Nedugo nakon što je na hrvatski jezik bila prevedena monumentalna, dvotomna studija Tonyja Judta »Poslije rata – Povijest Europe od 1945.« pojavilo se u nas još jedno značajno djelo suvremene historiografije, slične tematike, američkog povjesničara Johna Connellyja, s kalifornijskog sveučilišta Berkeley, naslovljeno »Od naroda do nacija – Povijest istočne Europe« (Fraktura, 2022.; prijevod s engleskog Vuk Perišić), u kojem je na gotovo 1.200 stranica gusto ispisanog teksta (uključujući tablice, bilješke i fotografije) sveobuhvatno sistematizirano i analizirano rađanje i razvoj fenomena nacije i nacionalizma, odnosno prerastanje naroda u etnicitet i to unatrag dva stoljeća, to jest od početka 19. stoljeća, pa sve do naših dana. Inače, Connelly je ekspert za suvremenu istočno-srednjoeuropsku povijest te povijest nacionalizma, katoličanstva i rasizma i objavio je veći broj radova i knjiga s tog područja, za koje je dobio ugledna američka, kao i međunarodna priznanja.
Znalci posebice izdvajaju djela: »From Enemy to Brother:The Revolution in Catholic Teaching on the Jews« (2012.), »Universities Under Dictatorship« (2005.) te »Captive University: The Sovietization of East Germany, Czech, and Polish Higher Education 1945. – 1956.« (2000.).
Etnički patchwork
U svojoj najnovijoj knjizi »From peoples into Nations« (objavljena u SAD-u 2020.), koju sada imamo i u prijevodu na naš jezik, autor se detaljno bavi(o) i našim prostorima, »ratovima za jugoslavensko nasljeđe«, a završno ulaskom zemalja Srednje i Istočne Europe, poslije raspada sovjetskog imperija, u sastav Europske unije. Iako je, kako piše Connelly, nacionalizam uglavnom imao tragične posljedice za prostore srednje i istočne Europe, izvorno se, u historijskom kontekstu, radilo o ideologiji oslobođenja začetoj 1848. kada su narodi diljem Starog Kontinenta krenuli u borbu za vlastitu samoupravu i političku emancipaciju. Dakle, demokratizacijom društva form(ul)irao se i nacionalizam kao pokret i ideologija; političke stranke i njihovi prvaci počeli su politiku percipirati unutar nacionalnih parametara, a Austro-Ugarska Monarhija je po Connellyju paradigma unutar koje se, kao u nekom velikom, imaginarnom društvenom laboratoriju mogao pratiti svekoliki proces transformacije naroda u naciju, sazrijevanje nacije do eruptivne kulminacije nacionalizma, koji »prošaran« populizmom traje, jednakim intenzitetom do danas. Dakako, samo u novim i drukčijim okolnostima.
Nacionalizam je snažna sila koja je suštinski oblikovala srednjoistočnu Europu, a karakteriziraju je, piše Connelly dvije specifičnosti: etnički patchwork koji je na Zapadu nepoznat i egzistencija »novih«, malih (naravno u demografskom smislu) naroda, poput Slovaka, Slovenaca, Makedonaca… koji su se morali izboriti za afirmaciju i emancipaciju vlastitog identiteta u »neprijateljskom« okruženju većih i moćnijih zajednica/država (Habsburška, njemačka, ruska, Otomanski imperij), što je radikaliziralo njihov politički narativ do oštrine koja je znala eskalirati do žestokih sukoba teških, krvavih posljedica. Svi su podjednako s manjim ili većim pravom svojatali prostor na kojem su kraće ili duže obitavali; Mađari su, primjerice, cijelu Ugarsku zamišljali svojim teritorijem, dok su ostali narodi tog područja (Slovaci, Rusini, Rumunji, Hrvati i Srbi) imali o tome svoje ideje. Upravo stoga, a to je samo jedan u nizu primjera iz mase etničko-teritorijalnih konflikata, nalik domino-efektu od Baltika, do Jadranskog i Crnog mora, da bi u punoj mjeri shvatili o čemu se tu radi(lo); tako da je zadaća historiografije »prepoznati i anticipirati snagu/dosege nacionalne i(li) nacionalističke argumentacije«.
Ratovi u bivšoj Jugoslaviji
Svoju povijest srednjoistočne Europe, Connelly je podijelio u pet poglavlja (plus uvod i zaključak) u kojima nam pregledno i argumentirano obrazlaže svoje ideje o nastanku nacionalnih pokreta, propadanju carstava i usponu moderne politike, pojavi nove Europe nakon 1919. godine koju karakterizira formiranje »neovisnih država« na istoku starog kontinenta, te se bavi Srednjom i Istočnom Europom kao dijelom nacističkog, odnosno sovjetskog imperija, razapetoj između dviju (Hitler i Staljin) zločinačkih diktatura, da bi u završnom poglavlju analizirao suton komunizma, pad Berlinskog zida i značaj 1989. godine za dramatične društvene i političke promjene, prije svega na prostorima bivšeg sovjetskog, komunističkog imperija, ali i za cijelu Europu, pa i svijet. U tom se kontekstu posebno bavio ratovima u bivšoj Jugoslaviji te proširenjem Europske unije i posljedicama koje su iz toga čina proizašle.
Kada zapadnjaci govore o istočnoj Europi, upozorava Connelly, uvijek naglašavaju njezinu kompleksnost, jer im se čini prostorom s »beskonačnim spektrom različitih naroda koji polažu pravo na iste teritorije, prostor s mnogo i toliko različitih naroda da izmiče povijesnom poimanju«. Samo u Jugoslaviji, naglašava autor, živjelo je desetak etničkih skupina, a postojale su i brojne podskupine i manjine; u međuratnoj Čehoslovačkoj je živjelo pet velikih nacionalnosti, a ranije u Habsburškoj Monarhiji i znatno više. Ona je bila zapravo nepregledni konglomerat naroda, različitih vjerskih i kulturoloških zajednica, a svaka sa svojim specifičnim, u pravilu dramatičnim povijesnim nasljeđem, često sukobljenih, čak »zakrvljenih« odnosa i interesa s ostalim etničkim zajednicama i grupama s kojima je graničila, ili s njima na istom teritoriju bila izmiješana; svaka je imala svoje političke snove i ambicije o samostalnosti, tako da su to bili »rogovi u vreći« koje nitko nije mogao pomiriti, niti je do dana današnjeg u tome i uspio.
Prije samo nešto više od stotinu godina Poljaci su živjeli u tri države, Mađari žive u pet, a Albanci osim matične države žive i na Kosovu, danas novoj državi, koju priznaje Zapad, ali koja još uvijek nije članica UN-a; međutim, u znatnom broju obitavaju i u Makedoniji i Crnoj Gori, a da stvar bude kompleksnija, pri tome je albanski nacionalni korpus konfesionalno raskoljen na islam, pravoslavlje i rimokatoličanstvo. A ne tako davno, još 1800. godine, narodi srednje i istočne Europe živjeli su u četirima državama: Ruskom i Osmanlijskom carstvu, Kraljevini Pruskoj i Habsburškoj Monarhiji. Kao i u svakom imperijalnom prostoru, političke granice koje su nametale strane sile zanemarivale su jezičnu, religijsku i etničku raznolikost nastalu naseljavanjem i miješanjem raznolikih plemena tijekom prethodnih stoljeća.
Godina 1848.
Ali 1848. godina značajno je promijenila postojeću sliku srednjoistočne Europe. U veljači i ožujku te godine građani/ljudi diljem europskog kontinenta ustali su protiv svojih vladara, ujedinjeni kao nikada do tada. Godina 1848. bila je godina demokratskih revolucija i činilo se da su nacionalne i vjerske podjele koje su izazivale brojne ratove izgubile svaki značaj, a ključna riječ koja se tada mogla čuti u javnom prostoru glasila je: »Samouprava«. Mase su tražile svoja stoljećima grubo zakinuta prava i demokraciju (dakako nešto drukčijeg sadržaja nego što je danas pojmimo) i snagom svoga bunta/revolucije primorale su vladare na povlačenje i pregovore; od Italije do Francuske, preko središnje Njemačke i Češke, pruske i austrijske Poljske, čitave Ugarske, s Transilvanijom, sve do današnje Rumunjske (kneževina Vlaške i Moldavske), tada još uvijek u formalnom smislu pod osmanlijskom vlašću. Na čitavom tom ogromnom području Europljani su tražili isto: odbacivali su feudalizam i spas vidjeli u novom, na demokratskim osnovama preuređenom društvu.
Ali već u travnju 1848. godine jedinstvo pobunjenog naroda počelo je »pucati«; razotkri(va)le su se sve veće podjele unutar i između različitih etničkih korpusa što je pogodovalo vladarima da se konsolidiraju, počinju polako vraćati na stare pozicije i vješto koristiti »resurse«, kako one stare, tako i nove, shvativši, primjerice kao Habsburgovci, da im svaka etnička grupa može poslužiti kao potencijalni saveznik protiv njemačkih i(li) mađarskih demokrata, a pritom su zlorabili i klasne podjele između seljaka i urbanih liberala, kasnije i proleterijata. Teškoće tranzicije iz feudalizma u »slobodno«, građansko društvo bile su ogromne, jer podanici Habsburške Monarhije nisu bili svjesni njezine strukturalne složenosti, a niti su to mogli i biti i sve je to pomoglo aristokraciji da opstane na vlasti, dakako u bitno drukčijim okolnostima, ali se ta prilagodba novim pravilima izvela na zapanjujuće vješt način. U ljeto 1849. godine carske su vlasti skršile demokratsku revoluciju u Ugarskoj, raspustile su izabrani parlament u Austriji, ali su i zaustavile pogrome nad Židovima koji su počeli diljem Monarhije, tako da Habsburgovci više nisu bili samo »uporište starog poretka«, već i »branitelji života i sloboda« pred navalom novog poretka, pred liberalizmom, nacionalnim samoodređenjem, ali i pred nepreglednim međuetničkim sukobima.
Revolucionari i revolucije
Europski revolucionari su 1848. i 1849. težili dokinuti stari svijet, ali su ga tek »načeli«, dok su revolucionari iz 1917. i 1918. u tome uspjeli; od Berlina i Beča, preko Budimpešte i Varšave, do Moskve, predstavnici »naroda« svrgnuli su aristokraciju i vladare i u nekoliko mjeseci na političkoj karti srednje i istočne Europe pojavile su se države kakvih do tada nije bilo. A istodobno se politička ljevica podijelila na posvema drukčiji način i tako je nastala samo dodatna konfuzija u »prvom povijesnom eksperimentu masovne demokratizacije«. Ranije su liberali zahtijevali »vladavinu naroda«, dok je ljevica tražila opće pravo glasa (za muškarce, da ne bi bilo zabune); ali u novoj konstelaciji političkih odnosa promijenio se i politički krajolik. Tradicionalna se liberalna politika počela »povlačiti«, a u srednjoistočnoj Europi pojavio se veći broj »političkih izdanaka« koji je bio odan liberalnim načelima, ali se međusobno bitno razlikovao; najbrojniji su bili socijaldemokrati, pretežito marksističke provenijencije; također na scenu su stupili i nacionalni demokrati, nacionalni i kršćanski socijalisti, raznorodne seljačke stranke (u Češkoj »agrarci«, u Galiciji »Piast«, u Srbiji »radikali«…), da bi na kraju Prvog svjetskog rata najveću podjelu doživjeli upravo oni najmoćniji, tj. socijaldemokrati jer se na njihovom lijevom krilu pojavila nova snaga – komunisti koji su u ime socijalističke revolucije tražili likvidaciju buržoaske države, tako da su Rusija i Njemačka postale političkom pozornicom gdje su se odvijali najžešći sukobi između ovih nepomirljivih frakcija.
Prvo Februarska, a potom i Oktobarska revolucija 1917. godine u Rusiji su iz temelja p(r)otresle svijet, a zatim je u jesen 1918. dok je u Rusiji bjesnio građanski rat, u Njemačkoj također izbila revolucija i kao što je u proljeće 1917. morao abdicirati ruski car Nikolaj II., sada je (studeni 1918.) i njemački car Wilhelm II. napustio svoju zemlju i socijaldemokratski političari Phillip Scheidemann i Karl Liebknecht su proglasili dvije republike; prvi demokratsku, a drugi socijalističku, da bi se u prosincu iste godine u Berlinu sastali predstavnici vijeća iz cijele Njemačke i odlučili se velikom većinom u korist parlamentarne demokracije. Nezadovoljni dio radnika i vojnika, želeći »likvidirati« kapitalističku državu, u siječnju 1919. podigao je pobunu u Berlinu koju je podržala njemačka komunistička partija, ali u sukobu s desnicom boljševička je revolucija bila onemogućena, odnosno ugušena, a komunističke vođe Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht mučki ubijeni; međutim, komunisti nisu bili potučeni, ostali su i dalje bitan čimbenik njemačke političke scene, ali sada su oštricu svoje kritike usmjerili prema dojučerašnjim drugovima iz socijaldemokratskog tabora, smatrajući ih izdajnicima revolucije i glavnim krivcima što je doživjela poraz.
Nacionalno pitanje
U istočnoj Europi nacionalno je pitanje bilo od presudnog značenja, u znatno većoj mjeri negoli u Rusiji, ali upravo su ga boljševici pod vodstvom Lenjina najbolje artikulirali; već 1916. on je zagovarao prava potlačenih naroda/nacionalnosti na »samoodređenje«, tako da to nije moglo ostati bez odjeka ni na Zapadu, posebice kada su u Rusiji boljševici prigrabili vlast. Početkom siječnja 1918. godine britanski premijer David Lloyd George je optužio Austriju da ne priznaje autonomiju svojih nacionalnosti kojima mora biti zajamčena »istinska samouprava« i u govoru pred Kongresom SAD-a (siječanj, 1918.), američki predsjednik Woodrow Wilson se založio za neovisnu Poljsku i autonomni razvoj naroda Austro-Ugarske. Connelly je zaključio: »I za Lenjina i za Wilsona obećanje samoodređenja bilo je usko povezano s ideologijom međunarodnog mira, ali na različite načine. Socijalistička će revolucija izbrisati razlike među narodima i prijenosom sredstava za proizvodnju u društveno vlasništvo dokrajčiti temeljni uzrok ljudskih sukoba. Ratovi su posljedica kapitalističke borbe za prevlast na tržištu. No s druge strane liberalna demokracija i vladavina naroda također će rat učiniti nezamislivim, jer narodi nemaju interes za međusobno pokoravanje… A Wilson je 1919. na Pariškoj konferenciji rekao da nema tog dogovora koji će zajamčiti svjetski mir ukoliko njegovi tvorci ne zadovolje želje naroda za samostalnošću.«
Međutim, pokazalo se da je sve to bila jedna velika iluzija, a realnost posvema nešto drugo; nakon Prvog svjetskog rata bile su formirane nove države, ali predrasude i opsesije etnički složenih zajednica su »kuhale« ispod površine, što se najbolje moglo »osjetiti« u pograničnim područjima bivše Habsburške imperije. Eksplodirale su razne ekstremističke ideje i pokreti, prije svega unutar u ratu poraženog njemačkog korpusa i pojavili su se razni likovi među kojima je Hitler bio najreprezentativniji, koji su umislili da će ih slavensko okruženje uništiti, i u tom su strahu svoje frustracije i mržnju (pre)usmjerili, ne samo prema Slavenima, već i Židovima, ali i Katoličkoj crkvi. Kada je Hitler preuzeo vodstvo nacističkog pokreta, Njemačku je namjeravao proširiti na golemi kolonijalni prostor, daleko preko njemačkih etničkih granica, duboko u Ukrajinu i Rusiju. Manje vrijedni narodi (Slaveni) postali bi robovi, a oni koje je smatrao opasnim, posebice Židovi, bili su osuđeni na nestanak. Državama srednje i istočne Europe, Führer je namijenio ulogu »samozatajnih saveznika« u svom nasilničkom pothvatu preobrazbe Njemačke u europski imperij, ali je smatrao kako prostor Balkana, uključujući i Jugoslaviju pripada interesnoj sferi Italije i nije namjeravao u ta područja slati svoje vojne postrojbe. Ali kako se rat odvijao mimo Hitlerovih predviđanja i želja i on je morao mijenjati svoje planove i kako piše Connelly: »Drugi svjetski rat počeo je u rujnu 1939., ali ne s Poljskom kao saveznikom, već u Poljskoj kao žrtvi njemačkog iznenadnog napada«. A napad na SSSR dvije godine kasnije, nešto prije toga raskomadao je i okupirao Jugoslaviju (proljeće 1941.), označio je početak nove etape svjetskog rata koji je prerastao u divljački genocid, prije svega nad židovskim narodom, ali ni pred Slavenima nije bila »blistava« budućnost, trebali su biti njemačko roblje u funkciji ekonomskog prosperiteta i rasta Trećeg Reicha.
Hladni rat
I da ne duljim, poznato je kako se rat odvijao, kakva je to stravična kataklizma bila u kojoj je pobijeno na milijune ljudi i kako se završio; naravno ratni saveznici i pobjednici su se ubrzo razišli; Staljin »spušta željeznu zavjesu« prema kapitalističkom Zapadu i izolira svoj novi imperij u koji ulaze zemlje srednje i istočne Europe i stari je kontinent (iznova) podijeljen. I to stanje »hladnog rata« između dva politička bloka i nuklearnih velesila traje sve do (pred) 1989. godinu kada se ruši Berlinski zid, kao simbol svih tih podjela. Iako se činilo da je blokovska podjela svijeta vječna, tako da je malo tko očekivao kolaps komunističkog Istoka, bez obzira na stalne krize unutar svijeta tzv. realnog socijalizma, ono najviše što se činilo mogućim bile su reforme planske ekonomije, ali ne i rušenje jednopartijskog sustava. Čak su, kako piše Connelly, »i okorjeli revolucionari poljskog sindikata Solidarnost, kada su u lipnju 1989. stekli pravo sudjelovanja u izborima, sebe same najviše vidjeli kao savjetnike u okviru liberaliziranog komunističkog režima koji će ostati saveznik Sovjetskog Saveza. Ali do kolapsa je usprkos svemu došlo, a bio je posljedica društvene i ekonomske krize koja je trajala desetljećima, a proizašla je iz bolesti koja je zahvatila komunističku partiju«. Komunizam je počivao na ideološkoj vjeri, a kada je idelogija zapala u krizu, ni sustavu više nije bilo spasa. Trula komunistička struktura urušila se sama od sebe.
Nakon 1989. godine narodi srednje i istočne Europe započeli su svoj novi politički život u jedinstvenoj Europi, ali je li to baš bilo tako? Jugoslavija i njezin krvavi raspad potvrdila je da niz dubokih i kompleksnih problema nije riješen, odnosno tragedija, ne samo Jugoslavije, već i svekolikog bivšeg Istočnog bloka (s)krila se u frustracijama nasljeđene, a nikada dovršene povijesti etničkih sukoba, kao i zaustavljenih, »zamrznutih« ili neuspjelih društvenih i demokratskih reformi, a taj se dugoročni gubitak nije mogao samo tako lako, preko noći nadoknaditi. Iako su, naravno, mnogi nepodnošljivo naivno vjerovali da se prečicom mogu svladati prepreke na putu demokratizacije i gospodarskog blagostanja, sve dok se (u)brzo nisu sapleli i »razbili nos«.
Pandorina kutija etnocentrizma
Ipak, razdoblje od 1989. do 2007. godine bilo je po zemlje srednje i istočne Europe jedinstveno, jer se (u)činilo da tzv. vanjski faktori imaju pozitivan učinak na demokratizaciju društva, a počela je, pa ubrzano i ostvarena integracija bivšeg Istoka u strukture Europske unije. Ali ubrzo su (na)rasle i sumnje u projekt eurointegracija; povratak svih Europljana u »svoju zajedničku kuću« pokazao se jako skliskim i najvećim optimistima postalo je jasno da zapravo nitko nema jasnu viziju kamo to Europa smjera i što stvarno može ponuditi? Postalo je jasno kako EU ne može riješiti sve probleme i dovesti sve zemlje do pravedne razine blagostanja. Istina, članstvo u Uniji donosi nesumnjive prednosti, ali su očekivanja, posebice tzv. Nove Europe (zemlje bivšeg Istoka) bila nesrazmjerna stvarnim mogućnostima. I tako se došlo do raskrižja, a da nitko ne zna kako i kamo dalje, procesi daljnjih integracija su zaustavljeni, rasplet drame se, nažalost, ne nazire.
Connelly upozorava čitatelje: »Ova knjiga nije enciklopedija, ona se ne bavi poviješću određenih naroda, ne bavi se posebno niti jednim narodom ili skupinom naroda…Bavi se preprekama koje su porodile jedan specifičan mentalitet, bavi se životom na području između carstava i bavi se povjesnicama koje su kazivali narodi koji tu žive…koji imaju zajedničku poruku o preživljavanju i suočenju s prijetnjama. Nije bitno jesu li ta kazivanja i te percepcije točni, već je bitno kako su postali općeprihvaćeni, kao što je bitna i lakoća s kojom su opstali i preživjeli propast imperija: Svetog Rimskog Carstva, austrijskog, osmanlijskog, nacističkog ili sovjetskog. Doimaju se vječnima i zadanima, a zapravo je riječ tek o jednoj povijesnoj i vrlo modernoj pojavi koja nije starija od dvije stotine godina.«
Razdoblje dvaju svjetskih ratova, obilježeno nacizmom i staljinizmom, »(po)dizanje« tzv. željezne zavjese koja je od 1945. sve do 1990. godine (po)dijelila Europu, pa onda pad Berlinskog zida 1989. i raspad sovjetskog imperija, prijelomne godine postkomunističke tranzicije, samo su segmenti velike povijesne priče koji su u fokus stavili narativ o »povratku Srednje i Istočne Europe svojoj kući«, ali usprkos tim i takvim nadama i ambicijama, podijeljenost na »staru« i »novu« Europu ostala je oporom realnošću; razlike se između Istoka i Zapada Europe nisu bitno smanjile. Nacionalizam je pomogao konsolidaciji srednjoistočne Europe, smatra Connelly, ali iznova je otvorena Pandorina kutija etnocentrizma, šovinizma, nacionalističkih stereotipa, »obogaćena« populizmom i sam autor priznaje kako nije u stanju precizno detektirati izlaz iz tog kaotičnog labirinta.
Početak modernog nacionalizma Connelly smješta u 1848. godinu narodnih revolucija i početaka društvene liberalizacije i pokušava odgonetnuti koja je to sila stvorila nacije na tim prostorima? Demokracija je proizvela nacionalizam, ali što potom ona radi s nacionalizmom, odnosno nacionalizam s demokracijom, e to je već drugo pitanje. Nacionalistički narativ se tijekom 19. stoljeća širio istokom Europe, a ujedno ga je i radikalizirao. Za nacionaliste, nacionalna prava nisu tek jedno od mnogih ljudskih prava, već temelj iz kojeg se izvode sva druga prava, preduvjet su ljudske slobode. Gravitacijska sila nacionalizma je toliko snažna da će i političare kojima nije stalo do nacije (Slobodan Milošević) preobraziti u ekstremiste. Nacionalizam se rađa iz emocija, ideja i nasilnih poduhvata, ali ključnu je ulogu u tome imala modernizacija, ne kao čimbenik stvaranja nacije, već kao sila kojoj se nacija odupirala. Tako se zapravo »negativnom dijalektikom« i (iz)gradila. A kapitalizam je tek bio sredstvo koje je pridonijelo širenju i (pre)oblikovanju već postojećih narativa i identiteta.
Zajedničko iskustvo
Srednja i Istočna Europa su i nakon svekolikih različitih iskustava tvrdoglavo osta(ja)le povezane sa svojom prošlošću, koja je očito za njih bila preteška i s njom se nisu znale nositi. I još to uvijek ne znaju, ili to čine na pogrešan način. Svaka je zajednica na svoj ekskluzivan način tumači, mitologizira, banalizira, prisvaja tuđe, kada joj zatreba, a odbacuje svoje kada je sramoti… Miješaju se ili proizvode naizgled novi liberalni, socijalni i nacionalni narativi, a zapravo se stalno vrtimo u krugu: stari se narativi samo manje ili više uspješno prilagođavaju novim okolnostima. Ali iz tog vrzinog kola valja nam izaći; međutim, barem za sada Connelly nije optimist, ne vidi načina niti puta, a još manje volje kod političkih elita da krenu putom iskrene i istinske preobrazbe. No to ne znači da da je sve bezizgledno; dapače, mogući su veliki iskoraci, ali moraju se znati, moći i htjeti (u)činiti; za početak krenuti putem striktnog poštivanja europskih demokratskih standarda i strogog pridržavanja europskih liberalnih, kulturalno-civilizacijskih vrijednosti, vladavine prava, tolerancije, respektiranje prava manjina itd.
John Connelly je uvjeren kako za Srednju i Istočnu Europu drugog puta nema; usprkos tome što sjećanja (ratovi, holokaust, kolektivni progoni, totalitarizmi, masovni zločini, uključujući i gladomor na svim stranama i u svim etnicitetima…) neumoljivo oblikuju sadašnjost, istočni Europljani žele je se riješiti; opsjednuti su njome, ali samo stoga, jer s njom žele raskinuti. Riječ je o zajedničkom iskustvu, jer narodi širom srednjoistočne Europe, neovisno o kulturalnim ili jezičnim razlikama, sličnom naracijom pristupaju svojoj prošlosti. I uistinu je u pravu Victor Sebestyen kada piše: »Ako želite razumjeti zašto neliberalne demokracije nisu nova ideja ili kako se u Mađarskoj, Poljskoj i na Balkanu pojavio niz vođa poput odjeka mračnog doba povijesti našeg kontinenta, ova izuzetna knjiga rasvijetlit će vam događaje posljednjih dvjesto godina u ovoj regiji. Vrlo mali broj djela čini prošlost toliko relevantnom za naše doba kao što to uspijeva Johnu Connellyju«.
