Pomalo mi je krivo što će svako govorenje o ovome romanu započinjati u neku ruku pukom tehničkom konstatacijom da je napisan u jednoj jedinoj rečenici, podugačkoj, protegnutoj na čitavih stotinjak stranica, i tek na samome kraju romana udarena je jedina točka u cijelome tekstu, krivo mi je, kažem, jer bih radije da se u prvi plan istaknu neke druge njegove kvalitete, čak i superiornosti, jer ima ih, a među svima nekako mi najljepše zvoni dojam da je to roman u kome je tijek misli upotrijebljen kao kompenzacija za tijek života, budući da od fabule u ovome romanu imamo vrlo malo, jedan pisac

prepričava život drugog pisca, a taj drugi očigledno više ne živi, njih su dvojica bili vrlo prisni, iako su ih vodili drugačiji životni prioriteti, i sada je eto jednome zapala zadaća da posloži i inventarizira život onog drugog ali se, obavljajući to čak i pomalo nevoljko, on ipak više obuzima rekonstrukcijom duhovnoga života svoga dugogodišnjeg i za njega zbog tvrdoglave vjere u nedostatak fizičkih dokaza možda ipak samo privremeno nestaloga, a ne preminuloga prijatelja, pa se, kada su mu dostupna, oslanja na osobna svjedočenja o trenucima kada su do životnih spoznaja dolazili zajedno i istovremeno

zauzimajući neko povijesno prostor-vrijeme na vjetrometini između jadranskih balkanskih obala te Budimpešte i Beča kao gornjim granicama eksperimentalnog poligona zapadnoeuropske civilizacije, a kada nisu onda poseže u vlastito poznavanje korijena duše svoga prijatelja da bi sebi, za druge to ne ispada toliko važno, objasnio njegove postupke, misli i djela kojima nije mogao biti očevidac, uključujući i njegove navodne posljednje dane zajedno s razlozima zbog kojih bi oni imali posljednji, a iz kojih se sluti da je riječ o osobnom odabiru uslijed kompleksnog shvaćanja odgovornosti prema svijetu i

prema čovječanstvu kojemu zbog njegove nesavršenosti ponekad čak valja i uskratiti žrtvu slobodnomislećega ljudskoga bića koje bi trebalo imati pravo samoopredijeliti se ne samo o svrhovitosti i načinu svoga postojanja u takvome svijetu, već i o postojanju samom, a da bi se takvo, pomalo mračnjačko, duševno preobraćenje jednog mladog intelektualca, koji je uz to bio i sve uspješniji, sve priznatiji pa čak i nagrađivani pisac, kontekstualiziralo, nužno se u reminiscencijama pripovjedača prohodi kroz povijesne okolnosti koje su pukom slučajnošću pratile životni vijek spomenutog nestalog pisca, od njegova

bijega iz ratom tek načetog Sarajeva, preko tajanstvenog nestanka njegova oca, vjerojatno stradalog u jednom od poznatijih ratnih zločina onoga doba, i zatim suočavanja s ratnohuškačkim ludilom u Crnoj Gori, pa do prhnuća u snobovski i licemjerni svijet kulturne Europe u čijoj kulturnoj i političkoj povijesti glavni junak nalazi uzore vlastitoj sudbini što mu pak potiče razmišljanja o nemogućnosti beskonačnih bjegova i potrebe da se takvo recikliranje markantnih sudbina zakoči nekom duhovnom sabotažom, vezanom i uz fizičku sudbinu svoga tijela, ali i uz krajnju namjenu svoga djela, pa se sve zajedno, i taj naoko izrežirani život i jedan falsificirani navodno izgubljeni rukopis uprežu zapravo u epilog koji je također književno

djelo, iako nenapisano, ako naravno zanemarimo činjenicu da je do nas došlo baš zato što je napisano rukom pripovjedača ovoga romana, alter-ega glavnoga junaka, koji se opet smatrao alter-egom jednog davnijeg pisca-izbjeglice-samoubojice, tako da je konačni autor, ne formalni pisac ovoga romana, već pripovjedač, samo jedan u nizu bezuspješnih upozoravatelja na mnogošto što je u povijesti imalo povoljnu šansu poći u pogrešnom pravcu pa je stoga neizbježno i pošlo putem rata, krvoprolića, bježanja te izbjegličkih i apatridskih sudbina, s aktualnom epizodom izbjegličkog vala iz bliskoistočnih zemalja, sasvim usporedivim s izbjegličkim valovima iz hitlerovske ere, kojemu današnja moderna i proklamirano humanistička

Europa podiže zidove i ograde od bodljikave žice a na književnim kongresima istodobno promiče kulturni i duhovni nomadizam provocirajući glavnoga junaka na jedan od otvorenijih prosvjeda spram te lažne i licemjerne svijesti, koja je možda vrlo neposredno i izazvala njegovu želju za nestankom, i cijeli je ovaj roman zapravo osobna i općeljudska povijest opravdanosti želje za nestankom, tako nadahnuto i provokativno ispričana u jednoj jedinoj rečenici da u najmanju ruku zaslužuje i prikaz napisan u jednoj jedinoj rečenici.