Valérie Perrin

“Oni koje nitko ne posjećuje”: Roman o starosti, snazi ljubavi i prolaznosti

Marinko Krmpotić

Foto Pascal Ito

Foto Pascal Ito

Ljubav u svojim različitim oblicima, ali i poštovanje starosti koja nas, tko god i gdje god bili, čeka, dvije su temeljne teme



Nekako je logično da je nakon iznimnog svjetskog uspjeha sjajnog romana »Svježa voda za cvijeće« (2018.) i odličnog prijema romana »Troje« (2021.), zagrebački izdavač Sonatina posegnuo i za debitantskim ostvarenjem autorice spomenutih djela, francuske književnice Valérie Perrin. Riječ je o romanu »Oni koje nitko ne posjećuje« (»Les Oublies du Dimanche«), koji je u Francuskoj objavljen 2015. godine, a desetljeće kasnije evo ga u prijevodu Maje Ručević i pred hrvatskim čitateljima. I dobro je da je tako. Jer Perrin je već svojim prvijencem – koji je u Francuskoj prošao odlično – najavila velik potencijal pa ne treba nimalo sumnjati da će već u Hrvatskoj stvoren krug njezinih vjernih čitatelja biti itekako oduševljen knjigom kojom je ova autorica, do tog trenutka u Francuskoj manje znana kao fotografkinja i scenaristica, više kao znatno mlađa supruga redatelja Claudea Leloucha, postala i književnica.


Moćna ljubavna priča s elementima skandala, tečno i pitko pripovijedanje, izvrsno izgrađeni likovi, neočekivani i šokantni obrati, razumne doze romantike, nostalgije i sjete, isto tako diskretna ali uočljiva kritika društvenih negativnosti…, sve to što smo upoznali u dva do sada na hrvatskom jeziku objavljena romana ove autorice, vidljiva su već i u njezinom prvijencu koji, poput ostalih njezinih romana, počinje pitko, tiho i lagano, a završava u žestokom krešendu zbivanja prepunih emocija nudeći na kraju, ipak, optimizam i nadu u bolje sutra.


Priča u priči


Valérie Perrin i ovog puta stvara priču u priči, odnosno daruje nam dvije radnje. Glavna junakinja prve priče je dvadesetijednogodišnja Justine Neige koja s bratićem Julesom te bakom Eugeine i djedom Armandom živi u mjestašcu Milly u središnjoj Francuskoj. Godine 1996., kad je Justine imala svega četiri godine, poginuli su u teškoj prometnoj nesreći njezin otac i majka, kao i Julesov otac i majka, braća blizanci, djeca Eugenie i Armanda, i njihove mlade supruge. Tako Julesa i Justine odgajaju baka i djed, a odrastajući u tim uvjetima Justine stekne veliku sklonost prema starijim ljudima pa po završetku škole s radošću prihvaća mogućnost da radi u »Hortenziji«, mjesnom staračkom domu. Tamo je odlična radnica koja s puno ljubavi brine o starijim ljudima i često s njima govori o njihovom životu. Najdraža štićenica joj je 95-godišnja Helene Hel, simpatična i draga starica koju svi zovu Dama s plaže i to stoga što ona od kad je došla u dom ne prihvaća život u starnosti, već je svakog dana u svojoj mašti s najdražim, pokojnim suprugom Lucienom, na nekoj od divnih mediteranskih plaža. Iako više sviješću nije u ovom svijetu, Helene je spremna svojoj njegovateljici ispričati brojne pojedinosti iz svog života, a Justine, koja je u sve većoj mjeri oduševljena i emocionalno iznimno dirnuta staričinom pričom, počinje u plavu bilježnicu zapisivati većinu toga što joj Helen govori.




I tako nastaje jedna od dviju priča u priči ovog romana. Helen upoznajemo kao dragu, ali povučenu devojčicu koju muke s disleksijom udaljuju od vršnjaka i pretvaraju na jedan način u čudakinju koja je pak odlična u šivanju pa vrlo uspješno nastavlja obiteljski krojački posao. Vjetrovi života donesu joj susret s Lucienom kojeg oduševi ta neobična djevojka pa uskoro plane velika ljubav koju na iznimno brutalan način prekida Drugi svjetski rat i divljanje fašizma koji supružnike rastavi na desetak godina. Lucienov povratak i obnova veze pod teškim su pritiskom činjenice da je zbog doživljenog nasilja Lucien zaboravio sve pa se iznova mora zaljubljivati u Helen. Ovu divnu i vrlo romantičnu priču koja je čitatelju, radi lakšeg snalaženja, prenesena kurzivom, prati životna priča same Justine koja neplanirano saznaje kako možda pojedinosti oko smrti njezinih i Julesovih roditelja nisu bile potpuno čiste te da možda i nije bila riječ o nesreći. Justine kreće u istraživanje koje će je dovesti do teških, dramatičnih i skandaloznih otkrića zbog kojih će još više cijeniti bezvremensku i bezuvjetnu ljubav Helene i njezinog Luciena. No, isto će je tako sve što je saznala psihološki jako uzdrmati, ali ćemo na završnim stranicama romana svjedočiti rađanju nove ljubavi koja će, dojam je, u velikoj mjeri umanjiti svu doživljenu negativu.


Odlični ženski likovi


Uz dojmljivu priču karakteristika Valérie Perrin kao autorice svakako je i umijeće stvaranja odličnih ženskih likova. U ovom slučaju to su neprilagođena i po svemu posebna Helen Hel te nesretna i smrću roditelja pogođena Justine koja, kako sama kaže: »Kad se osjeća loše, pije na eks i prakticira seks«, a užasava se i same pomisli da se nekome sviđa. Tim više je naznaka sretne ljubavi, odnosno pojava čovjeka koji je iskreno voli, čitatelju draža. Uz likove i dobru priču Perrin je sjajna i u pripovijedanju, pri čemu je odabir svojevrsnog dnevničkog tona i izražavanja u ovom romanu pun pogodak jer donosi notu intime zahvaljujući kojoj pripovjedačici dodatno vjerujemo i lakše se identificiramo s likovima. Svemu tome autorica je dodala uspješno korištene elemente poetskog i lirskog te note mistike, romantike i simbolike ponajviše uočljive u galebu koji prati Helen i Lucienovom plavom kovčegu s kojim su on i Helene u mašti putovali brojnim divnim plažama Mediterana.


»Oni koje nitko ne posjećuje« istodobno su snažan i poetski vrlo dojmljiv roman o starosti, prolaznosti i snazi ljubavi. S jedne strane ova knjiga nosi divnu svevremensku ljubavnu priču u kojoj ne moraš imati ništa, a imaš sve jer imaš ljubav. S duge pak strane nudi čitatelju mučnu, tužnu i mračnu štoriju o prevlasti tjelesnog nad umom. Ljubav u svojim različitim oblicima, ali i poštovanje starosti koja nas, tko god i gdje god bili, čeka, dvije su temeljne teme ovog moćnog romana koji će u Hrvatskoj uvećati broj štovatelja Valérie Perrin.


O autorici


Valérie Perrin (1967.) francuska je književnica rođena na istoku Francuske, a odrasla u Burgundiji. Međunarodno priznanje donio joj je drugi roman, »Svježa voda za cvijeće«, za koji je osvojila nagrade Prix Maison de la Presse (2018.) i Prix des Lecteurs au livre de poche (2019.). Preveden je na više od trideset jezika, a u pripremi je i miniserija. Prije nego što se posvetila pisanju, Perrin se bavila različitim poslovima. U njezinoj se karijeri ističe razdoblje od 2010. do 2018. godine kada je kao scenaristica radila s kultnim francuskim redateljem Claudeom Lelouchom, s kojim potpisuje scenarije za nekoliko filmova.