Nedavno se na hrvatskoj izdavačkoj književnoj sceni pojavila nova izdavačka kuća, koprivnički Neolit. Inicijator i pokretač je ugledni hrvatski književnik Marko Gregur s kojim razgovor o tom njegovom projektu počinjemo pitanjem kako i zašto se odlučio za pokretanje izdavačke kuće, posebno stoga jer to u ovim našim književim (ne)prilikama nije nimalo lako.

– Svaki je posao teško pokrenuti, posebice u sektoru kreativne industrije, kako se to naziva. Važno je od početka imati jasnu cjelokupnu viziju, ali i razrađen svaki pojedini segment, znati što želiš – od izbora naslova, dizajna, suradnika, do pripreme natječaja, odnosno osiguravanja sredstava. Možda i zahvaljujući činjenici da sam i sam autor, imali smo sreću da smo kao novi nakladnik dobili potporu na svim natječajima na koje smo se javili – od Švedske i Norveške, preko Austrije i Češke, do Sjeverne Makedonije i Albanije. Zapravo, na jednom nismo prošli, onom Grada Koprivnice, ali i to se popravilo u drugoj godini. Neolit je zapravo logičan slijed svega čime sam se bavio – od uređivanja časopisa i organiziranja festivala do uređivanja knjiga u Artikulacijama. U Artikulacijama sam radio nekoliko knjiga godišnje, ukupno njih dvadesetak od 2016. i činilo mi se da je došlo vrijeme za iskorak i ozbiljniji nakladnički pokušaj. Često se sjetim akademika Dragutina Feletara, svestranog intelektualca koji je među ostalim pokrenuo nakladničku kuću Meridijani, a koji mi je davno rekao da ću ja biti nakladnik. Tu je onda i Vošicki, najvažniji koprivnički nakladnik, o kojemu sam napisao roman i doktorat pa se sve nekako zaokružuje.

Neolitova izdanja

Vrhunska književnost

Postoji li bilo kakva pomoć »sa strane«?

– Nisam od onih koji imaju puno prijatelja generalno pa onda još manje među piscima, odnosno u književnom svijetu, ali imam jednog pravog, Marija Kolara, s kojim godinama radim na brojnim projektima i svakodnevno bistrimo što bi još i kako mogli pa zajedno razvijamo i Neolit. Mario je inače i »vaš«, izvanredni profesor na kroatistici riječkog FF-a. Tu je i moja Martina, pomogne koliko može i stigne i blagonaklono gleda na angažman koji uključuje uređivanje knjiga i pisanje prijavnica, ali i pakiranje. Gledaju ljudi kad Mario i ja vučemo te pakete, pa i moj tata, misle si što izvodimo, a ja im velim da smo mi prava firma – ako skladištari imaju doktorate, kakva je tek uprava.

Kakve su početne reakcije? Jeste li izazvali zanimanje?

– Želio sam krenuti s knjigama koje će po sadržaju, ali i po opremi, biti na visokoj razini, s ozbiljnom distribucijom i prisutnošću u knjižarama, što se, vjerujem, i ostvarilo. Naše su naslove zapazili i publika i kritika pa mogu reći da je početak bio čak i iznad očekivanja.

Kakva djela će biti prioritet objavljivati?

– Fokus je na književnosti manjih i malih europskih zemalja i jezika, primjerice Norveške, Švedske, Češke, Slovenije, Sjeverne Makedonije, Rumunjske… Zatim suvremenoj hrvatskoj književnosti i svemu izvrsnome što nastaje u kajkavskom, prije svega podravskom prostoru. Potonjeg nema puno, ali ćemo raditi na tome da promoviramo ono izvrsno. Tako smo objavili »Knjigu poučaka« Ivana Goluba i »Cigle, krave i legende« Vida Baloga. No, ti okviri nisu kruti, kao odrednica prvenstveno me zanima da je u pitanju vrhunska književnost. Tako smo objavili i kubanskog autora Alberta Guerru Naranja, knjigu »Samoća vremena« koja se bavi današnjom Kubom, a u planu je i suradnja i objavljivanje južnokorejske književnosti.

Knjige prvog kola

Što se sve nudi u prvom kolu?

– Uz spomenute autore, objavili smo romane živih Pavla Pavličića i Gorana Tribusona, ovogodišnjeg dobitnika državne nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (kojeg je za to priznanje predložio upravo Neolit), zatim omiljene književnice Julijane Matanović »Stoji ti put«, putopise Ivane Šojat i Sanje Pilić… Što se stranih autora i autorica tiče, kombinacija su klasika i suvremenika. Prvi objavljeni naslov bio je Stefan Zweig, »24 sata u životu jedne žene/Leporella«, a objavili smo i dramu »Majka« europskog klasika Karela Čapeka, zbirku poezije najvažnijeg suvremenog češkog pjesnika Petra Hruške te vrhunske romane važnih glasova raznih generacija – švedsku autoricu Saru Gordan koja je za »Noć«, autofikcijski roman u kojem progovara o roditeljstvu, nemiru i bolestima dobila nekoliko nacionalnih nagrada, roman »Dan jednoga crva« sjevernomakedonske književnice Simone Jovanoske nagrađen jednom od najvažnijih nacionalnih nagrada Knjiga godine, slovenske autorice Ane Schnabl »Remek-djelo« koji je bio nominiran za nagradu Dublin Literary Award i roman rumunjske autorice Aline Nelege »Oblak u obliku deve« koji je dobio nagradu »Sofia Nadejde« za najbolju knjigu domaće autorice, nagradu za fikcijsku prozu Rumunjskog kulturnog radija i nagradu studenata za najomiljeniju knjigu godine na Međunarodnom književnom festivalu u Iasiju. Do kraja godine planiramo još pet-šest naslova, među kojima i roman češkog klasika Ivana Klime i roman »Stargate« norveške spisateljice Ingvild H. Rishoi preveden na dvadesetak jezika, božićnu priču koja je očarala čitatelje diljem svijeta. New York Times napisao je da je to priča koja steže srce, a Dua Lipa da je ta knjiga savršen dar za Božić.

Pažnje je vrijedan i dizajn knjiga prvog kola. Tko je autor?

– Želio sam da korice budu prepoznatljive, da se već iz daljine zna da je to naše izdanje i polako smo i dugo tražili kako to izvesti. Osnovna ideja je moja, a za sve je zaslužna Jasna Goreta, dizajnerica s kojom surađujemo već godinama i koja je dizajnirala sve naše naslovnice, opet u zajedničkoj suradnji i traženju rješenja.

Suradnici i planovi

Tko su suradnici i treba li koga istaknuti?

– Sve treba istaknuti. Suradnici su najveća vrijednost i njihov odaziv pa i samoinicijativno javljanje od samog početka davao mi je vjetar u leđa, potvrđivao da smo na pravom putu. Ponosan sam i zahvalan svakome od njih. Od početka je tu bio urednik Zoran Maljković, koji je doveo važne hrvatske autore i autorice kojima je godinama urednik. Jasna je dizajnirala sve knjige, a od početka je naš lektor dragi prijatelj i pjesnik Franjo Nagulov, jedan od naših najboljih kritičara poezije i ovogodišnji dobitnik godišnje nagrade »Vladimir Nazor« za književnost. Zatim prevoditelji, koji nose program, iskusna Jagna Pogačnik, koju ne treba posebno predstavljati, Edin Badić, Matija Ivačić, dobitnik nagrade »Josip Tabak« s kojim sam zajedno objavio desetak naslova čeških autora i Ivica Baković, obojica profesori bohemistike, odnosno makedonistike, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Goran Čolakhodžić, nagrađivani pjesnik i prevoditelj s rumunjskog, Mirna Sindičić Sabljo, izvanredna profesorica na Odjelu za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru, Sandra Ljubas, Branka Grubić, Željka Lovrenčić koja prevodi sa španjolskog, kao i Dora Jelačić Bužimski… Tu su i prevoditelji mlađe i najmlađe generacije Petra Pugar i Lovro Klepac s kojima ćemo se, nadam se, još dugo zajedno razvijati i rasti. Bogatstvo je i zadovoljstvo raditi s takvim ljudima. Zaboravio sam sigurno nekog, prilično nas je već u ovih nekoliko godina.

Što je u planu dalje?

– Okvirni je plan objavljivati petnaestak knjiga godišnje. Toliko će ih svakako biti u 2026. Uglavnom romani, primjerice »Verderama« jednog od najvažnijih suvremenih talijanskih pisaca Michelea Maria, »Deponij« makedonskog klasika Slavka Janevskog i »Fars rygg« Norvežanina Nielsa Fredrika Dahla, dobitnika nagrade Brage. Ali, bit će i drugih žanrova pa se baš radujem knjizi pisama Émilea Zole uz predgovor, kronologiju života i bilješke, kao i knjizi eseja i reportaža Stiga Dagermana »Njemačka jesen«, književnom i novinarskom remek-djelu koje se bavi posljedicama Drugog svjetskog rata. Ti su tekstovi nastali neposredno nakon rata, u vrijeme nirnberških procesa i prvih demokratskih izbora u Njemačkoj i iznimno su svjedočanstvo vremena. Ono što me jako veseli i kao nakladnika, ali i kao pisca i čitatelja, jest to što ćemo objaviti novo izdanje »Povijesti pornografije« Gorana Tribusona. Puno mi je kao klincu značila ta knjiga, osvijestila mi je da je moguće pisati o svom rodnom gradu, a Tribusonov je Bjelovar blizu moje Koprivnice i dobro mi je poznat, samo je važno da je priča dobra. On mi je kao sedamnaestogodišnjaku ili osamnaestogodišnjaku u glavi promijenio značenje termina zavičajna književnost – ne šljiviti nikog nego pisati o svojemu, koliko god to malo bilo.