Sliku i priliku ne samo domaćeg već i globalnog medijskog okoliša dugo nitko nije tako dobro opisao kao Vid Barić u svom romanu prvijencu ‘Fiumanski, opet lažeš’. Žao mi je ako se među čitateljima ovog teksta nađe pokoja osoba koja još uvijek u ruke nije uzela to stilski pametno i šaroliko, sadržajno duhovito i satirično, a obimom jezgrovito štivo. Nuspojave druženja s tabloidnim novinarom Livijem Fiumanskim, naslovnim junakom romana, su gušenje od smijeha i gorak okus u ustima – u kojoj mjeri jedno, a u kojoj drugo – stvar je, na koncu, čitateljske osobne perspektive i doživljaja života u Lijepoj Našoj.

Za onu pak publiku koja više uživa u nešto novijem obliku umjetnosti, a to su audioknjige, Fiumanskog je ovih dana, gotovo tri godine od objavljivanja, utjelovio, odnosno »uglasovio« Domagoj Janković, i to u režiji Ljubice Letinić u izdanju Book&Zvooka. Nakon pročitane, a potom i odslušane knjige, dade se zaključiti da se duu Barić-Janković dogodilo nešto što posljednjih godina rijetko srećemo. Naime, Janković je toliko ingeniozan u interpretaciji Livija Fiumanskog da čovjek, opravdano, može pomisliti da je Barić taj lik stvarao imajući na umu ne samo Jankovićevo izvanredno glumačko razumijevanje sadržaja već i njegovo vokalno umijeće imitacije i sam umjetnički senzibilitet i ritam. Njih se dvojica znaju godinama, dok je Janković skejtao, a Barić aktivno snowboardao, pa su se susretali na istim mjestima i bili u sličnom društvu. Poslije su, tijek vremena, i surađivali – Barić u službi novinara, a Janković umjetnika.

Vid Barić i Domagoj Janković / Snimio Josip Mišković

Uzbudljiv proces

Teško je, reći će Vid, zaobići Domagoja ako se čovjek bavi novinarstvom u kulturi jer Janković postojano sudjeluje na kul projektima, a mi ćemo odvažno u tu skupinu kul projekata dodati i ‘Fiumanski, opet lažeš’ u svom audioizdanju. Razgovor smo s dvojcem započeli priupitavši ih kako je tekao rad na samom stvaranju zvučne knjige.

– Ljubica Letinić i ja sjedili smo u režijskoj sobi Book&Zvooka, dok je Janković bio u odvojenom studiju i snimao. Onda bismo komunicirali putem zvučnika, navigirali ga kroz tekst, davali režijske upute. Sve je išlo iz prve, on je osmišljavao glasove likova na licu mjesta, improvizirao i išlo mu je sjajno. Za mene je proces bio jako uzbudljiv, nešto novo. Zainteresirala me radiofonija, nudi pregršt mogućnosti, čovjek to ne može znati dok ne proba, prepričava Barić.

Za Barića bi se moglo reći da mu je Fiumanski i svojevrsni pseudonim, pa na pitanje koliko se barićevskog jastva krije u tom liku, autor odgovara da je on ipak radio na tabloidu dok je nastajao Fiumanski.

– Bio sam nezadovoljan onime što i kako radim te je ispisivanje tih satiričnih priča o medijima imalo na mene terapeutski učinak. Njegova priča je inspirirana mojom, a čitava optika djela proizlazi iz moje realne situacije. Dok sam radio na tabloidu, jednom nam je prilikom prilično pao promet i urednica mi je naložila da odem na opskurne srpske medije i nađem najbizarniju vijest dana. Tada sam plasirao neku poluinformaciju o tome da je neki djed iz sela u okolici Prizrena kupio albansku djevojku pa joj napravio dijete. Mislim da tako nešto nije doživio čak niti Fiumanski, svjedoči Barić kroz smijeh.

Iako roman prvenstveno govori o zbilji u novinarstvu, slojevit je i raznobojan, pa se u njemu može naći puno situacija i kritika koje se mogu prenijeti i na ostala polja ljudskog djelovanja, a Janković nam otkriva da je od početka imao osjećaj kao da poznaje Fiumanskog iz neke opskurne gradske birtije ili sa zabave nakon premijere.

– Prepoznao sam sebe, ali i mnoge poznanike u nekim njegovim opaskama, tako da sam, već prilikom prvog čitanja, imao jasnu ideju kako bih ga volio igrati. Osobno, svidjela mi se duhovitost, cinizam i brzina Fiumanskog i nadam se da smo to uspjeli prenijeti u ovu audioknjigu, a najviše sam uživao u pričama u kojima se miješa fikcija i fakcija, u kojima stvarni likovi sudjeluju s Livijem u fiktivnim situacijama. Duhovite i apsurdne situacije u knjizi na trenutke zaista zazvuče kao da su istinite jer nam je prava politička situacija, kada se sagledava s odmakom, još apsurdnija od one u kojoj živi Fiumanski. Kada razmišljam o knjizi, teško mi je, na primjer, izdvojiti samo jednu priču, ali ako bih morao, onda bih izabrao noć s Domagojem Vidom i Šimom Vrsaljkom u birtiji, tvrdi Janković.

Vid Barić / Snimio Josip MIŠKOVIĆ

Fikcija u stvarnosti

Iako je lik fiktivan, on živi našu stvarnost, pa se romanopisac ne libi u njegove dnevne, novinarske obaveze utrpati čitav sijaset osoba iz našeg javnog života. Na pitanje je li naišao na neku kritiku ljudi koji su u knjizi spomenuti, Barić odgovara da se, do sada, nitko od tzv. stvarnih ljudi koji se pojavljuju kao likovi u prozi Livija Fiumanskog nije javio.

– I bolje da nije. No, kad smo već kod tih ličnosti, treba reći da mnoge od njih poprimaju elemente fikcionalnih likova u samoj tzv. realnosti, zbog čega zaslužuju biti implementirani u literaturu. Pogledajte samo onog Plenkovićevog analitičara Roberta Kopala, recimo, kod kolegice Mojmire Pastorčić u RTL Direktu. Taj fashion, gestikulacija, leksik, stav… Pa to je lik iz bajke. Prema tome, piščeva je obveza uvrstiti takvoga u svoje djelo, pogotovo ako se pisac bavi satirom u suvremenom kontekstu, ističe Barić, kojem je, kao i Jankoviću, teško izdvojiti najdražu priču iz romana, ali autoru pada na pamet ona u kojoj Livio osmišljava kampanju za Milorada Pupovca i SDSS, dodajući da je Janković maestralno odigrao Pupovca.

»Fiumanski, opet lažeš«, rečeno je, ima mnoštvo autobiografskih elemenata, počevši samo od struke kojom se protagonist bavi. Svatko tko je pročitao knjigu, a tko radi u medijima, na svakoj je stranici vjerojatno uperio prstom u neki događaj ili misao i pomislio na sebe sama jer priče doista reflektiraju novinarsku struku u kontekstu 21. stoljeća, što je, kako je u uvodu i kazano, istovremeno i duhovito i žalosno, pa smo Barića pitali kako se odnosi prema Liviju i knjizi, s obzirom na vremenski odmak od tri godine od objavljivanja.

Vid Barić: Fiumanski, opet lažeš

– Drago mi je da mislite da roman reflektira realno stanje stvari. Prije svega sam sretan da su priče Livija Fiumanskog transponirane u neki drugi medij, mislim da je to velika čast za svakog autora ili autoricu. Tim više što u formi audioromana to štivo poprima jednu sjajnu novu dimenziju, prvenstveno zahvaljujući fantastičnoj izvedbi Domagoja Jankovića i režiji Ljubice Letinić. Iskreno, kada sam napisao roman, nazivao sam ga »sezonskim štivom« jer se referira na puno tzv. stvarnih ličnosti i situacija koje smo živjeli u periodu od 2017. do 2019. Međutim, sada se pokazuje da to nije tako i da je roman i dalje aktualan, što me istovremeno rastužuje i veseli, naglašava Barić.

Kada govorimo o medijima danas, Janković će kazati da uživa u hrpetini lako dostupnih informacija i lakoći konzumiranja istih. Ne gleda televiziju i ne provodi vrijeme na portalima, već čita i gleda samo ono što ga zanima.

– Jedini problem je kako iz te hrpetine informacija doći do željenih, ali sadržaja barem ne nedostaje. Što se tabloida tiče – teško je s njima, a teško je i bez njih, ali nije mi to jedini takav odnos u životu reći će, kroz smijeh, naš proslavljeni glumac kojemu radiodrama, kao format, nije nepoznanica.

Dapače, rado ga i često slušamo, pa smo ga pitali što mu predstavlja njegov glas.

– Glasovi Domagoja Jankovića mi svašta govore, ali mislim da bih trebao slušati glas razuma i brinuti se o svom glasu jer ću možda od njega u budućnosti i živjeti, haha. Obožavatelj sam radiodrame i sudjelovao sam u nekoliko projekata koji su pokušavali integrirati radiodramu u kazališnu predstavu, primjerice, »Vic o Sizifu« i »Dobar, loš, mrtav« u KunstTeatru, pojašnjava glumac.

Domagoj Janković / Snimio Josip MIŠKOVIĆ

Ideali i stvarnost

Livio Fiumanski alanfordovski je, ali istovremeno i raskoljnikovski tip karaktera. Ima u njemu i mnogo zaboravljene brixyjevštine te se taj (anti)junak vječno šepuri na tankoj granici između fantastične humoreske i tegobnog realiteta pa se čitatelj zapita kako to da ni u jednoj od priči lik nije otišao sasvim na jednu, odnosno drugu stranu, a nameće se i pitanje kada će, i hoće li, Barić odustati od novinarstva kao što je to učinio i Fiumanski.

– Drago mi je da spominjete Raskoljnikova. Fiumanski je, poput njega, u raskolu između dviju krajnosti: ideala za koje se bori i tragične stvarnosti koja ga okružuje. Nisam otišao ni na jednu stranu jer sam se morao zadržati u satiri, dakle točno na rubu, kako kažete, fantastične humoreske i tegobnog realiteta. Inače bih ispao iz tračnica i roman bi propao. Fiumanski je raskrstio s novinarstvom, a ja se i dalje fajtam za obojicu, ističe Vid.

Danas, kada Barić više nije tabloidni novinar, već je urednik kulture na Tportalu, zanimalo nas je koliko uspješno mijenja paradigme koje, kroz Fiumanskog, kritizira.

– Uvjeren sam da činim to uspješno, prije svega izborom svojih tema i činjenicom da se moji suradnici novinari i ja bavimo isključivo ozbiljnim stvarima. Dakle, nema klikbejta, spamerskih članaka za promet i sličnih stvari. Ipak, ponekad se teško nositi s diktatom hiperprodukcije sadržaja koji je zavladao čitavim svijetom, pa tako i novinarstvom. Trudimo se, kaže.

Fiumanski otpočetka pokazuje da itekako ima potencijala da stane i na daske koje život znače, a nakon zvučne knjige to se samo dodatno potvrdilo. Na konačno pitanje o planovima za nastavak suradnje ovaj talentirani i simpatični dvojac unisono, u stilu Fiumanskog, odgovara: Barem na piću, ako već ne na nečemu ozbiljnijem!