Kim Cuculić

Molière je bio nesumnjivi div svjetske književnosti. Genijalno je ismijao društvo svog vremena

Kim Cuculić

Prizor iz riječke predstave "Škrtac" / Foto: Novi list

Prizor iz riječke predstave "Škrtac" / Foto: Novi list

U mnogo toga bio je ispred svoga vremena



Ova imena i pojmovi ušli su u međunarodno nazivlje: Harpagon za škrca, Tartuffe za licemjera, precioznost za oznaku određenog vida manirizma. Njihov »otac«, poznato je, francuski je komediograf i glumac Molière, koji je pod pravim imenom Jean-Baptiste Poquelin rođen prije točno 400 godina u Parizu – kršten je 15. siječnja 1622. godine. Kazališni svijet, ali i primjerice francuske srednje škole, proslavit će rođendan jednog od najvećih pisaca na francuskom jeziku i književnog diva svjetske književnosti. Kako ovih dana izvještavaju Euronews i AFP, brojna Molièreova djela nadživjela su stoljeća i postala klasici. Prema izjavi jedne francuske srednjoškolke, Molière je kreirao mnoge likove koji su u njegovo vrijeme bili moderni i na koje se tada loše gledalo. Međutim, kad se njegovi komadi danas iznova čitaju, shvaćamo da je Molière u mnogo toga bio ispred svoga vremena i stvorio je snažne likove koji će izvršiti utjecaj u kasnijim epohama. To se posebno odnosi na ženske likove, u kojima dolazi do izražaja Molièreova vizija slobode žena.


Podrijetlom iz obitelji imućnog kraljeva tapetara, Molière se školovao kod isusovaca, a diplomirao je pravo. Po završenom školovanju posvetio se kazalištu i nastupao je kao glumac te je putovao provincijom s vlastitom družinom L’Illustre Théâtre. U tom je razdoblju počeo pisati farse i komedije zapleta. Vrativši se u Pariz postigao je velik uspjeh komedijom »Kaćiperke«. Potom je osnovao stalnu trupu, s kojom je izvodio vlastite komade, djelujući isprva pod pokroviteljstvom kraljeva brata vojvode od Orléansa, a od 1665. kralja Luja 14., po narudžbi kojega je napisao 12 komedija-baleta, među kojima je najpoznatiji »Građanin plemić«. Istodobno je napisao niz komedija karaktera. U »Školi za muževe« započeo je s uporabom stereotipnih komičnih situacija zbog zagovaranja razumnoga prihvaćanja ljudske naravi, što se podudaralo s onodobnom galantnom kulturom dvora i pariških salona. Slijedila je 1662. njegova prva velika komedija »Škola za žene«, kritika seksualnoga licemjerja.


Tekst je nakon premijere izazvao polemike na tadašnjem francuskom dvoru, a zbog čega je Molière napisao »Kritiku Škole za žene« u kojoj objašnjava svoje stavove. Uslijedio je »Tartuffe« (1664.) s naslovnim likom lažnoga pobožnika koji iz koristoljublja potiče svojega kućedomaćina na vjerski fanatizam. Poslije prvog izvođenja »Tartuffea« Molière je doživio žestoke napade. U tom je djelu, naime, bez poštede prikazao licemjerje katoličkog svećenstva. Komad je morao više puta prerađivati i tek kad je Tartuffea predstavio kao svjetovno lice, mogao se ponovo izvoditi. »Tartuffe« je jedan od vrhunaca autorova komediografskog umijeća, a temeljno je to komad o strahu kao psihološkoj i moralnoj podlozi na kojoj izrasta potreba za vođom, što otvara put fanatizmu i tiraniji – preko naslovnoga lika sugerira se opasnost od svake ideologije. Tema je te komedije maska, omiljena u baroku, ali je Molière tretira klasicistički pa se odlikuje savršeno provedenim jedinstvom mjesta, vremena i radnje. Komedija »Don Juan« također je izazvala sablazan zbog ismijavanja lika pobožnog, ali ograničenoga Sganarellea nasuprot raspusnomu i slobodoumnom naslovnom junaku, koji završava u paklu tek nakon niza užitaka.


Foto Wikipedia




Mnogobrojnošću epizoda i ambijenata taj je komad blizak duhu baroknih tragikomedija, s jedinstvom tek na karakterološkoj razini, odnosno na komičkoj opreci Don Juana i Sganarellea, ali i sa slojevitom dvosmislenošću tretmana naslovnoga lika. Intelektualna i filozofska komika dominira u »Mizantropu«, salonskoj komediji usredotočenoj na lik oštroumnoga mizantropa Alcestea, ispunjenog gađenjem prema površnim etičkim normama. Zbog suptilnog i krajnje suzdržanog smijeha i gotovo potpune odsutnosti pučke komike, to se djelo smatra vrhuncem i klasicističke komedije i Molièreove profinjenosti, uz povremeno gotovo tragički osjećaj svijeta. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, junak je »Mizantropa« semantička, ali ne i vrijednosna suprotnost »Tartuffeu«; Molière naime ne vjeruje u apsolutnu vrlinu već traži ravnotežu i umjerenost pa je Alcesteov gorljivi idealizam ipak opasan. Među komedijama izdvajaju se još »Liječnik protiv volje«, »Amfitrion«, »George Dandin« s intrigom o ljubomornome mužu i nevjernoj ženi, »Škrtac« koji je nastao kao plod inspiracije Plautom – Molière ga je originalno i lucidno obradio, stvorivši potpuno novo, remek-djelo prilagođeno svojem vremenu, »Scapinove spletke«, »Učene žene« i »Umišljeni bolesnik«. U salonskim je jednočinkama »Kritika Škole za žene« i »Versailleska improvizacija« izrazio neka poetička stajališta. Molière je tvorac velike klasicističke komedije karaktera, koju je često kombinirao s komedijom običaja i farsom oslanjajući se pritom na različite izvore (antički autori, srednjovjekovni fabliau, F. Rabelais, talijanska komedija dell’arte). Razumno je poštovao stroga pravila klasicizma, vodio je računa o svim ukusima, od puka do dvora, što njegovu humoru daje širok registar, a produbljenom psihološkom analizom srodan je klasicističkim moralistima svojega doba.


Temeljene na neprestanoj napetosti između mudroga i luckastoga, supostojanju pravoga i krivoga te suprotstavljanju naučenoga prirođenomu, odnosno duha naravi, Molièreove se komedije mogu čitati i kao tekstovi u kojima se suptilnim grupiranjem karaktera, aranžiranjem prizora, govora i ponašanja neprestano varira i evocira središnja tema. U svojim komedijama ismijao je mnoge društvene pojave, uvijek se pozivajući na čvrstu logiku zdravog razuma i prirodne zakonitosti. Oslanjajući se na bogatu tradiciju renesansnog humanizma, Molière je genijalno ismijao društvo svoga vremena, i to ne samo pojedinačne karaktere, nego i čitav splet društvenih odnosa, ukazujući na mnoge laži i predrasude, ne libeći se bespoštednog prikazivanja pokvarenosti i drugih izvitoperenosti aristokracije, ali i gramzivosti buržoazije.
Zanimljivosti iz Molièreove biografije su da je bio optužen za incestnu vezu, a zbog financijskog kraha svoga kazališta završio je u zatvoru. Molièreova supruga bila je francuska glumica Armande Béjart, članica njegove družine. Nakon Molièreove smrti preuzela je vodstvo dijela družine. Glumila je sve vodeće uloge u izvedbama Molièreovih komedija, a poslije je glumila i u tragičkom repertoaru. Godine 1673. osnovala je kazalište pod svojim imenom, koje je 1680. postalo dijelom ansambla Comédie-Française. Molière je umro u Parizu, 17. veljače 1673. godine. Pozlilo mu je u kazalištu, nakon čega su ga prenijeli kući gdje je preminuo.


​Njegova su djela od prvih izvođenja trajno prisutna na svjetskim pozornicama, a rano su se prevodila i prerađivala u Hrvatskoj. Frančezarije su naziv kojim su se u Dubrovniku potkraj 17. i u prvoj polovici 18. stoljeća obilježavali svi znakovi preuzimanja francuske kulture, među ostalim i skupina preradbi Molièreovih tekstova za dubrovačku pozornicu, pa se u potonjoj namjeni ustalio do danas. U cjelini su prevedena dvadeset i tri djela, sva u prozi, uz samo četiri stihovane prijevodne iznimke, »Don Garcija«, »Gospodarica od Elide«, »Amfitrion« i »Psike«, a anonimni prevoditelji s francuskoga vjerojatno su adaptacije i izvodili.


Podsjetimo i na predstavu »Škrtac«, koju je 2009. na Riječkim ljetnim noćima režirao Oliver Frljić. Ovu Molièreovu komediju Frljić je kontekstualizirao u riječko brodogradilište »3. maj«, nadograđujući originalan predložak brojnim aluzijama na tadašnju hrvatsku stvarnost i aktualnu političku garnituru. Iznenadne političke promjene, vezane za Sanaderovu ostavku, odrazile su se i na samu predstavu.