Brod za Issu

Na Vrisku pretpremijerno dat uvid u još neobjavljeni ekohistorijski roman Roberta Perišića

Davor Mandić

Foto Ana Križanec

Foto Ana Križanec

»Brod za Issu« bit će, makar tematski, najrazličitiji od dosadašnjih autorovih romana, barem ako je uzeti u obzir vrijeme radnje. Perišić radnju ovoga povijesno-ekološkog romana smješta u doba grčkog koloniziranja našeg dijela Jadrana



RIJEKA – Ovogodišnji riječki knjižni sajam Vrisak u svom je festivalskom dijelu ponudio i jednu pretpremijeru. Naime svoj još neobjavljeni roman »Brod za Issu« predstavio je njegov autor Robert Perišić, uz moderaciju razgovora Marka Pogačara u prizemlju MMSU-a. Roman bi u izdanju Sandorfa trebao izići kroz nekoliko tjedana, a prema onome što je publika okupljena u solidnom broju mogla čuti, knjiga je to koja neće, barem tematski, biti nalik onima na koje je od Perišića navikla.


Prije svega, i kako je to primijetio Marko Pogačar, dosadašnji Perišićevi romani bili su smješteni u sada i ovdje, a neorelistički prosede kojim su pisani dobio je, upravo Perišićevim posredstvom, i dijelom omraženu, a zapravo sasvim solidanu odrednicu stvarnosne proze, odnosno poezije. Issa iz naslova dakako je Vis, a ujedno i signal da bi se radnja mogla događati u vrijeme u kojem je Vis bio Issa. I doista, Perišić radnju ovoga povijesno-ekološkog romana smješta u vrijeme grčkog koloniziranja našeg dijela Jadrana. A budući da je Vis, prema svim dostupnim podacima, bio prvi (iako bi dio Korčulana htio da nije tako), a ujedno je i mjestom na kojem se Perišiću dogodilo nešto o čemu je znao da jednom mora pisati, nije bilo sumnje oko mjesta radnje.


Psi i mačke


A to što se Perišiću dogodilo bilo je postajanje čovjekom od životinja, tzv. kućnih ljubimaca. Nije to bio sve do jednoga događaja s mačićem koji mu se prikrpio dok je na nekoj ljetnoj terasi pokušavao pisati. Taj mačić konačno je završio kod Perišića prvo u apartmanu, a onda i doma i sad je bilo jedino pitanje kako o tome pisati. Probao je napisati esej, ali shvatio je da to nije prava forma, te je polako počeo plesti priču o uzimanju stvari za gotovo, koje se nama Mediterancima čine naše oduvijek, a zapravo se radi o stvarima, ili čak živim bićima, koje u suštini nisu autohtone. Pa ako i mislimo da pijemo vino oduvijek, činjenica jest da su nam ga donijeli Grci, jednako kao i mačke, ili magarce.




I ne nedostaje u romanu i duhovitosti, pa nam je Perišić pročitao odlomak u kojem pas, kao prvi pripitomljen, razumijeva mačku, posljednje pripitomljenu, kao neku vrstu konkurecije. No dok su psi, a s njima i sve ostale životinje, kako to kaže Perišić, pripitomljeni tako da im je čovjek postao vođa, onaj prvi u čoporu, mačke, koje nikada i nisu imale takvoga vođu, u suštini zadržavaju svoju samostalnost. A otud, kaže Perišić, i to silno mistificiranje mačke.


Za ovaj roman Perišić je priznao da je daleko najviše istraživao, pitajući se paralelno i po pravcu ili ključu u kojem mora pisati ovu priču te se konačno iskristalizirao ekohistorijski ključ.


U dva glasa


Istražujući saznao je tako da način na koji mi danas gledamo prirodu potječe iz Grčke. Jedan je tip pitagorejski, njega bismo danas nazvali new age, možda hipijevskim pogledom, a taj je da životinja ima dušu i da se prema njoj treba onda shodno i odnositi.


Vegetarijanstvo je jedan od tih načina. Drugi način je aristotelovski, tumači Perišić, pri čemu je on pragmatičan, imperijalistički. I on je pobijedio. U pisanju o kolonizatorskim vremenima Perišić kaže da nije zapao u kolonizatorski pathos, ali da je činjenica da je ideja polisa, s kojom je došla i ideja demokracije, donijeta. I tu činjenicu ti kolonizirani gradovi nisu nikada zaboravili, kaže Perišić, što se ogleda i u činjenici da u njima nije bilo klasičnoga feudalizma.


Roman je napisan u dva glasa, jedan prati događaje iz tog doba bez uplitanja kasnijeg uma, a u fokusu je dječak koji postaje mladić i koji dolazi iz Grčke na Vis kao odbjegli rob. Drugi glas govori iz ovog vremenna, ali ima i svevremensku dimenziju, kao izmišljenu instancu svijesti, kako se o njoj izrazio Perišić.