Zbirka pripovijedaka »Naša soba« hrvatske književnice Marijane Radmilović nedvojbeno ide u red onih domaćih uspješnih književnih pokušaja vezanih za uočavanje i predočavanje nezahvalnog položaja žena u suvremenom hrvatskom društvu.

Uočljivo je to već iz sadržaja svake od deset pripovijedaka ove zbirke.

Tako, primjerice, odlična »Žena u hotelskoj sobi« donosi mučnu priču o abortusu i životu nakon tog teškog čina, »Nestajanje« je dojmljiva priča o seksualnom zlostavljanju dvanaestogodišnje djevojčice, »Prazna kolica« bude strepnju zbog realističnog prikaza nasilja u braku, »Svi ti ljudi« bolna je priča o psihički bolesnoj ženi, »Gdje si bila toliko dugo« donosi dobru i emocijama jaku priču o krahu prijateljstva zbog nacionalnih razlika, u »Predahu« je sjajno oslikano prijeteće ozračje raznih privođenja »nepoćudnih« tijekom Domovinskog rata, »Mrtvačnica« se bavi besperspektivnim postratnim razdobljem Slavonije, slična joj je i »Večernji izlazak« uz dodatak narkomanske problematike, a čak i kad govori o naizgled običnom životu – poput priča »Promjena počinje u tebi« ili završne »Posljednja soba« – Radmilovićeva uspješno oslikava žene nesretne svojom životnom sudbinom za koju same ne snose preveliku krivnju.

Nesretne žene

Bez imalo dvojbe debitantska zbirka pripovijedaka književnice do sada znane ponajprije kroz poetski način izražavanja na dojmljiv je način obradila niz tema tipičnih za suvremeni život u Hrvatskoj, posebno za neke dijelove Hrvatske – loši međunacionalni odnosi, siromaštvo i besperspektivnost postratnog razdoblja u Slavoniji, teškoće obiteljskog života zbog narkomanske ili ovisnosti o alkoholu…

Svi ti, kao i niz drugih društvenim okvirima određenih problema, održavaju se na živote »junakinja« Marijane Radmilović, odnosno nesretnih žena koje pate ne samo zbog emocionalnih gubitaka tipičnih i za puno sretnija i uređenija društva, već i zbog prijetnje po život opasnog nasilja, krajnje sive i besmislene sadašnjosti kojoj se u budućnosti ne smiješi ništa svjetlije, nerazumijevanju najbližih…

Kvalitetan pripovjedački stil

Svaka od čitatelju ponuđenih priča u svom temelju ima mogućnost detaljnije obrade i mogla bi biti polazište za, primjerice, roman ili film, ali je ipak dobro da su ostale u formi kraćih pripovijedaka jer na taj način djeluju moćnije i umjetnički su izražajnije.

U velikoj je mjeri to i zbog vrlo kvalitetnog pripovjedačkog stila autorice koja piše pitko, čitko, razumljivo i jasno, koristeći ne samo svoju nadarenost, već i brojne druge »alate« književnog izraza pa ćemo tako, primjerice, u jeziku imati i slavonsku ijekavicu i ekavicu tipičnu za srpski dio stanovništva.

Dijalozi u »Mrtvačnici« bit će majstorski i životni, kao i u potpuno drukčijoj »Žena u hotelskoj sobi« u kojoj prevladava ispovjedni ton, dok su dnevnički zapisi dvanaestogodišnjakinje bitan dio priče »Nestajanje«.

U priči »Večernji izlazak« autorica sjajno koristiti kontrast kao moćno literarno oružje (taj izlazak u sebi nema ništa od ugode kakvu znaju donijeti takva druženja), a u »Promjena počinje u tebi« duhovito će se i s primjesom ironije poigravati okvirima self-help literature. Nedvojbeno, iskorak Marijane Radmilović iz poezije u prozu bio je vrlo uspješan.

O autorici

Marijana Radmilović rođena je 1971. godine u Vinkovcima. Osnovnu i srednju školu polazila je u Vinkovcima, a studij hrvatskoga jezika i književnosti završila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti radi u Ekonomskoj školi u Vukovaru. Živi u Osijeku.

Piše pjesme, priče te pjesme i priče za djecu. Objavljivala je u brojnim časopisima i na portalima za književnost (Književna revija, Plima, Zarez, Quorum, Tema, Riječi, Poezija, Strane, Moderna vremena, Artikulacije itd.) Pjesme su joj izašle u nekoliko antologija suvremene hrvatske poezije te su prevedene na engleski i francuski jezik.

Dosad je objavila tri samostalne zbirke poezije: »Portreti nepoznatih žena« (1998.), »Bolest je sve uljepšala« (2003.) i »Putovanje oko tijela« (2019.).

Za zbirke poezije dobila je sljedeće nagrade: Nagrada »Ivan i Josip Kozarac«, Nagrada »Dobriša Cesarić«, Nagrada »Kvirin« za mlade pjesnike, Nagrada Duhovno hrašće te Nagrada »Dragutin Tadijanović«.

Govoreći za tjednik Novosti o nedvojbeno feminističkoj strani ove knjige, Marijana Radmilović je rekla: »Kad govorimo o feminizmu, svjesna sam položaja žena i problema s kojima se žene danas susreću. Ali s druge strane, na spomen te riječi spontano se povlačim.

Možda i zato jer je biti feministkinjom postalo pomodno, jako se lako iznose svakakvi, površni, čak i agresivni stavovi, a društvene mreže svemu tome još daju na vidljivosti.

Osobito me iritira diskurs u kojem moraš zauzeti nužno negativan stav prema muškarcu, alergična sam na tu podjelu – mi i oni. Zanimaju me samo dijalog i uključivost.

Točka u kojoj se možemo susresti. Puno je krasnih žena, a i muškaraca, koji ulažu napor u tom smjeru, samo oni nisu nametljivi i glasni.«