih mladenačkih pjesama. U njima se, tematski vezanima za rodnu Slavoniju, daje naslutiti autorova sposobnost stvaranja nesvakidašnjih analogija koje će do izražaja doći upravo u putopisima, u kojima je jednostavnim izrazom i posebnom senzibilnošću uspio spojiti slikarsko oko s pjesničkom maštom. Kako navodi natuknica u Hrvatskoj enciklopediji, Peić se impresionističkim doživljajem upuštao u lucidno spajanje nespojivoga gradeći cjelovite slike krajeva kojima je prolazio. I dok je u »Skitnjama«, a i u »Ljubavi na putu: od Drave do Jadrana« ponajprije slikar, u putopisnoj knjizi »Crno zlato«, nastaloj u razgovorima s naftašima, slikarskom se rukopisu pridružio i dokumentaristički. Kulturološko-reportažna tehnika osjeti se i u putopisima »Jesen u Poljskoj« i »Europske skitnje«. Peićevi su zapisi zauzeli visoko mjesto u kontekstu hrvatske putopisne književnosti.




Kako u radu »Slikovnost ‘Skitnji’ Matka Peića« piše Vesna Vlašić, Matko Peić bio je osobit čovjek i umjetnik kojega je resila dvostranost: znanje koje je stekao školujući se za slikara uspješno je iskoristio pišući poeziju, eseje i putopise. Putovao je i hodao Hrvatskom i svijetom zapisujući i nižući impresije, kasnije su od tih istih bilješki nastajali njegovi putopisi. I to je jedan od znakova kojima otkriva sebe kao slikara pejzaža koji umjesto štafelaja nosi male notese Lipa zaljubljeno slikajući riječima prirodu, krajolike, ljude. Peić, kako je sam puno puta isticao, izabire formu putopisa iz razloga koji mu je davao slobodu kod uobličavanja materijala spajajući tako dvije njegove velike ljubavi – putovanje i pripovijedanje.


Matka Peića nazivali su majstorom male forme, a kako ističe Vlašić, taj slikar i profesor povijesti umjetnosti slikao je riječima. »Peić piše kistom i po tome je jedinstven književnik. On bjelinu papira pišući pejzaž ispunjava nanoseći boju do boje, ali i boju preko boje, dobro iskorištavajući poznavanje njihovih karakteristika: žarkost, nježnost, gustoću i prozračnost. Sve navedeno razumljivo je ako se znade činjenica da je Peić po temeljnom obrazovanju bio slikar, odgojen u tradiciji zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Njegovi učitelji i uzori bili su Vladimir Becić i Ljubo Babić«. Svakako treba spomenuti i njegov udžbenik »Pristup likovnom djelu« iz kojega su osnovna znanja o likovnoj umjetnosti stjecale generacije učenika.