Adrien Le Bihan kao moto svoje iznimno interesantne i vrijedne knjige »Aušvički grafiti« (Disput, Zagreb, 2021.; prijevod s francuskog Bojan Lalović) naveo je riječi svjetski slavnog talijanskog pisca i jednog od rijetkih preživjelih uznika nacističkih logora smrti Prima Levija: »Izvjesna doza retorike možda je neophodna kako bi sjećanje preživjelo…(ali) Treba se čuvati pretjeranih simplifikacija«, jer upravo one brane i onemogućavaju da određeni pojam, ideja, (zlo)čin ili (ne)djelo sagledamo cjelovito sa svim onim neophodnim nijansama i nezaobilaznim detaljima, dakle u totalitetu, a bez svega toga puni sadržaj onoga o čemu pišemo, odnosno govorimo izmiče našem stvarnom poimanju i razumijevanju.

Te neophodne distance prema (ne)namjernom pojednostavljivanju užasa svakodnevne kalvarije zatočenika najvećeg i najstrašnijeg logora smrti, onog u Auschwitzu (Oswiecimu), bio je itekako svjestan francuski književnik i diplomat Adrien le Bihan (rođen u Marseilleu 1938.), koji je kao kulturni ataše svoje zemlje proveo niz godina u Madrasu, Taškentu, Beču, Barceloni, Krakovu i Zagrebu (u nas čak šest godina, a za to vrijeme je bio i profesor na Filozofskom fakultetu), a na literarnom planu u nasljeđe nam je ostavio niz sjajnih knjiga.
Ovom prigodom treba spomenuti one najinteresantnije kao što su: »Krakovski dnevnik 1976. – 1986.« (1987.), »Literarna istraživanja u Parizu i Sovjetskom Savezu« (2007.), »De Gaulle i Poljska« (2015.), kao i cijeli niz eseja od kojih valja istaknuti one posvećene Czeslawu Miloszu, Witoldu Gombrowiczu, Andreu Gideu itd.

»Knjiga dojmova«

»Aušvički grafiti« je knjiga koja po načinu tematiziranja holokausta i tragedije židovskog naroda tijekom Drugog svjetskog rata, posebice kontekstualizacije sulude nacističke ideje o njihovom kolektivnom istrebljenju, a koje su se skrivale iza niza eufemizama od kojih je najpoznatija zloćudna sintagma o tzv. konačnom rješenju (Endlösung) odskače od svih do sada napisanih, što dakako ne znači da nije bilo sadržajnijih, sustavnijih studija, ali ova knjiga o svekolikom nacističkom zlu govori iz jednog specifičnog ugla. Naime, autor je u proljeće 1996., prije no što je u posjet Poljskoj došao predsjednik Francuske Jacques Chirac, u zadaću dobio da prelista aušvičku »Knjigu dojmova«, iz nje »izvuče« ranije napise i potpise bivših čelnika i diplomata svoje države o tome kako ih se dojmio posjet logoru, te ih pošalje u Pariz kako bi ministarstvo vanjskih poslova upoznalo šefa države o stavovima njegovih prethodnika, odnosno kako bi mu sugerirali što bi bilo »pametno i korisno« da i on sam na originalan način uporabi, a da ne ponavlja već rečeno.

I kako kaže Le Bihan: »Prihvatio sam neslužbenu diplomatsku i književnu misiju koju su mi ponudili. Tko je mogao predvidjeti iznenađenja što su me čekala u »Knjizi dojmova« koje sam, najvjerojatnije bio jedan od prvih čitatelja«. Le Bihan je sakupio zapise istaknutih, ne samo francuskih državnika, dijelom i manje poznatih ličnosti, pa čak i tzv. običnog svijeta te ih je sve svojim oštrim književnim skalpelom kritički lucidno, ne bez određene doze ironije, iščitavao i analizirao i došao do poražavajućeg zaključka kako se malo tko od onih koji su svoje dojmove, pune snebivanja, zgražanja, pa i istinske potresenosti zločinima koji su u Auschwitzu bili počinjeni zapisali u »Knjigu dojmova« odvažio do kraja i bez ostatka, sažeto i jasno iskazati vlastiti stav o do sada nezabilježenom zločinu genocida u povijesti.

Le Bihana je zaintrigiralo zašto, bez vidljivog i racionalnog obrazloženja dolazi do takve suzdržanosti; upravo to naizgled neobjašnjivo »oklijevanje« postalo je predmetom interesa autora ove knjige i on je pokušao »ući« u nutrine svih onih ličnosti koje su se upisale u spomenutu knjigu, pokušavajući uvažiti vrijeme, političke okolnosti te povijesni i aktualni trenutak u kojem je došlo do posjeta logoru vjerujući da je rad sloboda, samo što natpis smatraju deplasiranim u Auschwitzu. Čini se da se nijedan od njih nije zapitao nedostaje li uz riječ »rad« neki pridjev… smrti. Bez obzira na osjećaje zbunjenosti i fascinaciju nemjerljivošću obima zločina počinjenog u ovom najozloglašenijem koncentracijskom logoru, a koji se zapravo pretvorio u pravu industriju smrti, u nikoga od potpisnika nije bilo dvojbe u osudi zločina, ali po Le Bihanu uvijek je »nešto nedostajalo« te se taj zločin kontekstualizirao isuviše pragmatski, a premalo etički i moralno.

Svjedočenja preživjelih logoraša

Zapisane riječi iz »Knjige dojmova« koje je autor nazvao grafitima, mjerio je svjedočenjima dvojice preživjelih logoraša (Primo Levi i Tadeusz Borowski), koji su u svojim knjigama pokušali opisati atmosferu užasa koji je vladao logorom za vrijeme njihova uzništva i suočavajući dvije vrste tekstova o holokaustu (književnih i prigodnih grafita) Le Bihan je upozorio na čitav niz »opterećujućih paradoksa« logorskog iskustva, a koje nitko od pisaca grafita nije zapazio, a još manje kontekstualizirao. Le Bihan je zapisao: »Većina naših autora grafita ne opterećuje se ni paradoksima ni kontekstom. A rijetko i tekstom. Potpuno posvećeni svojem zapisu, ostale ne vide. Jedan im međutim bode oči. Proteže se na dva koraka od Knjige koju im pružaju: Arbeit macht frei. Nijednog od njih ne vuče da se njime pozabavi. U pamfletu posvećenom zapisima neću sebi dozvoliti da to prođe bez komentara… Borowskog je to nadahnulo na ovih nekoliko riječi: Na vratima logora ispleli su slova od željeza: Rad oslobađa. Oni valjda u to vjeruju, ti esesovci… Oni (koji) su odgajani na Lutheru, Fichteu, Hegelu i Nietzscheu. Primo Levi se u svojoj knjizi »Zar je to čovjek« također zaustavio na tom natpisu ne proglasivši ga (za razliku od Borowskog) ni ciničnim, niti ironičnim… Ako nijedan od naših grafita ne raspravlja o tom velikom natpisu, možda je to zato što potpisnici također smatraju kako bi natpis postao prihvatljiv posvuda i u isto vrijeme nemoguć na ulazu u logor«.

Svi potpisnici pokušali su gotovo unisono sintetizirati i osuditi nacističku monstruoznost u činjenju zločina, ali malo tko, praktički nitko, nije se usudio ići tragom Levija i Borowskog i pokušati se približiti njihovom poimanju »duha logora i zločina«, osjećanja zla koje je trajno obilježilo našu epohu, a sve, tako barem smatra Le Bihan, samo iz razloga političke korektnosti, odnosno kako eventualno svojim nepriličnim ekskursom ne bi povrijedili osjećaje žrtava, kao i njihovih dželata, ali još više iz straha od mogućeg pogrešnog tumačenja njihovih riječi i upravo stoga ti detalji o kojima su pisali Levi i Borowski u grafitima nisu vidljivi.

Zločini u Auschwitzu

Naravno, teško je i za očekivati da bi se netko, posebice ne državnik, prihvatio zahtjevnog posla u osmišljavaju »grafita« kojim bi kratko i sažeto iskazao svoju impresiju o počinjenim zločinima u Auschwitzu, ali zapravo samim time niti jedan od grafita u »Knjizi dojmova« nema ono što mu nužno pripada kada se dotiče ove teme. Time se ostaje na površini, ovladava retorika i površnost, često dominira »barokna opčinjenost« strahotama zla i u visokoparnim riječima i patetici svi se užasi razlijevaju i postaju blaži, pa čak u pojedinim grafitima gube svoj smisao. Sve je to u velikoj mjeri razumljivo, ali ujedno, piše Le Bihan, zorno ilustrira našu ljudsku nesposobnost da istinski pojmimo patnje drugoga; racionalizirajući užase mi ih banaliziramo, čak i onda kada smo do kraja i bez ostatka spremni (o)suditi zlo, ne shvaćajući da svaka simplifikacija umanjuje razmjere zločina počinjenih u Auschwitzu.

Velika vrijednost »Aušvičkih grafita« je u tome što podsjećaju i upozoravaju kako pitanje pojašnjenja cjeline zla nije moguće bez poimanja detalja; upravo u njima »leži đavo«, a ako ih i kada ih prigodničarski zaboravimo, rezultat je stereotipan; dobivamo prazan i gol kolaž sastavljen od grafita u kojima se gubi i ne shvaća cjelina, zapravo nje nema, poput pijeska nam »curi« kroz prste. Ili kako je to zapisao Le Bihan: »Gotovo su se svi odlučili držati kao osobe iz finog društva, uljudne i dobro odgojene, iz poštovanja prema mjestu na kojem su se našli (Auschwitz i Poljska), a k tome i često prema funkcijama koje su obnašali ili su se nadali da će ih jednog dana obnašati. Njihovi porivi, ako su ih imali, da stvarno izraze ono što im se gadilo bili su zatomljeni diplomatskom obazrivošću zbog koje ću uvijek žaliti. Nijedan grafit s mojeg popisa, čak ni Kohlov, ne potvrđuje neuvijeno da su istrebljenja počinili Nijemci uz prinudnu pomoć brojnih zatočenika.

Naši autori u skladu sa svojom ideologijom optužuju zlo, kapitalizam, fašizam, naciste. Ili pak, poput Šimona Peresa, ne optužuju nikoga. Nikad ne naglašavaju, nikad ne podrazumijevaju njemačku krivnju. Jedina iznimka: Helmut Kohl u svojemu prvom grafitu. On ne može izbjeći priznanje te krivnje, ali čini to riječima koje je, reklo bi se, ublažavaju. Ta pojava u Knjizi i izvan Knjige toliko je poopćena da postaje zabrinjavajuća. Čak i Claude Lanzmann kad u Šoi postavlja pitanje svjedocima, radije se služi riječju »nacističko«, a oni koji mu odgovaraju daju prednost riječi »njemačko«. »Njemačko« je posljednja riječ u djelu. Oni koji je izgovaraju znaju da je brisanjem imena dželata lakše postići zaborav žrtava. Na mojem se popisu jednako rijetko pojavljuje »židovsko«. Nalazimo je u prvom grafitu Helmuta Kohla, ali ne i u onome Šimona Peresa koji, baš kao što je Ivan Pavao II. evocirao Abrahamov narod, kao član vlade više voli govoriti o »narodu Izraela«…

Eufemizmi i poricanje

Začudo, pojmovi koje bismo smatrali neizbježnim na širokom uzorku potpisnika nikad se ne pojavljuju. »Plinska komora«, »krematorij«, »cijanovodična kiselina«, »vješala« i druga posve određena oruđa smrti u logorima odsutna su iz naših grafita. Umjesto njih nalazimo u najboljem slučaju »hitlerovsku gadost«, »masakre«, »nezamisliva zla« (Dalaj-Lama) ili »nezamislive patnje«… Jesu li potpisnici zaboravili da je eufemizam u logorima smrti bio jedno od glavnih oružja neprijatelja, koji je bio majstor u toj vještini? Dva nekadašnja zatočenika prisjećaju se u Šoi da im je bilo zabranjeno izgovoriti riječi »smrt« ili »žrtva« i da su ih Nijemci primoravali da ljudska tijela nazivaju marionetama, lutkama ili krpama… Znamo da su Nijemci istrebljenje zatočenika zvali »specijalni tretman« (Sonderbehandlung) te da su Sonderkommandos bile skupine židovskih zatočenika, koje su redovito ubijali, primorane izvlačiti leševe iz plinskih komora, brijati im glave, vaditi zube i spaljivati ih…Nasljednici nacista i dalje se igraju svim tim eufemizmima. Služe se njima da bi porekli ono što se dogodilo. Budućim autorima aušvičkih grafita bilo bi dobro da se prisjete, kao što je istaknuo Pierre Vidal-Naquet, da je temeljna praksa revizionista odbijanje razlikovanja riječi i stvarnosti.«

Zahvaljujući pomoći dvojice »svojih Vergilija«, to jest Primu Leviju i Tadeuszu Borowskom, vodičima kroz krugove aušvičkog Pakla, autor knjige priznaje kako je tek zahvaljujući njima shvatio koliko je Viktor Ullman bio u pravu kada je rekao: »Nacisti su uvrijedili smrt prisilivši je da služi njihovim ciljevima.« I upravo je tu metafiziku nedokučivog Le Bihan pokušavao uočiti kod pisaca grafita u »Knjizi dojmova«, ali kod nikoga je nije našao. Čak ni kod Dalaj-Lame, a što je intimno priželjkivao; izuzetak je možda general De Gaulle koji se usudio zapisati: »Kakve li tuge, kakvog li gnušanja, a unatoč svemu kakvog li ljudskog nadanja.« Vrijednost ovih riječi je u tome što se po mišljenju Le Bihana ništa ne maskira, to su riječi nekoga tko zna o čemu govori, koji smrti prilazi bez uvijanja i prenemaganja. Međutim, problem nije samo u onom napisanom, već jednako tako i u onom nenapisanom, skrivenom, (ne)svjesno zatomljenom, a autor nam priznaje kako je isuviše pretenciozan u svojim očekivanjima, komentirajući pojedine grafite znao biti i nepravedan. Samokritički se osvrnuo na pojedine sarkazme koji su mogli uvrijediti osobu, a da je tek kasnije saznao zašto je u »Knjigu dojmova« zapisala ono što je zapisala.

Grafit »Oprostite«…

Kada je naišao na grafit »Oprostite« ispisan u listopadu 1992., pokušao je ući u trag njegovom autoru, jer je potpis bio krajnje nečitak i na koncu je u tome uspio saznavši da se radi o suradniku i ministru u vladi Francoisa Mitteranda. Dakle, radilo se o Georgesu Kiejmanu koji je piscu Henriju Raczymowu pokušao objasniti zašto je smatrao apsurdnim potpisati se, a potom je ipak to učinio i tronut napisao »Oprostite«, a još manjim slovima, svojim nečitkim rukopisom dodao »što sam preživio«. Le Bihan se upitao: »Kako sam mogao znati da je njegov otac bio deportiran u Auschwitz gdje je i umro i da mu se on potajno obraćao preko »Knjige sjećanja«… Zbunjeno, iskreno (nemam razloga sumnjati u to), taj potpisnik priznaje da nakon pola stoljeća još uvijek pati zbog pošasti koja je ubila njegova oca. Bih li se trebao pokajati što sam se narugao njegovom grafitu?«

Autor »Aušvičkih grafita« je pokušao razumjeti komentare, odnosno zašto su ih njihovi autori tako i na taj način zapisali u »Knjizi dojmova«, uvažavajući njihovu vlastitu povijest, ali i aktualnost vremena i pozicije u kojoj su se nalazili. Pokušao je »izmjeriti njihovo povijesno značenje« uspoređujući ih sa svjedočenjima autentičnih logoraša, prvenstveno »svoja dva Vergilija«, i tako je nastojao »riječima vratiti težinu«. Kada se govori o logorskim užasima, kada se sudi holokaustu, nedopustiva je nepodnošljiva lakoća kojom su se brojni državnici (po)služili, a bez da se posumnja u njihovu iskrenu potresenost koju su nastojali unijeti preko svojih grafita u »Knjigu dojmova«. Međutim, suspregnutost u izricanju osjećaja uvijek rezultira neprikladnošću riječi koje gube na težini. Bilo je i onih koji su dobro shvatili o čemu se tu radi, koji su pokušali nadići ispraznost prigodnih riječi, kao i onih koji su se u »Knjigu dojmova« samo potpisali, bez ikakva komentara, shvaćajući da riječi pripadaju vremenu, a šutnja vječnosti, odnosno da je pod težinom holokausta svaka riječ nedovoljna i nedostatna. Same gole činjenice nisu dovoljne za pričanje priče. Napisana hladno, čak i vjerodostojno, ali bez boje i mirisa, ne mogu biti otrgnute od zaborava.

A ako se i kada se nasilno pokušavaju prevesti na »teren humaniteta« stvaraju zbrku i svaka riječ nosi vlastitu dramu, jer sve su stare vrijednosti sahranjene u blato svakodnevice. Idoli i ideali prošlosti su mrtvi, a samo su aveti vječno žive; na mjesto idola i ideala pobjednički (na)stupaju apsolutni relativizmi, banalnost i normalizacija zla i samim time više nema, ne postoji zajedničko mjerilo stvari. Mi smo ono što sami od sebe stvaramo prema nekoj od bezbroj mogućnosti što leže, »čuče« u svakom od nas. Sadašnjost je grubo odsječena od prošlosti, a ideja spontanog napredovanja društva prema prosvjetiteljskom idealu s prezirom je odbačena. Na djelu je ogorčeni obračun forme sa sadržajem da bi ga na koncu puni ravnodušnosti odbacili u sferu apstraktnih ideja i ostavili da leži na počasnom odru.

Sjećanja na tragediju holokausta

Razmišljajući o riječima i sjećanjima na tragediju holokausta Adrien Le Bihan je komentirao niz zapisa stranih državnika (Fidel Castro, Kurt Waldheim, Maurice Schumann, Simon Wiesenthal, Valery Giscard d’Estainge, Helmut Schmidt…), ali kako kaže, uzalud je tražio grafite domaćih, poljskih političara. Primjerice, domaćin francuskom predsjednike D’Estaingeu, poljski šef partije Edward Gierek, nije želio zapisati »svoj grafit« u aušvičku knjigu. Kako piše Le Bihan: »Komunistički predsjednici poljske države i vlade, te generalni sekretari poljske komunističke partije, premda potiču svoje strane pandane sa Zapada, da idu onamo, sami ne idu u Auschwitz. Kad i učine rijetku gestu i otprate onamo svojega gosta, ništa ne zapisuju kako bi jasno pokazali da su ondje kod kuće.«

Ali, tu počinje problem i postavlja se pitanje: žele li tako elegantno eskivirati nezaobilazna pitanja o poljskom antisemitizmu? Po Le Bihanu, u grafitima su prečesto bili izostavljeni krivci, a Auschwitz se kao mjesto sjećanja gotovo neprimjetno pretvorilo u »opće mjesto tragedije«, a to je onda i put u obvezu sjećanja, a sjećanje koje se napaja iz sumnjivog zdenca obveza mora se braniti i od sebe sama. I upravo na toj inverziji inzistira Adrien Le Bihan: »I najdobronamjerniji potpisnici žele zaštititi sjećanje od zuba zaborava. Hvale vrijedan osjećaj. No većina (čak i ako ostavimo po strani one koji jedva čekaju priliku za širenje svoje političke propagande) naivno škodi tom sjećanju ne poklanjajući dovoljno brižljivosti onome što pišu. Nepreciznost, ograničen ili neumjestan rječnik, netočni citati. Tako se ti komemorativni zapisi, suprotno od onoga što proglašavaju, izlažu opasnosti da odškrinu vrata zaborava, pozivajući ga da se ugnijezdi u dubini sjećanja, odakle ga je potom teško izvući.«