Dobitnik Goranovog vijenca

Miroslav Mićanović: Lijepo je kad je tvoja pjesma bolja od onoga što ti znaš i možeš

Davor Mandić



Postoje ti razgovori koji su od početka do kraja jedna velika poticajna ugoda. Čudno je to danas reći, samo nekoliko tjedana od koronavirusne krize, ili tjedan dana od razornog zagrebačkog potresa koji je pogodio i našeg sugovornika. Čudno je to reći, jer intervju zasigurno nije nastao u uobičajenim i poticajnim okolnostima. Dapače, na dan kad je trebao biti napravljen, dogodio se potres. No naš sugovornik ne da nije htio umaknuti dogovoru o razgovoru, nego još i gospodski nije htio razgovarati o potresu, iako smo s naše strane htjeli aktualizirati pitanja posvećena temi razgovora – poeziji, ali i neizbježnoj virusnoj nepogodi koja se za nama vuče.


Poezija je pobijedila, u svakom smislu, pa na onaj način na koji danas doživljavamo svijet, svaki dan posve drugačije od svega što smo dosad znali i osjećali, uputit ćemo i s ove strane nesvakidašnju poruku: posvetite se ovim odgovorima, polako i temeljito; u njima je znanja, kreativnosti i uvida koji transcendiraju dnevnost dnevnih novina, ovo vrijeme, ove naše tragedije…


Miroslav Mićanović, pjesnik, prozaik, kritičar… pisac, dakle, i antologičar, ove je čudne godine laureatom naše najuglednije pjesničke nagrade, Goranova vijenca. Pjesnička je to nagrada koja i u vremenima nesklonima poeziji, koja god to bila, donosi određenu (medijsku) vidljivost, posebice početkom proljeća, oko rođendana Ivana Gorana Kovačića, kada Goranova pjesnička karavana kreće na put. U ovom njenom izdanju taj je put, kao i mnoge druge stvari, izostao, pa o svemu, ali ponajviše o poeziji, pisanju i razlozima za tu rabotu, razgovaramo s ovogodišnjim laureatom.


Teško da pjesnik može biti prorok




Počet ćemo novinarski neortodoksno, prošlošću, možemo reći i protopočecima. Ovako ste, naime, pisali ‘84.: »kuća koju smo počeli graditi, svrha/njenih zidova, oblik pokrivača, roletne,/kiša, danas je (eto) konačno sve gotovo,/gosti su ispraćeni, poreznici, umorni,/umni i prašni, gadost samoće, pogledaj/(samo), male ubojice vršljaju ispod/temelja i istjeruju nas«. Kad ovako pogledamo ovu pjesmu iz vaše prve zbirke pjesama, više nam se i ne čini kao prošlost. Male ubojice vršljaju ispod temelja svega što smo gradili i istjeruju nas. Pjesnik je prorok, ili…?



Teško je ponekad podsjetiti se za neke iznimno aktivne i prisutne sudionike književne scene da, zapravo, ne žive od tih svojih aktivnosti, nego od nekih sasvim drugih dnevnih poslova. Malo vas tko to uopće pita, ali vaša egzistencija dolazi iz smjera Agencije za odgoj i obrazovanje. Što tamo radite? I aktualizirajmo još malo taj odgovor: što trenutno tamo radite, u vrijeme ovih višestrukih izazova?


– Agencija za odgoj i obrazovanje, u kojoj radim od 2005. godine, dala mi je pristojan uvid u procese koji se odvijaju u hrvatskom obrazovnom sustavu od vrtića do srednjih škola. Upoznao sam velik broj ljudi koji iznimno upućeno i predano rade na stručnim usavršavanjima učitelja i nastavnika, organiziraju natjecanja i smotre… Tu ne završava popis njihovih djelatnosti koje u uzavrelim vremenima i otežanim uvjetima pridonose očuvanju i razvoju sustava koji treba nužne reformske zahvate. Ali to je složena i zamršena priča. Sudjelujem u poslovima oko literarnih izraza učenika na LiDraNu, u jedinstvenoj Školi stvaralaštva »Novigradsko proljeće«. Vodim s Mirelom Barbaroša Šikić program »Pisci na mreži«, evo, približavamo se 100. susretu s hrvatskim piscem preko interneta. S priključenim učiteljima, nastavnicima i učenicima iz Hrvatske, ali i izvan nje, ulazimo u njihove radionice, razgovaramo o njihovim strastima i opsesijama. Jučer smo u posebnim okolnostima održali susret s »piscem na mreži«. Javljajući se iz svojih stanova, komunicirajući s profesorom Predragom Paleom i s više od 200 prijavljenih sudionika na virtualnim adresama, osjećali smo se kao na svečanosti koja govori o važnosti književnosti, kulture. Što je moj radni izazov? Vjerovati da s drugima radiš na onome što nadilazi nemoć trenutka, vremena, da s drugima pokazuješ beskrajnu »korisnost beskorisnog«. Sve je to više od jednog radnog dana, radnog vremena. Nije li to strašno i lijepo.



– Početi prošlošću ne mora biti nužno »novinarski neortodoksno«, jer često u pokušaju da razumijemo ono o čemu razgovaramo posežemo za prošlosti. Prije nekoliko godina Tomislav Brlek me iznenadio čitanjem »Grada dobrih ljudi«, dopisujući se ostali smo izvan toga što poezije predviđa ili može, ali je zanimljivo da me uputio na ciklus iz kojeg je pjesma koja govori o samoći, temeljima i protjerivanju. Riječ je o poeziji i suvremenosti, o njezinim temama i značenjima, ali i o razlici koja se stvori u odnosu na vrijeme kad je pjesma nastala i na što se odnosila. Ne treba zaboraviti njezin metaforični učinak, ne bih htio biti odveć ozbiljan, ali treba biti pažljiv s onim što si mislio da pišeš 1984. godine i na koja bi značenja sada pristao, što bi, možda nekritično, dodao. Nerijetko se upiremo u prošlost ne da bismo je osvijetlili i razumjeli, nego da bismo došli do onoga što nam ne pripada, što nije naše.


Pisanje poezije započinje nastojanjem da kako-tako odgovoriš na navalu pitanja, nedoumica, sumnji, ali i radosti, ushita, užitka, zbog onoga što radiš i što ti se dogodilo. Što ti se događa – ljubav, gubitak, nesporazum, nedoraslost za »tekst svijeta« u kojem si se zatekao, koji osvajaš i koji te osvaja. Pišeš tako u iznajmljenoj studentskoj sobi, na Gupčevoj zvijezdi, u večeri osame i napuštenosti, ciklus pjesama dok te drži mrak, upisuješ želju da budeš voljen, prepisuješ i skraćuješ, spajaš zavičaj, ravnicu s morem, otokom, ljetom. Htio bi se vratiti kući i ostati tu gdje jesi.


Ukratko: spajaš nespojivo, mrak i radost, strah i radost. Ali vratimo se ubojicama koji vršljaju i istjeruju nas. Pjesma iznevjerava cjelovitost, potpunost prizora, slike, ona je na pola puta, između glasa koji loviš i za koji tražiš mjesto u pjesmi, ona je ono što ti nikada nećeš biti i što nisi. Jednako je tako s našim ljubavima, radom, nastojanjima da stignemo u neznano negdje, a što smo u tom poslu sami sebi, drugima. Putnici, suputnici, što možemo biti putujući vlakom od Gunje do Zagreba, do Splita, do udaljenog otoka.


Teško da pjesnik može biti prorok, on radi u jeziku i jezik, daleko više i daleko ozbiljnije, dugoročnije radi s njim. Lijep je trenutak kad te tvoja pjesma nadilazi, kad je ozbiljnija i pametnija, bolja od onoga što ti znaš i možeš dok se u nju utiskuješ, tetoviraš.


Pisanje iz mrtvog kuta


Ovogodišnji ste nositelj Goranova vijenca, naše najuglednije pjesničke nagrade. Umjesto pitanja što vam znači ta nagrada pitam vas što vi značite njoj, odnosno što vaša poezija i poetika donose u to probrano pjesmopisačko društvance?


– Lijepa prilika za neskromnost, ali nastojat ću u odgovoru biti pouzdan. Kažem to kao da znam što donosim u »pjesmopisačko društvance«, koje nije skupljeno na brzinu, jer kolikogod da sam upućen u strategije i poetike drugih autora, sebi sam često slijepa točka. Pišem iz mrtvog kuta, vrtim se oko nevidljivog u vidljivom, lovim fragmente, odsjaje, vješto i nevješto pristajem na stranim mjestima, borim se s neposrednim, zavičajnim, iskrenim i opisivim svijetom koji sam napustio.


Zvonko Kovač je to nazvao »zgovor ili poslije ljubavi«, sugerirajući da sam između znakova razjedinjenih svagdanjih iskustava pošao u potragu za iskustvom imaginarne povijesti, kao što ću već možda sutra preko tradicije pokušati osmisliti iskustva svakodnevice, da sam »između realizacije i stvarnosti, tradicije i zbilje, ipak najbliže subjektivnom iskustvu, pa i nekom osobnom vremenu«. Pažljiv sam s vlastitim očekivanjima i vjerujem da je labirint jezika ono što poeziji osigurava procesualnost i dugoročnost.


Uvjeren sam da je dobitak kad odustajem, kad vjerujem u slučaj, kad sretnem majku 400 kilometara od kuće i na njezino je traženje pustim samu na putu do Koprivnice. Ne želim nositi sve torbe i nisam nekritičan prema sebi. Izmičem pjesmi »domaći log«, posuđujem druge glasove, dišem ritmički i zvučno usuglašeno, retorički naglašeno, želim pisati tekstove koji su himnični i nježni, disonantni i obični, koji se mogu slati drugima, preslagivati i dopisivati. Dotjerujem ih i provjeravam od naslova do kraja, od zareza, točke do poante ili iznevjerenog očekivanja. Svjestan sam da su intimni, subjektivni, da su kratke lirske radijacije, da su vizije, fantazije, utopije izvan društvenih naloga i očekivanja. Volio bih da su hrapavi, nedefinirani, da imaju u sebi upisano nešto mračno i potrošno, radosno, lagano i igrivo. Pišem tekstove koji se ponekad istodobno čitaju u pjesničkom ili proznom slogu, kao pjesma ili kratka priča, pjesma u prozi ili mikrofikcija.


Sve je suspendirano zbog jednog malog organizma koji se voli multiplicirati i ozbiljno nam ugroziti, ili barem komplicirati živote. Osjećate li se zakinuto, jer je izostao društveni aspekt nagrade, lijepo pjesničko-karavansko druženje oko Goranova rođendana, ili je Goran u doba korone nešto što se događa jednom i, nadamo se, nikad više, pa onda i neka luda ekskluziva?


– Pitanje pogađa neobičnost, proturječnost trenutka, vremena u kojem se nalazimo. Ne osjećam se zakinuto zbog izostanka društvenog konteksta nagrade i uzbudljiva pjesničko-karavanskog druženja, ali ne zato što se ne bih veselio čitanjima u Zagrebu, Rijeci i Lukovdolu, susretu s domaćim pjesnicima i gostima iz inozemstva. Planirao sam sa Sulejom preciznije dogovoriti izbor hrvatskog pjesništva na slovačkom, sresti se poslije dugo vremena s Fenvesijem, upoznati pjesnike iz Turske…


Uostalom, bio sam upleten u poslove Goranova proljeća i rado bih u znak zahvalnosti na svečanosti dodjele uzviknuo hojla, pozdravom koji uključuje prisutne i neprisutne. Javio bih se npr. Marinku Kovačeviću, hrvatskom pjesniku i severinskom učitelju, koji je godinama domišljao i dokumentirao rad s najmlađim sudionicima manifestacije. Nagrada u jednom trenutku poeziju i pjesnika čini vidljivim, ali izostanak službenog dijela kao da stvari vraća na svoje mjesto.


Virusi i kultura? Američki pisac i predvodnik beat generacije, kritičar društva W. S. Burroughs u knjizi »Od votergejta do rajskog vrta« najavljuje 1971. da će se ubitačni virus proširiti svjetskim metropolama kao šumski požar. Međutim od upozorenja važnija je njegova rečenica da bi oslobađanje virusa iz riječi bilo smrtonosnije od oslobađanja razorne moći atoma, jer su sva mržnja, sav bol, sav strah, sva požuda sadržani u riječi. Mogli bismo dodati da je ono što se događa zbog poremećaja u odnosu između prirode i ljudi, poezija već najavila baveći se, dragojevićevski rečeno, zamjenama i virusima riječi.


Utjeha kaosa


Bez ambicije da poetički, teorijski signirate vaše pjesnikovanje, možete li reći što se s vašim pjesmopisanjem događalo od početaka do danas? Kako tumačite vaš odnos prema svijetu i prema njegovu uklapanju u svijet teksta?


– Bilo bi se za ovu priliku zgodno skriti iza drugoga, one konstrukcije koja svijet teksta čini otvorenim i drukčijim ili preko koje se upisujemo u pjesmu, priču. Imao sam sreću da se niz stvari događalo, naizgled, samorazumljivo i kao jedino moguće, a to se u prvom redu odnosi na zaleđe i potporu koju sam imao u djetinjstvu. Odužujem se tom vremenu i prostoru bilježeći glasove mojih roditelja, bližnjih i slučajnih, osluškujući ih iz bliske udaljenosti i tražeći jezik, skriveno »kako« pisati, koje je neodvojivo od sadržaja, ali ga čini vidljivim i novim.Pričanjem o temi i jeziku, o životnim sadržajima i neizvjesnoj sadašnjosti, koja nam se sada čini kao apokaliptična budućnost, odgađam odgovor na pitanje odnosa prema svijetu i njegovu uklapanju u tekst. Svijet se nadaje kao prolazno i nepouzdano mjesto koje naseljavamo i mijenjamo, jednako kao što ono nas mijenja. Svjedoci smo koliko je nestabilan i ranjiv svijet koji nam se nudio kao jedino moguć, koliko je privida u njegovim mantrama o tržištu, vrijednostima, koliko je nemoćan bez filozofije, kulture… Zaustavljam se da ne padnem u naslovne medijske katastrofičke obrasce o propasti svijeta.

Osim kao pjesnika, književna vas scena dobro poznaje i kao kritičara, prozaika, ali i antologičara. Kako danas doživljavate »Utjehu kaosa«, antologiju koja je svojedobno podigla i nešto prašine zbog »hrabrog« koncepta, ne samo izbora, već i načina uklapanja pjesničkih cjelina?


– Uživam u čitanju kataloga, izbora, pregleda, antologija, u brojnosti njihovih namjera i ideja kroz koje sagledavamo ono što nam nerijetko izmiče. Bilo bi lijepo kad bismo sustavno objavljivali almanahe pjesama i pjesnika objavljenih u tekućoj godini, što sada donekle nadoknađuju portali koji se »odvaljuju poezijom«. Mislio sam da je izbor 33 hrvatska pjesnika u »Utjesi kaosa«, kako se to ne do kraja namjerno i simbolično zaokružilo, na osnovi objavljenih knjiga u razdoblju od 1996. do 2006. godine, mogućnost možda drukčijeg čitanja hrvatske poezije, radna provjera autorskih rukopisa i postojećih poetika.


Antologija je nastala iz pribavljanja važnosti hrvatskom pjesništvu i njegovim protagonistima koji su od središta do ruba pisali i pjevali o prostoru, vremenu, jeziku. Prevedena je na mađarski i engleski jezik, što joj je donekle proširilo i pribavilo nekoliko čitatelja više. U njoj su oni s kojima dijelim iskustva jezika, njegovu maštu i disciplinu, teme i sadržaje, ali to ne znači da tu nisu i pjesnici koji nisu moj prvi izbor, ali su važni u otvaranju i razvoju pojedinih dionica hrvatskog pjesništva. Uvrštavao sam i njih, jer nisam htio da moj izbor bude kućna radinost, a upravo su oni posredno osnaživali i davali na važnosti autorima koji su trebali biti iznenađenje u ponudi.


»Utjeha kaosa« je nužno isključiva prema onima koji se u njoj ne nalaze, ali podrazumijeva da su druga čitanja jednako važna, uputna i da zajedno radimo na poliperspektivnoj slici hrvatskog pjesništva. Počeo sam sa Slamnigom, ali to ne znači da je Mihalić nečitan i manje važan. U antologiji nema meni nekoliko iznimno važnih pjesnika zbog unaprijed zadanih kriterija, ali ponavljam riječ je o antologiji koja nije htjela biti presudna, jedina moguća.


Možda je priznavanje i uvažavanje drugih izbora moja jedina hrabrost i prašina. Nadam se da izbor pjesama nije bio samo utjeha i da u kaosu otkriva njegovu nevidljivu logiku, da se čita kao lijep i uzbudljiv katalog ljubavi, gradova, da je bila živ snimak svakodnevlja, suvremenosti koja živi od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Vlastite budućnosti, jer se taj izbor može mijenjati, nadopunjavati, da uključuje i one koji sada pišu, objavljuju. Dok to izgovaram, postaje mi jasno koliko je to slično onome što želim postići vlastitim pisanjem. Ali tko si ti da daješ na važnosti onome što već postoji i što je važno, kao da izgovaram prigovor samom sebi.


Radionice poezije i kratke priče


Dugogodišnji ste voditelj radionica pisanja, i to poezije i proze, odnosno kratke priče, što vas čini podosta drugačijim od većine radioničara, uglavnom podijeljenih u taborima proze i poezije. Kakvo vam je to iskustvo i koje vam je bolje/ znakovitije/ sadržajnije, ono iz područja podučavanja pisanja kratke proze ili poezije? I može li se ono preslikati na stanje na sceni uopće?


– Različite radionice kuhanja, pisanja, dodirivanja, snova, horoskopa, glazbe, filma, slikarstva, čitanja i poučavanja, kritičkog mišljenja, ekonomske i poljoprivredne, postale su proizvod koji nadomješta poslove koji su nestali ili rade u otežanim uvjetima. Skeptičan sam ako radionicu netko vodi kao priručnu samopomoć, dodirnut ćemo se koljenima, držati za ruke i svijet će biti bolji. Neće, bez našeg rada, čitanja i ulaganja, obrazovanja, bez postojanja institucija koje su funkcionalne i žive, koje ozbiljno, »rade svoj posao«, podržavajući kreativnost, autorstvo… Ali da se ne ugušim od općenitosti.



Rođen 1960. godine u Brčkom. Živio u Gunji. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje poeziju, prozu i kritike na radiju, u dnevnim novinama i časopisima. Tekstovi su mu nagrađivani i uvrštavani u različite antologije, izbore, preglede i prevođeni na druge jezike. Sastavio s B. Čegecom pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih i devedesetih »Strast razlike, tamni zvuk praznine« (Quorum, 1995). Autor antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva »Utjeha kaosa« (2006), prevedene na engleski i mađarski jezik. Sudionik hrvatskih i europskih književnih festivala, voditelj radionica poezije i kratke priče. Dugogodišnji je urednik časopisa Quorum, biblioteka u Nakladi MD i autorskih knjiga kod različitih hrvatskih izdavača (Meandarmedia, CeKaPe…). Radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Živi u Zagrebu.


Objavio: »Grad dobrih ljudi« (poezija, 1984, 2005); J. Matanović, V. Bogišić, K. Bagić, M. Mićanović »Četiri dimenzije sumnje« (knjiga kritičkih tekstova, 1988); »Zid i fotografije kraja« (poezija, 1989, 2008); »Job/Hiob« (zaseban grafički list, u prijevodu D. Karamana na njemački i s grafikom M. Vejzovića, 1991); »More i prašina« (grafičko-pjesnička mapa s V. Zelenko, 1991); »Zib« (poezija, 1998, 2001); B. Čegec, I. Prtenjača, M. Mićanović »Nitko ne govori hrvatski/Personne ne parle croate« (izbor iz poezije, 2002, 2003); »Trajekt« (proza, 2004); »Prom« (Trajekt) (Katowice, 2011); B. Čegec, S. Karuza »Tri krokodila« (proza, 2005); »Zapadni kolodvor« (proza, 2006); »Jednosmjerna ulica« (proza, 2010); »Tisoč majhnih sonc na razbitem steklu« (izbor iz poezije, Ljubljana, 2011); »Dani« (poetsko-prozni tekstovi, 2011); »Divji pes« (izbor priča, Ljubljana, 2012); »Vrt s 1001 žaruljom« (proza, 2012); »Jedini posao« (poezija, 2014); »Soba Jacka Nicholsona« (proza, 2016); »Virgule d’ete« (poezija, prijevod na francuski, 2016).



Radionice poezije i kratke priče su iznimna prilika da se suočim sa svojim mogućnostima, idejama i da ono što se podrazumijeva, ipak, verbaliziram i provjeravam. Kreativno pisanje ima preduvjet, obvezni dio, a to je čitanje, brojnih drugih autora, domaćih i stranih, uz naravno vlastito pisanje i stvaranje rječnika radionica. Što reći o drugom, što misliti o vlastitoj pjesmi, priči, kako se suočiti s kritikom – dodatak je koji utječe i na naš tekst. Treba li reći da sam u radionicama stekao golemu mrežu zainteresiranih ljudi, s kojima dijelim iskustvo čitanja i pisanja, ali i njihovih silnih znanja, iskustava koje donose u CeKaPe, gdje vodim radionicu poezije »Hodanje uz prugu« i »Put u središte kratke priče«. Odgovaram na pitanje: Nema granica, tabora, jer se stvari nadopunjuju, mijenjaju – na putu do teksta. Da ne bih zaboravio, postojanje radionica, čitanje i pisanje na njima, vezanost za društvene mreže jest dio naše književne scene, našega književnog života.


Kako vidite nove generacije pjesnika? Čini se da je novih glasova puno, i da, poetološki, nema više toliko jasne granice između dvaju tabora, tzv. stvarnosnika i tzv. jezičara. Pritom je i internet prilično doznačio neke nove aspekte pjesmopisanja…


– Upućen sam na ono što pišu i objavljuju mladi pjesnici, čitanjem i predstavljanjima njihovih knjiga podržavam njihovu samosvijest, različitost. Nastojim razumjeti metaforički žrvanj u kojem sravnjuju uznemirenost vremena pisanja, začudnost tema od socijalnog raslojavanja (gubitka uloga i statusa) do biologije, ako je to oznaka unosa onoga što je uglavnom namijenjeno prirodnim znanostima. Nakon kvorumaša (ako znamo tko su kvorumaši u svojoj različitosti) i onih koje je Marko Pogačar predstavio u izboru »Jer mi smo mnogi (hrvatsko pjesništvo svojim očima)«, udomaćila se nova pjesnička snaga, energija (A. Brlek, M. Herceg, M. Dejanović, L. Butković, S. Baković, D. Ivankovac, M. Vidaić, G. Čolakhodžić… – ali to nisu svi). Ono što je prednost i, istodobno, sklisko mjesto njihova položaja, jest da su nužno upućeni na sebe, s naglašenom samopredstavljačkom gestom, da su im prve knjige konceptualno završene. Možda se ne naziru izlazi, ali o tome još ne treba brinuti. Internet je osigurao dostupnost i beskraj čitanja, ali klik ne osigurava usmjerenost na tekst, ne razlikuje središte i marginu, dodir, opipljivost. Ili se varam, tko zna?


Što možemo iz vaše radionice očekivati u bliskoj, ali i u daljoj budućnosti, ako takvih planova ima?


– Nadam se da se to iz razgovora osjeća i vidi: samo to i postoji: tekstovi i planovi, planovi i tekstovi, jer su u njih uključeni oni koje volim, ali i sve ono što ne znam, što ću saznati, što će se dogoditi, planirano ili slučajno, uzbudljivo u svakom slučaju.