Temeljnu opreku između Europe i Balkana, prema kojoj s Balkana dolazi zlo, dok je Europa nešto čemu težimo i stoljećima pripadamo, uspostavila je ideologija nacionalizma iz vremena Franje Tuđmana
U godinama od hrvatskog osamostaljenja naovamo nebrojeno puta imali smo priliku slušati o Balkanu kao prostoru zla u koji smo svojedobno, ne svojom voljom odvučeni i iz kojega bi valjalo pobjeći po svaku cijenu. Onako kako djecu straše ciganima ili policijom, hrvatski političari građane su strašili Balkanom.
I danas, kad smo integrirani u Europsku uniju, političari nam otkrivaju da smo se zapravo vratili kući. A gdje smo do sada bili? Pa, bili smo na Balkanu, na prostoru kojem ne pripadamo i nikad mu nismo pripadali. Termin Balkan u Hrvatskoj je tako izgubio svaku pozitivnu konotaciju, a sličnu percepciju Balkana njeguju i u Europi. Katarina Luketić – autorica knjige »Balkan: Od geografije do fantazije«, objavljene u izdanju Algoritma – za naš list govori kako se u Hrvatskoj i Europi rađao strah i zazor od Balkana i što zapravo gubimo upornim nastojanjima da s Balkana pobjegnemo. Knjiga Katarine Luketić vrlo je informativna i poučna, a razgovor s autoricom uzbudljiv je, budući da se u našoj kući o Balkanu podrobnije ne govori. Za političku elitu Hrvatske i širu javnost u ovoj zemlji Balkan je tu uglavnom kao simbol zla i zaostalosti, ali ne i kao tema koja zaslužuje široku raspravu i podrobno proučavanje.
Naslov vaše knjige je »Balkan – od geografije do fantazije«. Dodirnimo na trenutak geografiju, budući da se u Hrvatskoj počesto ne možemo dogovoriti jesmo li uopće geografski na Balkanu. Nakon tri, četiri godine rada na ovoj knjizi, što je vaš zaključak, nalazi li se Hrvatska na Balkanu?
Demonizacija Balkana
– Pa sigurno bih rekla da je Balkan prostor koji želi pobjeći sam od sebe i koji u tom smislu ima priličnih identifikacijskih problema. Rekla bih da je u pitanju prostor koji je u povijesti predstavljan na različite načine, koji su vrlo često daleko od onog što stvarnost Balkana jest. Za mene ta stvarnost ima mnogo lica, mnogo vremena, mnogo različitih aspekata o kojima bi trebali pojedinačno govoriti. Iz moje pozicije, to je jako komplicirana i kompleksna slika i mislim da je to dobro. Ona nije niti pozitivna, niti negativna, nego je jednostavno takva kakva jest. Ono što između ostalog veže Hrvatsku uz balkanski prostor jest cijelo kulturno nasljeđe, kao i stvari koje su se događale devedesetih. Nacionalistička politika u Hrvatskoj i Srbiji je vrlo slična. Ivan Čolović je o tome odlično pisao. Politika i folklor su se isprepleli, što je zajedničko hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj politici. To je nešto što veže ovaj prostor i nešto o čemu možemo razgovarati. To je također balkanska poveznica koja je negativna.
Kad je Balkan postao sinonim za sve što je negativno?
– Balkan se u europskoj literaturi intenzivno zamišlja negdje od sredine 19. stoljeća nadalje. Naravno da postoje i raniji tekstovi, Fortisov znameniti putopis po Dalmaciji, kao i cijeli niz zapisa drugih engleskih i njemačkih putnika. Slika Balkana nije oduvijek negativna i nije uvijek demonska. U velikom broju tekstova, posebno u početku ovog razdoblja o kojem govorim, romantizira se cijeli ovaj prostor i svi ovdašnji narodi. Prisutno je to kod Lorda Byrona, koji piše o Grčkoj i grčkim borcima za slobodu, kod Alphonse de Lamartinea, koji opisuje Srbiju i srpske borce i slično. Ta romantizacija Balkana ide i kroz dvadeseto stoljeće pa imate primjerice znameniti putopis Crno jagnje i sivi soko, koji je napisala Rebecca West, gdje je romantizacija također prisutna. Veći dio tekstova, međutim, ide na demonizaciju, posebno od raspada Osmanskog carstva, Berlinskog kongresa, I. svjetskog rata i dalje. Balkan se u njima percipira kao nemirni prostor, što kulminira u devedesetim godinama kad se cementira percepcija Balkana kao prostora nasilja i divljaštva, prostora koji nikad neće ući u moderno doba.
Kad smo mi u Hrvatskoj prihvatili i usvojili takvu percepciju Balkana?
– Pa prije devedesetih Balkan nije bio tako ocrnjen. Postoji poznati tekst etnologinje Dunje Rihtman Auguštin, koji je pisan početkom devedesetih, gdje ona govori zašto i otkad se grozimo Balkana. Naša averzija prema Balkanu svakako je vezana uz ovu priču s početka devedesetih. Balkan je i prije toga u ovdašnjim tekstovima znao biti prikazivan na različite načine. Kod Milana Šufflaya, na početku stoljeća, imate izrazito negativno viđenje Balkana, što je naravno vezano za tadašnju političku situaciju, kao i za neku vrstu hrvatske nacionalne ideje.
Temeljnu opreku između Europe i Balkana, prema kojoj s Balkana dolazi zlo, dok je Europa nešto čemu težimo i stoljećima pripadamo, uspostavila je ideologija nacionalizma iz vremena Franje Tuđmana.
Dakle, aktualne priče o hrvatskom bijegu s Balkana, odnosno o našem povratku kući s ulaskom u Europsku uniju tek su nastavak Tuđmanovih projekcija Balkana kao prostora svakog zla.
– Ta naracija u kojoj se Hrvatska ulaskom u Europsku uniju vraća kući te da smo mi oduvijek bili Europa, samo što Europa to nije prepoznala, to jest nešto što je uspostavljeno u Tuđmanovo vrijeme. Godine 1995. HDZ je imao slogan: »Tuđman, a ne Balkan« i to je doista bilo postavljeno kao temeljna opreka na kojoj se gradi novi hrvatski nacionalni identitet. U vrijeme kad je Europa osuđivala Tuđmanovu politiku u hrvatskim medijima mogli ste čitati teze da je Hrvatska europskija od Europe, odnosno da Europa ne razumije naše europejstvo. Takva vrsta naracije nije prisutna samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji, s tim da u Srbiji dolazi do neke vrste obrata pa se često, kad se Europu želi kritizirati, uzdiže Balkan kao ludi i otkačeni dio svijeta, kao neka vrsta odvojene, dobre, neiskvarene, čiste, nebeske zemlje, gdje žive ljudi humaniji od Europljana, što je, naravno, također vrsta stereotipizacije.
Prazni pojmovi
Odlazimo s Balkana, više mu ne pripadamo, vraćamo se kući u Europu i slično. Međutim, s vremena na vrijeme u okviru države u kojoj živimo mi nalazimo svoje, unutarnje Balkance. To bi bili Vlaji, Hercegovci i tako dalje.
– Predsjednik Vlade Zoran Milanović svojedobno je rekao da su Kerumovi birači u Splitu ti koji nas žele vratiti na Balkan, dok su ovi drugi birači valjda Europljani. To samo pokazuje da se Balkan i Europa počesto koriste kao prazni pojmovi, koje je, ovisno o potrebama, moguće svugdje primijeniti. Ono što je u Hrvatskoj nezgodno jest činjenica da su se ti Hercegovci i Vlaji, ti naši unutarnji Balkanci, pojavili čak i u javnom i političkom govoru, gdje su figurirali kao neka rak rana na hrvatskom tijelu, koju treba odstraniti. Sjetimo se spotova za gradonačelnike hrvatskih gradova, koji su ismijavali te ljude. Sjetimo se novin(ar)skih teorija od prije tri, četiri godine, koje su južnu Hrvatsku proglašavale balkanskom Hrvatskom, pri čemu su značenja koja nose ti Balkanci slična ili jednaka značenjima koja Balkan općenito ima u Hrvatskoj. To su uvijek lijeni ljudi, koji su divlji, ništa ne rade i žive na račun drugih.
Koliko nam štete i kakvu štetu, u kulturnom i političkom smislu, nanosi isključivo negativan doživljaj Balkana?
– Isključivo negativna percepcija Balkana apsolutno nam nanosi štetu, s tim da veliku odgovornost za tu štetu snosi intelektualna elita, koja je prihvatila sliku Balkana kakvu su nudili politički programi. Šteta nam je nanesena utoliko što je dobar dio ljudi na ovom prostoru morao fabricirati svoje osobne identitete i prilagoditi ih podobnom nacionalnom identitetu o kakvom se grmjelo s nacionalnih govornica. Apsolutno smo osiromašeni i u kulturološkom smislu. Nedavno je predsjednik Vlade Zoran Milanović, vođa stranke koja nema izrazito nacionalni program, javno ocrnio Bizant i tako zapravo odstranio cijelu bizantsku komponentu unutar hrvatske kulture. Bizantska arhitektura, bizantska umjetnost ima veliki utjecaj na ono što danas jest Dalmacija, što danas jest Mediteran. Postala je normalna percepcija da je Balkan, odnosno Bizant nešto što je negativno, da je to nešto što nije naše. Mislim da je to loše i da nas to u velikom smislu osiromašuje.
Ratovi devedesetih betonirali su negativnu percepciju Balkana u Europi. U vašoj knjizi vi na nekoliko mjesta pišete o načinu na koji su svijetu reprezentirani posljednji balkanski ratovi.
– Da. Ono temeljno o čemu pišem jest način na koji su se Balkan i neke naše identitetske specifičnosti prikazivali u književnim, odnosno u tekstovima kulture. Kad govorimo o perspektivi devedesetih, najprije u oči pada činjenica da je tih tekstova jako puno. Gotovo svaki diplomat, svaki vojnik, svaki novinar koji se našao na ovim prostorima napisao je kad bi se vratio u svoju zemlju memoare, uspomene ili dnevnik o onom što je ovdje doživio. Pritom je ovaj prostor dodatno egzotiziran ratom. Tu postoji poluperverzno uživanje u određenoj vrsti ratne egzotike i užasima koji su se ovdje događali. Radove o kojima govorim pisali su uglavnom autori koji su Balkan otkrili devedesetih. Malo je tu ljudi koji znaju povijest i specifičnosti Balkana, koji govore ovdašnje jezike i bavili su se kulturom Balkana. Rezultat je nekakav brzinski uvid u ovdašnje prilike. Inozemni autori dolaze tu, u najboljem slučaju ostaju par mjeseci, nakon čega se vraćaju u svoje zemlje i postaju eksperti, stručnjaci za Balkan. Mnogo njih uzelo je sebi za pravo pisati kao da u potpunosti razumiju ove prostore. To je klasična imperijalna poza, gdje dolazite u drugu zemlju, u drugu kulturu, za koju mislite da je na neki način manje vrijedna, odnosno da nije tako kompleksna kao vaša matična kultura. Učini vam se da za pet dana boravka u takvoj zemlji sve možete spoznati. U tekstovima autora koji tako pristupaju zemlji i kulturi u koju dolaze Balkan je prikazan kao jedinstven, unificirano negativan prostor. Kad se takvi autori pokušaju udubiti u problem i počnu razgovarati s ovdašnjim ljudima, onda shvate da stvari nisu tako jednostavne kao što su mislili. To rješavaju pribjegavajući staroj floskuli da je u slučaju Balkana riječ o prostoru koji proizvodi previše povijesti, da je u pitanju previše kompliciran slučaj, što se također doživljava negativnim.
Imperijalna poza
– Najprije, važno je reći o čemu govorimo kad govorimo o Europi. Govorimo, dakle, o srednjostrujaškoj političkoj i kulturnoj priči takozvanih starih zemalja Europske unije. Mi smo prihvatili njihov način gledanja na sebe, što je u potpunosti pogrešno. U velikoj smo zabludi ako mislimo da će europske predrasude prema Balkanu i Hrvatskoj iščeznuti ulaskom naše zemlje u Europsku uniju. Od negativne percepcije nećemo tako lako pobjeći. Stereotipi i predodžbe o negativnom, barbarskom »drugom« Europi su oduvijek koristili da konstruira vlastiti identitet. Oni postoje u dugom povijesnom slijedu. Jednom je taj barbarski »drugi« bila Istočna Europa, koja je bila u potpunosti demonizirana. U odnosu na nju je Zapadna Europa tad gradila identitet. U tom razdoblju bivša Jugoslavija imala je puno bolju poziciju, kao zemlja različita od sovjetskog modela. S ratom su ovi prostori preuzeli tu ekskluzivnu ulogu europskog »barbarskog drugog«. Dok se Europa ujedinjavala, ovdje su navodna »balkanska plemena« ratovala i odvijao se scenarij »drevne etničke mržnje«. Danas ulogu »barbarskog drugog« polako preuzima jug i jugoistok Europe: Grci, Španjolci, Portugalci, mi… Mislim da će se i Hrvatska sasvim sigurno naći u tom društvu. Na kraju krajeva, negativno intonirani tekstovi koje je nedavno objavljivao njemački tisak već su nam ukazali na europski srednjostrujaški strah od periferije. Mi smo taj Jug. Balkan, Grčka, Cipar, Španjolska, Portugal, sve je to neposlušni europski prostor, kojeg iz središnje perspektive doživljavaju prostorom koji se nije u stanju rukovoditi civilizacijskim pravilima. U očima europske srednje struje mi smo previše rastrošni, lijeni, živimo na dug i znamo samo demonstrirati na ulicama, dok su ekonomski moćne europske zemlje te koje rade i uspijevaju.
Paradoksalno je da smo u vremenima kad smo grčevito pokušavali pobjeći od Balkana zapravo bili najbliže konstruiranoj slici »balkanskih divljaka«.
– Ono što je možda važno reći jest da je taj stereotip o etničkim mržnjama, o buretu baruta i slično – koji su promovirali ljudi izvana, a ljudi na Balkanu prihvatili – zapravo doveo do toga da se stvarni krivci za rat amnestiraju. Ako pristajete na tezu da smo svi podjednaki divljaci, da je rat bio neizbježan, vi amnestirate konkretne ljude i konkretne politike, koje su uistinu odgovorne za rat.
