Može li se uopće voljeti previše? Sudeći po sjajnom romanu »Kad je Nina znala« izraelskog književnika Davida Grossmana, utemeljenog na istinitoj životnoj priči, odgovor je potvrdan. Nažalost, cijena te neumjerene ljubavi, bar u slučaju ove priče, donosi bol i patnju koji uništavaju i živote drugih ljudi bliskih i rodbinski vezanih uz tu bezuvjetnu ljubav. Grossman priču svog posljednjeg romana temelji na životnoj priči Eve Panić Nahir, židovske djevojke koja krajem tridesetih godina prošlog stoljeća živi u Čakovcu gdje upoznaje i mladog srpskog vojnog časnika Radeta Panića s kojim se, usprkos djelomičnom protivljenu židovske zajednice, ženi.

S njim će, na strani partizana, provesti rat, a njen će suprug po završetku rata biti vrlo cijenjen u krugovima nove vlasti. No, to mu ništa neće značiti kad ga 1951. godine neopravdano optuže za suradnju sa Staljinom. Psihički i fiički slomljen zbog optužbi, a i inače teško narušenog zdravlja, on čini samoubojstvo ostavljajući iza sebe suprugu Evu te 3,5 godine staru kćer Tijanu.

Rigidna komunistička vlast hapsi i Evu te od nje traži da potpiše kako je njen voljeni suprug bio izdajnik. Kad to učini bit će slobodna i moći će nastaviti živjeti s kćerkicom. No, Eva to ne želi učiniti i umjesto nastavka života s kćeri, odabire kaznu služenja robije na Golom otoku!

Dvije godine i deset mjeseci Eva Panić Nahir trpjet će torture Golog otoka, a po povratku će umjesto drage i dobre djevojčice kakva je bila Tijana kad ju je ostavila, zateći hladnu i otuđenu šestogodišnjakinju koja je skoro tri pune godine odrastala u neprijateljskoj okolini doma Evine sestre te izgubila svu vjeru u roditelje, obitelj, život… Sve što Eva nakon toga bude radila da bi vratila povjerenje i izgradila normalan odnos s kćeri, bit će bezuspješno i njih će dvije, kao i ljudi u čiji život uđe njena kći, često patiti zbog neuzvraćenih osjećaja.

Povrijeđene sudbine

Ovu mučnu i tamnu priču javnosti je prvi put kroz dokumentarni flim »Goli život« predstavio čuveni jugoslavenski književnik Danilo Kiš 1989. godine. Potom su i neki drugi autori obrađivali život Eve i njene obitelji, a posljednji koji je to učinio je čuveni izraelski književnik David Grossman romanom »When Nina Knew«. Taj je roman u svijetu objavljen prošle godine, a već ove na domaćem tržištu knjiga objavljuje ga, u prijevodu Andree Weiss Sadeh, zagrebačka Fraktura. Budući da je Grossman u svjetskim razmjerima veliko književno ime (u uskom je krugu onih koji bi u narednim godinama mogli dobiti Nobelovu nagradu za književnost) njegov je roman privukao veliku pažnju i na našem području, kao i području cijele bivše zajedničke YU države, jer se znatan dio zbivanja odvija na tim prostorima (Čakovec, Crikvenica, Goli otok, Beograd…).

Naravno, Grossman je u literarnoj obradi koristio nužno potrebne umjetničke slobode, a to znači da je likovima promijenio imena pa je Eva postala Vera Novak, devedesetogodišnja stanovnica izraelskog kibuca (zajednica koja poštuje načela potpune ravnopravnosti, svojevrsni oblik socijalizma) koja ima veliku i brojnu obitelj čiji se članovi okupljaju na obilježavanju njenog devedesetog rođendana, a na tu lijepu proslavu, iako dugo godina nisu u dobrim odnosima, stiže s Arktika gdje trenutačno živi, i njena najstarija kći Nina. Verin posinak Refael, u ranoj mladosti jako zaljubljen u Ninu, i njihova kći Gili odlučuju iskoristiti tu priliku da – budući da se oboje bave filmskom umjetnošću – snime kadrove za budući film o Veri. Da bi to učinili, Vera i Nina moraju im u kameru ispričati svoje živote. I tako počinje velika priča o velikoj ljubavi, ali i boli, patnji, nepravdi, mržnji, ratu i politici, zvjerstvima prema logorašima, nerazumijevanju…

Obitelj i odnosi u obitelji – posebno onim obiteljima koje nemaju tu sreću da sve manje-više ide normalnim putem – središnja su tema ovog romana. Nedugo nakon što 1962. godine iz Beograda Vera s kćerkom Ninom dolazi živjeti u izraelski kibuc, prihvaća poziv udovca Tuvie Bruka da živi s njim i njegovim sinom Refaelom. Ta će odluka za nju biti dobra jer će pola stoljeća kasnije Vera mnogima iz te obitelji biti najdraža baka jer je mnoge članove odgojila ili bitno pomogla u njihovom odgoju. No, neće svi biti tako sretni. Njen posinak Refael ludo će se još kao tinejdžer zaljubiti u njenu kći Ninu u koju će opsesivno zaljubljen ostati cijeli život, a ona će pak zbog emocionalnih i nikad zaraslih rana iz djetinjstva kad je ostala bez oca Miloša te na skoro tri godine i bez majke, postati osoba sklona samodestrukciji i vrijeđanju svih koji je vole pri čemu je za njih posebno bolna njena promiskuitetna strana jer otvoreno stupa u erotske veze s brojnim muškarcima. Taj niz ljudi povrijeđenih sudbinama Vere i Nine nastavlja se kroz život Gili, kćeri Refaela i Nine koju je majka napustila još kao bebu, a međusobni odnosi ove tri žene, njihovi sukobi vezani uz moralna pitanja i odgovornosti, odnosno pitanja majčinstva i ljubavi općenito, srž su ovog romana pri čemu ih likovi čitatelju nude na zaista poseban i originalan literarno-filmski način, a to znači najčešće pričajući u kameru!

Zametak nesreće

Pri tom je Grossman namjerno odabrao nelinerano pripovijedanje nastojeći time u većoj mjeri pratiti obiteljska zbivanja i sukobe kako bi potanko i postupno pojasnio sve odnose, sukobe i patnje koje je Vera Novak proživljavala u svojoj prvoj te potom i drugoj obitelji, a dio njene priče vezan uz dramatična i užasavajuća iskustva s Golog otoka prenijet je ne kroz njene direktne riječi »u kameru«, već kroz snove i sjećanja. Nadalje, trudeći se biti što vjerodostojniji Grossman je sjajno njen lik izrazio i kroz način njenog govora inzistirajući na činjenici da je Vera (Eva) židovski govorila slabo i s posebnim naglaskom miješajući u svom govoru hrvatski, srpski, mađarski, engleski i hebrejski pri čemu je mijenjala padeže i krivo izgovarala riječi, ali sve to u očima njene obitelji i svih koji su je voljeli nije djelovalo negativno, već – naprotiv – simpatično i originalno, posebno uzme li se u obzir tragedija koju je proživjela i žilavost zahvaljujući kojoj je i opstala.

Naravno, temelj svega i zametak svih nesreća je u politici i načinu njenog provođenja krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog stoljeća u tadašnjoj Jugoslaviji. Na kritike iz SSSR-a, tada vladajuće komunističke države, Tito odgovara progonom svih jugoslavenskih komunista koji simpatiziraju SSSR i Staljina, a da bih ih lakše kontrolirao stvara na Golom otoku »kazneno-popravnu instituciju« namijenjenu »preodgoju«. Bez nekog posebnog suda tamo se upućuju svi za koje se smatra da nisu »na liniji«, a torture koje proživljavaju tijekom višemjesečnih, često i višegodišnjih boravaka, nezamislive su i usmjerene ka slamanju duha i psihe, odnosno pretvaranju osobe u poslušnika.

Upravo to čeka Veru koja je upućena u ženski dio logora (Sveti Grgur) gdje je svakodnevno izložena nasilju, ponižavanju i obezvrijeđivanju, a vrhunac tog divljaštva je odluka upraviteljice da je čuvarice gotovo puna dva mjeseca tijekom ljeta vode do jedne uzvisine iznad mora na kojoj svojim tijelom mora osiguravati hlad biljci koju je tu zasadila upraviteljica! Opisi tog mučenja, ali i ostalih sadističkih pokušaja slamanja ljudi zato jer su »izdajice«, zauzimaju znatan dio ovog romana i vjerno svjedoče o paklu jednoumlja, u ovom slučaju Titovog socijalizma.

Posljedice tog pakla, ni kriva ni dužna, osjetit će i Nina čiji će život nepovratno biti uništen baš zbog toga jer su joj u ranoj djetinjoj dobi nakaradna politika i komunističko jednoumlje oduzeli roditelje pretvorivši je u emocionalog invalida koji u ostatku svog života stalno traži potvrdu kroz vrijeđanje te nanošenje boli drugima, posebno onima za koje osjeti da je vole i trebaju. Refael i Gili, čovjek koji je ne prestaje voljeti i njena kći koja je, s razlogom, mrzi, najuočljivije su žrtve tog njenog ponašanja, a njihova nastojanja da objasne motive ponašanja Nine, kao i Vere čiji je odabir Golog otoka umjesto kćeri strašan, roman usmjeravaju u itekako velikoj mjeri i ka psihološkoj literaturi.

No, u konačnici ovaj je roman prije svega strašno i bolno svjedočanstvo o tome kako politički sustav i njime izazvano sljepilo za bližnjega mogu potpuno neopravdano uništiti živote ljudima, odnosno gorka knjiga koja još jednom svjedoči o tome kako se valovi učinjenih zločina, bez obzira u ime koje »svete ideje« su učinjeni, šire u koncentričnim krugovima te djeluju i na one koji doslovce apsolutno ni za što nisu krivi. Zbog svega toga ova će sjajna knjiga brojne čitatelje naći kako kod onih koji žele još jedan literarni – ali istini i činjenicama blizak – tekst o golootočkom martiriju, kao i onima koji vole književnost okrenutu temama obiteljskog života.

Beogradski ilegalci

Eva (rođ. Kelemen) Nahir Panić rođena je 3. kolovoza 1918. godine u Čakovcu i to kao najmlađa od tri kćeri Bele i Eme Kelemen. Odrasla je i školovala se u rodnom gradu, a nakon udaje za mladog srpskog oficira Radeta Panića preselila se u Zemun. Tijekom okupacije njih dvoje priključuju se organizaciji BI – »Beogradski ilegalci« (po kojoj su kasnije nastali film i serija »Otpisani«), a nakon završetka rata Rade Panić, tek će kasnije to biti dokazano, potpuno je neopravdano optužen za staljinizam što je dovelo do njegovog samoubojstva. Njegovu nevinost Eva je dokazala 14 godina kasnije, a 1966. godine s kćeri Tijanom odselila se u Izrael gdje je u kibucu Šar Hamakim živjela sve do svoje smrti 2015. godine. Godinu dana ranije proglašena je za prvu počasnu građanku Grada Čakovca.

O autoru

David Grossman rođen je u Jeruzalemu 1954. godine. Autor je mnogobrojnih beletrističkih i publicističkih djela te knjiga za djecu, prevedenih na trideset i šest jezika u čitavom svijetu. Primio je mnoge nagrade, uključujući francusku Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres, njemačku Buxtehuder Bulle, rimsku Premio per la Pace e l’Azione Umanitaria, Premio Ischia – međunarodnu nagradu za novinarstvo, izraelsku nagradu Emet i nagradu Albatros Fondacije Güntera Grassa. Uz književni rad istaknuti je mirotvorni aktivist. Za svoj roman “Ušao konj u bar” 2017. godine primio je međunarodnu nagradu Man Booker te 2018. nagradu Države Izraela za književno stvaralaštvo.

Ponižena i nesretna

Prisjećajući se dramatičnih trenutaka svog života koji je inspirirao Grossmana za ovu knjigu Eva Panić je jednom rekla: »Tijana je ostala potpuno sama. Bez oca koji je bio nevino optužen, i majke koja je bila daleko. Tek poslije godinu dana dobila sam prva Tijanina pisma. Imala je svega sedam godina. Pisala je i crtala, a ja joj nisam mogla napisati ono što sam željela. Prolazili su mjeseci, a odvojenost od nje sve sam teže podnosila. Živjela je kod moje sestre Klare u Lendavi u Sloveniji. Poslije 26 mjeseci provedenih u istražnom zatvoru i logoru, na slobodu sam puštena 29. studenog 1953. godine. Ponižena i nesretna, bez posla, novca i stana, još dugo nisam mogla primiti Tijanu nazad, jer nisam imala kud. Dane sam provodila u stanu svoje prijateljice, a noću spavala na podu, jer kreveta nije bilo. Usprkos svemu, bila sam uporna u želji da dokažem da je Rade nevin stradao. Poslije 14 godina, zatražila sam i dobila na uvid predmet svog supruga i u dosjeu se jasno vidjelo da je Panić bio nevin. Potkazao ga je pukovnik KOS-a Milenko Nikitović, koji je kasnije, zbog lažnog prijavljivanja, osuđen na 18 godina zatvora«, rekla je Eva Panić Nahir.

Tvrdoća načela

Govoreći o stvaranju ovog romana David Grossman je, između ostalog, rekao: “Prije više od dvadeset godina Eva mi je prvi put ispričala svoju životnu priču. Između nas dvoje postojalo je duboko prijateljstvo. Nije bilo moguće ne voljeti je i ne diviti se njenoj hrabrosti i ljudskosti, ali također ponekad i rasprsnuti se od hermetičke tvrdoće načela koja je nosila u sebi. Želja joj je bila da napišem njenu i priču o njenoj kćer Tiani Wages. Jedno od najdražih iskustava u pisanju ove knjige bilo mi je poznanstvo s Tijanom, punom životne mudrosti, optimizma i hrabrosti. Obje su mi u svojoj velikodušnosti dale potpunu slobodu da ispričam njihovu priču, kao i da u nju unesem maštu i ono što se nije desilo u stvarnom životu”, rekao je Grossman o nastanku romana “Kad je Nina znala”.