Bez obzira na to što sam napisala više od 20 knjiga, prehranjujem se od novinarstva. Knjige mi dođu kao ukras. Vjenčanje »visokog« i »niskog« uvijek me privlačilo, premda osobno ne vjerujem ni u jedno, niti u drugo, nego samo u dobro i loše. Između odličnog urednika tabloida i lošeg urednika književnog zbornika uvijek bih izabrala odličnog urednika tabloida
Zgusnuti u jedan kraći roman veliku priču o početku Prvog svjetskog rata, odluka je za koju je Milani Vuković Runjić trebalo i hrabrosti i mašte. Imala je oboje: u romanu »Hotel u oblacima 1914.«, koji je u srijedu predstavljen na spektakularno posjećenoj večeri u Kinu »Europa«, glavne je uloge spisateljica podijelila likovima s kojima je već u prijašnjim knjigama uspostavila prisan odnos: tu je Antun Gustav Matoš u pratnji svoga gorljivog neprijatelja, kritičara Jovana Skerlića; tu je Gavrilo Princip, pa dekadentni homoseksualac i dvostruki agent pukovnik Redl, tu je Apis Dimitrijevič, Stephan Zweig, trojica careva – Franjo Josip, Wilhelm i Nikolaj II., diplomati i ljubavnice diktatora…
Ideju da ih sve okupi za istim stolom, književnica je dobila gledajući hvaljeni film Wesa Andersona »Grand Budapest Hotel«.
U ovom razgovoru dotičemo se, osim autoričine nove strasti prema fikcionaliziranju povijesti, i njezina bavljenja novinarstvom te izazovima s kojima se nosi u izdavaštvu i knjižarstvu. A izazova nije malo.
Što je ishodište ove priče, kako ste došli na ideju da protagoniste okupite u hotelu u Alpama, »na jednom tvrđem oblaku« do kojeg se putuje uspinjačom?
– Po drugi puta, Matoš je ishodište moje priče. Nakon što sam dovršila knjigu o njemu i Marcelu Proustu i njihovim mogućim i nemogućim susretima u Parizu i Veneciji (kao prosanjanoj destinaciji »lijepoduha« s početka 20. stoljeća), shvatila sam da mi se teško rastati od Gustla. Pomislila sam što bi s njim bilo da je kojim slučajem poživio malo dulje i dočekao početak Prvog svjetskog rata. O čemu bi mislio? Kako bi se osjećao? S kime bi razgovarao? Pomislila sam da bi mu idealni sugovornik bio Stefan Zweig, autor »Jučerašnjeg svijeta«, potresne ispovijesti o raspadu austrougarskog carstva, pisane neposredno prije piščeva samoubojstva u Brazilu.
I tako, nakon Matoša i Prousta, Matoš i Zweig sreli su se u hotelu za žive i mrtve, koji je najprije zbog Matoša, a potom i zbog drugih važnih mrtvaca poput pukovnika Redla i prijestolonasljednika Rudolfa, kao i književnog kritičara Jovana Skerlića, otvorio svoja vrata i onima kojih više nema na svijetu.
Živi i mrtvi
Hotel u oblacima 1914. okuplja, u dva krila, žive i mrtve protagoniste i sporedne likove početka Velikog rata. Kako ste birali goste?
– Ovaj je roman najprije nastao kao vizija, a tek poslije sam se bacila na proučavanje povijesnih izvora. Pisala sam o onima koje sam u hotelu »vidjela« i »čula«. Žao mi je ako vas živciram mistifikacijom piščeva poziva, ali pišući »Hotel u oblacima« naučila sam da je doista moguća spoznaja »a priori«, što je davno tvrdio Kant.
Zanimali su me odnosi različitih generacija: od carice Eugenie, koja je već odavno u egzilu, otkad je njezin suprug Napoleon III. 1870. poražen od Prusa (djedova vojnog vrha oko Kaisera Wilhelma kojima se 1914. opet ratuje!), a sada sjedi u mojem hotelu kao još živa stogodišnjakinja i svima gata, do, primjerice, nesretnog meksičkog cara Maksimilijana koji je u vrijeme ovih događaja već odavno mrtav – strijeljale su ga 1867. snage Benita Juareza, a to što se njemu dogodilo samo je najava nadolazećih carskih i kraljevskih tragedija: Nikolaj II. bit će ubijen s cijelom obitelji; Kaiser Wilhelm skončat će u egzilu, a Franjo Josip umrijet će znajući da ga vlastito carstvo neće osobito dugo nadživjeti.
Tu je i znamenita priča iz Mayerlinga, za koju se do danas ne zna jesu li prijestolonasljednik Rudolf i njegova ljubavnica, barunica Marija Večera, tamo ubijeni ili su se sami ubili. No, upravo me car Maksimilijan (inače austrijski nadvojvoda, mlađi brat Franje Josipa) koji, nakon što je instaliran za meksičkog cara, stradava s tridesetak godina, a njegova mlada supruga Carlota meksička (rođena kao Charlotta belgijska) poludi i dočeka starost pomračena uma, posebno dirnuo. Njemu zato i pripada svršetak romana.
Kako se u priči našao Stefan Zweig? Što Vam znači njegov »Jučerašnji svijet«? I što ta knjiga znači današnjem europskom društvu?
– Stefan Zweig je, uz Matoša, sam temelj moje priče. Njegov živi opis početka rata u »Jučerašnjem svijetu« potaknuo me da i sama zaronim u tu temu, bez obzira na desetke tisuća stranica napisanih o Velikom ratu i o Srpanjskoj krizi. Na samom početku »Jučerašnjeg svijeta« Zweig nam opisuje miran i zadovoljan život bogatih i srednje bogatih klasa u Beču početkom 20. stoljeća. Nitko nije ni sanjao da bi se u poretku na koji su navikli išta moglo promijeniti. Kao što smo mi danas pomireni s time da živimo u neizvjesnosti, od danas do sutra, nekoć su praunuci živjeli poput svojih pradjedova. Naslijedili bi obiteljski posao i radili ga onako kako su ih očevi naučili. Nije bilo iznenađenja, kolapsa, neizvjesnosti… Točno se znalo tko što radi i kako radi. Govorim, naravno, o višim klasama, kakvima je pripadao Zweig. Uvijek je bilo onih koji su teško živjeli.
Odjednom, poznati svijet (bez obzira što je mnogo toga »škripalo« i bilo je nagovještaja katastrofe, samo što se ljudima nije dalo o tome misliti) kao da se rasprsnuo pucnjem u Sarajevu 28. lipnja 1914., započeo je krvavi sukob, zemlja se natopila krvlju milijuna ljudi od kojih većina nije znala zašto ratuje. A taj sukob bio je samo preludij u drugi, još strašniji, ako je to moguće, zbog kojeg se, vjerujući u Hitlerovu konačnu pobjedu, Zweig ubio.
Mračna tajna
Jedan od zanimljivijih likova u romanu je, očekivano, pukovnik Redl, bez kojeg bi atmosfera u hotelu bila puno anemičnija, baš kao i početak Velikog rata. Zašto je njemu mjestu gore?
– Pukovnik Redl koji je bio šef svih obavještajnih službi, nešto poput austrugarskoga Tomislava Karamarka, koji je dugo skrivao svoju »mračnu« tajnu, naime da je homoseksualan i da usrdno posjećuje homoseksualne bordele u okolici Beča, te da se u svom stanu najradije s drugim časnicima preodijeva u haljine i nosi štikle i samostojeće čarape. Kada su ga ruski špijuni razotkrili, on nije imao izbora nego im odavati austrijske najstrože čuvane vojne tajne, ne bi li tako sačuvao vlasititu tajnu. Postao je dvostruki špijun, te je zbog njega Austrija započela Veliki rat velikim porazima. Nakon što su ga godinu prije rata slučajno razotkrili, Redl se ubio. No, pojavio se u mojem hotelu za mrtve kako bi dovršio jednu svoju poznatu ljubavnu priču, s mladim časnikom kojeg je predstavljao kao svojeg nećaka.
Na predstavljanju u Kinu »Europa« govorili ste o Matoševom odnosu s njegovim najžešćim kritičarem, Jovanom Skerlićem. Njihovu priču uspoređujete s pričom o Tristanu i Izoldi. Zašto?
– Mislila sam da će Matoš provesti noć u hotelu fantazirajući o Olgi Herak ili o nekoj drugoj ženi. Međutim, on je cijelu noć proveo razmišljajući o Jovanu Skerliću, »Skerli arambaši«, slavnom srpskom književnom kritičaru koji je doktorirao u Lausanni, zakletom mrzitelju poezije, larpurlartizma i boemštine, pa samim time i Matoša. Skerlić je smatrao da literatura mora biti »zdrava« i da mora služiti razvoju društva, pa je neskriveno prezirao »grobare« poput Baudelairea, E. A. Poea i Matošu osobito milog Mauricea Barresa.
Njihov je rat bio neizbježan, među njima su frcale ružne riječi, utjecajni Skerlić je onemogućio Matošu da zarađuje kao čelist u kazalištu i da piše u mnogim srpskim listovima, ukratko – zagorčavao mu je život dok je Gustl živio u Beogradu, ali bez obzira na sve sukobe, oni su se ipak poštivali, te je Matoš naposlijetku utvrdio: »Bolje je imati dobrog neprijatelja nego lošeg prijatelja«.
Umrli su u kratkom razmaku, obojica mladi, kao da nisu mogli jedan bez drugoga, kao da su svoje rasprave htjeli nastaviti i na drugom svijetu. Zato sam ih u šali prozvala »Tristanom i Izoldom«.
Matoševa nova avantura
Hvaljenim prozama i esejima o A. G. Matošu postali ste naša vodeća »gustavologinja«; raščešljali ste najskrivenije zakutke njegove biografije i rasvijetlili njegove privatne i profesionalne odnose. Čime vas Matoš fascinira? Zašto ste ga odlučili povesti i u ovu novu avanturu?
– U Hrvatskoj ima pozvanijih »gustavologa«, ja sam samo zaljubljena u Matoša oduvijek, još otkad sam u osnovnoj školi čitala njegove priče. Zauvijek me osvojio svojim živim jezikom, smatram ga i dalje jednim od zabavnijih hrvatskih književnika. Dapače, mislim da nitko ni prije niti poslije nije pisao kao on. Uz to, on je bio stopostotni književnik, koji se u potpunosti predao svojem zanatu, nije bio »ziheraš«, niti je imao »fige u džepu«. Zbog toga što je odabrao književničku sudbinu više je puta gladovao, a sigurno bi i živio dulje od 40 godina da je odlučio ne baviti se samo svojim prekrasnim rečenicama i timariti ih od jutra do sutra, poput arapskih konja.
Domaća je kultura jako dobro reagirala na vaše sve obilatije doziranje dokumentaristike u prozi. Sve se više bavite stvarnim likovima. Kako je došlo do toga i hoćete li nastaviti u tom smjeru?
– Prije nego što sam svoju fikciju istočkala stvarnim likovima i događajima, napisala sam tri knjige eseja, naime »Proklete Kraljice« (od Nefertiti do danas), kao i »Proklete Hrvatice I« i »Proklete Hrvatice II«. Osim što su se te knjige dobro prodale, shvatila sam da uživam u oživljavanju nama dalekih ljudi i događaja, u pisanju »meke povijesti«, koja je žanrovski smještena između eseja, romana i faktografije. Takve su mi knjige uvijek nedostajale, a mislim da su Englezi fikcionalizaciju povijesti dotjerali do savršenstva, tako da čak i njihovi »tvrdi« povjesničari poput Johna Juliusa Norwicha stilom podsjećaju na beletristiku.
Jedna ste od agilnih zagovarateljica spajanja visokog i niskog u umjetnosti – otvoreno ste govorili o sklonosti prema vampirskim romanima, imate rubriku u 24 sata, a istovremeno akademskom predanošću proučavate povijest književnosti. Zašto je potrebno osloboditi se elitizma i snobizma i čuvati prostor za »niže ja« u umjetnosti i kulturi?
– Vampirskim romanima nisam nikada bila sklona, nego samo pričama koje su na rubu i preko ruba fantastike, kakve sam i sama pisala i sabrala neke od njih u prozama »O živima sve najbolje«, te u »Krevetu s vješticom«. Vampirske proze često su izuzetno loše napisane, a to je ono što bilo kojoj prozi, pa tako i vampirskoj, ne opraštam.
