Tužna činjenica broj 22: Turizam je pojeo centar Zagreba. Izbor normalnih kafića u kojima bi čovjek mogao samo sjesti, popiti kavu, pročitati novine i porazgovarati s nekim tragično je malen.

Tužna činjenica broj 22 tragično je istinita. Zapravo, sve su tužne činjenice u novoj knjizi Andrije Škare bolno istinite. A ima ih između korica taman toliko da se knjiga zove »29 tužnih činjenica«. No, to što su redom tužne ne znači da je ova knjiga lišena humora. Ima ga baš onako s mjerom i da je profinjen, makar glavnom junaku Marinu i ne ide bog zna kako. Tu jedan pad u nesvijest, pa još na radnom mjestu, mijenja sve i to na gore. Kriza srednjih godina!? Piščeva kriza srednjih godina, ili samo Marinova!? No, prije nego sve to pitamo Andriju, valja konstatirati da smo se našli u kafani koja se zove Cug, vjerojatno ni malo slučajno.

– Ono što meni čini dobru birtiju je da se u njoj može sresti sve slojeve društva i sve dobne skupine. I studente, i željezničare – a ovo je željezničarska birtija jer je glavni kolodvor blizu – i beskućnike, i sveučilišne profesore, i mlade pankere, i ljude koji dolaze u obližnji Lisinski na koncert filharmonije. Takvih birtija u Zagrebu nema puno, birtija koje su dovoljno demokratične da prihvaćaju sve i da se u njima svi osjećaju dobrodošli. Cug je jedna od njih, jedna od rijetkih i zato smo se našli u Cugu. I zato što se ne puši. I to mi je zadnje vrijeme važno – objašnjava Andrija.

NA POLA PUTA

A Cug je, čini se nama, tu negdje na pola puta između Novog Zagreba i centra, kuće i posla, svega što čini Andrijin život. Slaže se on, kaže: »Na zgodnom je mjestu.«

– Već ovaj opis dobre birtije daje mi za pravo da konstatiram kako ste vi neka stara duša u mladom pakiranju – usuđujemo se govoriti.

Smije se na ovo Andrija, kaže: »To ja vama izgledam mlado jer se dobro držim.«

– Ma, valjda sam proizvod nekog drugog vremena, ali nisam siguran imaju li ljudi moje generacije slične preferencije prema kafićima, prema tiskanim novinama. Meni su to važne stvari, stvari koje su me gradile. Neću reći da me odgojila birtija, jer nije, ali proveo sam puno vremena u birtiji i za razliku od mnogih koji su tu samo pili, ja sam se o tome trudio razmišljati malo šire – priznaje Andrija.

Da je samo ovog priznanja da čita novine u birtiji kad god ih birtija ima, zaslužio je Andrija simpatije. I njegov junak Marin voli birtije na vlas iste. Ali…

– Moram priznati da sam u startu bio malo ljut, jer mi se činilo da ste premladi da biste znali što je kriza srednjih godina. Onda mi je kćer objasnila da gola matematika kaže da kriza srednjih godina u pravilu počinje oko 40, a ne oko mojih 50 i nešto – velimo.

– Ali vjerojatno i ova vaša kriza ima neko ime – šali se Andrija.

Nismo, dakako, mi prvi koji su ga pitali koliko je njega i njegove priče u knjizi koja, htio ne htio, progovara o krizi srednjih godina.

– Ovo nije ni autobiografija, ni autofikcija, nisam pisao o sebi. Ali, primijetio sam kod ljudi s kojima sam okružen da se nešto zbiva, nešto što se možda i u nedostatku drugog izraza zove kriza srednjih godina. A i kod sebe sam primijetio neke naznake tog tipa razmišljanja, svođenje nekih prvih računa. Tako da je to kriza srednjih godina. To je – to – priznaje Andrija.

A kako to lijepo napisao Ivica Ivanišević u svom osvrtu na »29 tužnih činjenica«, malo tko je zadovoljan kada krene povlačiti crtu pod godine što su prošle.

– Što to s nama ne valja da smo uvijek nezadovoljni – pitamo.

– To je potpuno ljudski. Mislim da je to ugrađeno u homo sapiensa. Ne znam tko bi bio zadovoljan. Ali to je dobro. Treba uvijek težiti nečem višem, nečem boljem, makar u ideji. Ja čak volim ljude koji bi voljeli da im je bolje, ali ništa ne poduzimaju po tom pitanju – na to će Andrija.

I evo nas! Evo nas do Marina, glavnog junaka njegove knjige koji ne bi imao ništa protiv da mu je bolje, ali nije baš da nešto na tom planu i poduzima. I nije da je jedini koji je takvoj taktici sklon, dapače. No, u pravu je Andrija kada domeće kako se ipak treba nešto malo i oznojiti da bi se nešto postiglo.

– Marin živi krizu srednjih godina, a kako nevolja nikada ne dolazi sama, njemu se bome u malo stranica dogodilo svega – velimo.

Foto Matko M. Švarc

– Dogodilo mu se puno toga. Meni je zapravo polazište više bilo baš to – kako nevolja nikad ne dolazi sama. To mi je bilo puno zanimljivije od krize srednjih godina, a onda se ta kriza srednjih godina nekako nametnula sama zato što su moji likovi stari otprilike kao i ja, iako ne pišem autobiografiju. Nekako mislim da te ljude mojih godina najbolje mogu razumjeti. A kako mu se počelo događati to što mu se događa, a u tim je godinama, onda je to moguće interpretirati kao krizu srednjih godina – objašnjava Andrija.

FAZA ILI SIMPTOM

Pritom ne krije da su u »Mozaik knjizi« odlučili na toj krizi graditi pomalo i marketinšku taktiku, premda je bilo i čitatelja koji nikakvu krizu tu nisu vidjeli već samo čovjeka kojem se događaju neke loše stvari u životu.

– A je li to faza ili je simptom, to nitko ne zna. Ne zna ni čitatelj na kraju – kaže Andrija.

Pričamo stalno o ljudima koji su tu negdje oko 40-e. O njima knjiga priča. Što ćemo s mladosti, ljudima od svojih dvadesetak!? Treba li ona ovo pročitati i hoće li uopće razumjeti o čemu se tu priča, pitamo Andriju.

– Kako su čitali knjigu različiti ljudi pa mi se javljali s dojmovima, bilo mi je zanimljivo da su oni koji su mlađi doživjeli knjigu puno depresivnije nego stariji. Mladi su rekli: »U, to nas čeka!« Stariji se s tim već nose, ovako ili onako. Moj odgovor mladima je uvijek bio da ne znači nužno da ih baš to čeka. Ono što se događa Marinu neće se nužno dogoditi svima koji su u 40-ima, taj niz loših stvari u kratkom vremenu. Ali ako im se dogodi, postoji šansa da će reagirati kao moj glavni lik, ali pritom je svatko i opet individua za sebe i ima svoj način reakcije na ono što mu se zbiva. Netko drugi bi se možda puno proaktivnije postavio prema životu pa krenuo poduzimati neke stvari, što uostalom glavnom liku često sugerira njegov najbolji prijatelj – tješi mladost Andrija.

Nije pogrešno reći kako su se neki divni filmovi snimili na sličnu temu, o likovima kojima život štošta donosi, a oni jedva da poduzimaju išta. Lako se složiti da bi mladosti bilo najpametnije uloviti se tužnih činjenica u knjizi pa neka ih pokušaju na vrijeme promijeniti.

– Ima i onih poput moje drage prijateljice koji su knjigu u čas pročitali smijuljeći se svako toliko, valjda zato što je u knjizi muškarac u nevolji – otkrivamo piscu.

Smije se na ovo Andrija, kaže kako se nada da nije smijuljenju baš to razlog.

– Rekli su mi ljudi da je dosta duhovito. Sjećam se da sam se sam smijao dok sam pisao, na nekim mjestima. A to je obično dobar znak. Kad je autoru zabavno, vjerojatno će i čitatelju biti dobro – veli Andrija.

KRALJ NEPRETENCIOZNOSTI

Ima u knjizi humora. Uostalom i pisac je humoru sklon i inače. Priznaje da ga znaju prijatelji kritizirati i govoriti mu kako je šteta da se to u njegovu pisanju i više ne vidi. Pa je i sam sebi pokušao objasniti zbog čega je tome tako, zašto humora u njegovim knjigama nema i više.

– Shvatio sam da su za to dva razloga. Prvi je taj što sam bio jako mlad kada sam počeo pisati, imao sam dvadeset i koju i tad je pisanje za mene bilo nešto užasno ozbiljno. Pisac je ozbiljan. Dugo mi je trebalo da tu neku samonametnutu ogradu srušim. Drugi moment je taj da je puno lakše biti duhovit u svakodnevnom životu, jer je tu humor često reakcija na ono što ti se zbiva, brzina, trenutak. U pisanju mi je to znalo biti čak malo preuzetno, to da sam sebi pripremam teren za foru. Tek kad sam i sam počeo pisati nešto duhovito, shvatio sam da je to zapravo najteža stvar na svijetu i divim se humoristima. Ne mislim nužno da sam humorist, ali u ovoj knjizi sam se možda malo više opustio nego u drugim i dopustio da se i ta moja karakteristika malo vidi – iskreno će Andrija.

Ne krije on kako mu je uvijek cilj da mu svaka sljedeća knjiga bude malo bolja od prethodne. Tako bi, kaže, trebalo biti. S vremenom je došla i nepretencioznost koju kao kvalitetu njegova pisanja spominju kritičari. Ivanišević će ga prozvati neokrunjenim kraljem nepretencioznosti.

– Nisam ja nikada bio ludo pretenciozan, ali mladenaštvo to nosi. Želiš u tekstu reći sve, pokazati što si sve pročitao, što sve zaključio. Ovdje sam se, vjerojatno, toga uspio osloboditi. I sretan sam zbog toga – kaže Andrija.

Samo, što zapravo znači kad se kaže da je štivo nepretenciozno!?

– Je li vas to hvale, ili kude – pitamo.

– Rekao bih da me hvale, zato što ljudi kada razmišljaju o knjigama, od knjizi kao predmetu, očekuju da je malo pretenciozna, da će ti nešto objasniti. Ja se stvarno ne trudim nikome ništa objasniti, ništa se iz ove knjige ne može naučiti, moja jedina namjera je da se ljudi zabave čitajući. Iako se zove »29 tužnih činjenica«, mislim da nije tužna knjiga – ističe Andrija.

MALI PREDAH

Valja priznati da nisu ni sve te činjenice toliko tužne koliko je bolno to što su istinite. Recimo ona da nam je domaća košarka, pa i regionalna, na prilično mizernoj razini. Vidi čitatelj da je tu prvo bio tekst, a onda činjenica koja se iz teksta rodila.

– Ne mogu se sjetiti kako mi je pala na pamet ta fora, ta dosjetka s činjenicama. To je dosjetka koja je izrasla u koncept, ali mi je jako drago da se taj koncept stvorio jer mi je lakše pisati kad imam koncept. Svaka ta činjenica je k’o neki mali predah i za mene koji sam pisao i za čitatelja – kazuje Andrija.

Ako se njega pita, najtužnija činjenica među tih 29, njemu je ona broj 19, ona koja kaže: »Ljudska bića su, unatoč svemu, i dalje sposobna osjećati, pa čak i pokazati empatiju. Kapitalizam im je česta prepreka u želji da u skladu s njom i postupe«. Bode autor kroz činjenice u neka uistinu problematična mjesta današnjeg življenja. I nije to, kaže, posve nenamjerno.

– O svakoj od tih činjenica bi se dala napisati posebna knjiga, ali ja nisam taj tip. Nisam više novinar, iako sam diplomirani novinar i dugo sam radio kao novinar i mislim da taj novinarski nerv nikada neće nestati. Srećom, ne moram se više za život baviti novinarstvom. Ali, hrvatsko zdravstvo recimo. Pa tu se može napisati romančina o jednom danu odlaska na liječnički pregled! To bi mogao biti odličan roman, ali depresivan. A ja ne želim pisati depresivne knjige – kaže Andrija.

Knjiga ima otvoren kraj, može Marinu budućnost donijeti koješta.

– Kraj je otvoren, namjerno takav. Bilo je ljudi koji su htjeli znati što se dogodilo, zvati me u ponoć da me pitaju što je. Ali nije ovo serija na Netflixu da se mora znati kraj. Svaki čitatelj ima svoj kraj – smješka se Andrija.

I mudro je napravio pisac, jer Marin ovakav kakav je, posve prepušten sudbi, i zaslužuje da su mu sve mogućnosti otvorene.

– Dosta ljudi mi je reklo da im je knjiga prekratka, da bi htjeli znati što je dalje bilo. Pa mi je palo na pamet, makar je to tek ideja s kojom se igram, pisati novi knjigu, ali iz perspektive njegovog najboljeg prijatelja Gordona 15 godina kasnije. Pa da tu usput doznamo što je bilo s Marinom – veli Andrija.

BOGATA KARIJERA

U knjizi ima spomena birtija, pisao je o njima Andrija i u svojim prijašnjim knjigama. Nema, međutim, toliko glazbe makar je glazba važan dio Andrijinog života.

– Nema, i to čak namjerno, jer je skoro u svakoj prethodnoj knjizi glazba bila jako važna. Ne samo da je bila važna, nego je igrala važnu ulogu u samom tekstu. Shvatio sam da u mom svijetu, ako netko sluša Mountain Goats, to je meni dobar čovjek. Ali ako ja stavim u tekst da netko sluša Mountain Goats, to nije univerzalan znak da je netko dobar čovjek. Pa sam odlučio probati napisati knjigu u kojoj će glazba imati puno manje važnu ulogu. Ima je, ima pjesma koja se pojavljuje u jednom kritičnom trenutku, ali maknuo sam glazbu, što ne znači da je u sljedećim knjigama neće opet biti – veli Andrija.

Andrija Škare, što god da veli, doimlje se kao mlad čovjek. Iza njega, međutim, štono bi se reklo, bogata karijera. Tako je i godinama bio scenarist i voditelj Briljantina, legendarnog uratka za mlade HTV-a.

– Novinarstvo, televizija, scenarij, knjige, izdavaštvo… Da ste se rodili u Americi sad biste pričali uz bazen s koktelima u rukama – da se primijetiti.

– Palo mi je to par puta na pamet i to baš dok sam radio na televiziji. Ok, emisija je za djecu i mlade, nisi voditelj sa širokim bijelim osmijehom, ali si televizijski lik, taman da mi padne na pamet: »Čovječe, da živim u Americi, pa to bi bili prihodi!« Ali, ne bih ja mijenjao svoju stvarnost za američku – kaže Andrija.

– To je vesela činjenica – velimo.

– To je vesela činjenica – potvrdno će Andrija.

Uostalom, kako kaže, njegov dobar prijatelj slikar Stjepan Tadić, koji je radio ilustraciju za naslovnicu knjige, već sedam godina živi u Americi.

– I čujemo se svaki dan i iz tih svakodnevnih razgovora s njim ja imam dojam o životu u Americi. Volio bih ja tamo poći turistički, ali to nije život kojeg bih želio živjeti, čak ni uz sve novce – iskreno će Andrija.

IZAZOV ŽIVLJENJA

Elem, imati 40 plus nikada se nije činilo izazovnije. Makar, u pravu je i Andrija kada kaže kako su vremena taman takva, posve neizvjesna, da nikad izazovnije nije bilo ni imati 16, 19, 25.

– Tim mi se više sviđa što zadnje poglavlje knjige daje neku nadu, i Marinu i čitatelju – velimo Andriji.

On se na to samo pomalo tajanstveno nasmijao. Zato je zaslužio baš ovakvo pitanje za kraj.

– Da morate nekom pjesmom kazati ljudima što ova knjiga zapravo jest, koja bi to bila – pitamo.

– Uf, ovo je gadno pitanje. Jedna pjesma….Umjesto da kažem koja je to pjesma pozvat ću se na Nicka Hornbyja kojeg jako volim. I on jako voli muziku, pa je jednom rekao: »Da ja mogu napisati pop pjesmu od tri minute, pa ne bih napisao nijednog slova, nijednu knjigu. Isto to i ja mislim. Da sam slučajno talentiran za muziku nema šanse da bih pisao. Ima tako bend koji se zove Beulah i pjesma koja se zove »Emma Blowgun’s Last Stand«. Ta pjesma ima instrumentalni uvod od dvije i pol minute i onda krene vokal. Inače ne volim instrumentale, volim tekst, ali u tom instrumentalnom uvodu ima tema koja se nadograđuje i u svakom ciklusu se ubacuje novi instrument. Ona raste, sve to gradira, a u trenutku kada uđu puhači kao neka kulminacija te teme, svaki put kad to čujem, a čuo sam jedno pet hiljada puta, ja se naježim. Svaki put. To nijedna knjiga ne može napravit’. Svaki put mi se raspoloženje popravi za jedno pet posto, a koja knjiga to može učiniti!? – krajnje iskreno će Andrija.

POSVEĆENOST DETALJIMA

Andrija Škare urednik je izdavačkoj kući »Mozaik knjige«. On je onaj koji s mnoštvom naših književnika radi, tekstove im redi, taman da mu bude izazovnije pred njih izaći sa svojim uratkom. Reći će Andrija da se trudio o tome ne razmišljati, odnosno time se ne opterećivati. A što čini dobrog urednika!?
– Posvećenost detaljima bez ispuštanja iz vida šire slike. Mislim da je to vrlo važna odlika. A ono što mene čini dobrim urednikom, ako mogu biti toliko neskroman pa reć’ da sam dobar, je to što sam i sam autor. Prema svim svojim autorima ponašam se onako kako bih volio da su se prema meni ponašali moji urednici. Neki jesu, od njih sam učio, neki nisu i od njih sam učio – ne dvoji Andrija.

KAD JE »UBIO OKO«

Glavni junak Marin za život zarađuje, ili je zarađivao, kao komentator košarkaških utakmica. Andrija je pak ideju za knjigu dobio na prilično zanimljiv način. Pala mu je na pamet ono jedno popodne kada je uhvatio vremena da »ubije oko«.

– Užasno rijetko uspijem popodne zaspat’, užasno rijetko imam priliku probati popodne zaspat’ jer radim po cijele dane, ali jedan taj sveti dan, u trenutku dok sam zaspivao, gledao sam utakmicu regionalne košarkaške lige na televiziji. I ja sam razmišljao o tom komentatoru koji je to radio jako dobro i dok sam tonuo u san, na pameti mi je samo bila misao: »Kako je ovo uzaludan posao.« Jer njega sam u tom trenutku vjerojatno slušao samo ja – priča Andrija.