Bivša premijerka i ministrica obitelji, nekoć najmoćnija žena hrvatske politike, Jadranka Kosor upravo je objavila novu knjigu, autobiografsku prozu »Žene koje mašu rukama«. U simboličnom i sugestivnom naslovu sabrani su prizori odlazaka, pozdrava, čekanja i ustrajnosti, motiva koji se provlače kroz tekst ispisan nakon jednog od njezinih osobno najzahtjevnijih razdoblja.

U knjizi autorica progovara o teškim operacijama koljena i dugotrajnom, iscrpljujućem oporavku, razotkrivajući intimnu dimenziju života koji je godinama bio pod reflektorima javnosti. No, i kada piše o boli, nemoći i tišini nakon političke buke, Kosor ostaje vjerna sebi, pripovijeda s dozom humora, senzibiliteta i prepoznatljive ironije.

Danas, premda za sebe kaže da je »nepovratno inficirana politikom«, priznaje kako su joj najdragocjeniji trenuci oni provedeni s obitelji, sinom Lovrom, snahom Mateom i unukom Ezrom. Stoga posebno mjesto u knjizi zauzima i poglavlje o desetogodišnjem unuku kojemu je, uz sina, posvetila ovo djelo možda najintimnije i najtiše u svom dosadašnjem književnom radu.

PISANJE VELIKA RADOST

Vaša nova knjiga naslovljena je »Žene koje mašu rukama«, tko su žene koje mašu i zašto kod vas mašu samo neke?

– Mahanje rukama je višeznačna simbolika. Osobno ne volim pretjerano mahanje rukama. Dok sam hodala uz pomoć dviju štaka to nisam mogla sve i da sam htjela, ali kad sam odbacila štake mogla sam što god sam htjela, pa i mahati rukama. U ovoj knjizi, među ostalim, pisala sam o oslobađanju i slobodi.

Do sada ste objavili nekoliko knjiga, što za vas znači pisanje?

– Ovo je moja treća knjiga biografske proze, nakon zbirke kolumni, knjige o mom novinarskom poslu, zbirke pjesama i knjige za djecu. Pisala sam i kratke priče, a prva je objavljena u sklopu natječaja za kratku priču »Večernjeg lista« kad sam imala osamnaest godina. Pisanje mi je oduvijek bila velika radost, a sad je to već potreba, dio svakodnevice i opet veselje jer nešto stvaram. Radoholičar sam, ne mogu bez rada, a pisanje je nadahnjujući posao koji mi pomaže i u teškim trenucima kakvi su bili nakon operacije dvaju koljena i teškog, dugotrajnog oporavka kad sam danonoćno bila okružena ljudima s golemim poteškoćama s kakvima sam se i sama borila.

Vaš urednik Velimir Visković opisuje vas kao feministicu, iako ste politički potekli iz konzervativne stranke. Kako vi danas definirate svoj odnos prema feminizmu?

– Nikada sebe nisam doživljavala baš tako kako me opisuje dragi Velimir Visković iako sam se, da, u cijelom svom političkom životu zalagala za ravnopravnost spolova i protiv svakog oblika diskriminacije na temelju spola. Ukazivala sam na nužnost borbe protiv nasilja nad ženama, za pravedno društvo u kojem i muškarci i žene moraju imati jednake šanse. Pisala sam osobno Zakon o suzbijanju diskriminacije, o ravnopravnosti spolova. Primjerice, u mom mandatu ministrice obitelji donijeli smo i odluke o delimitiranju rodiljnih naknada za prvih šest mjeseci. No, isto tako, uvijek sam jasno govorila da se zalažem za jednake mogućnosti koje moramo osigurati muškarcima i ženama, ali i da bih u politici uvijek dala prednost najboljima, najpoštenijima, najobrazovanijima i nekorumpiranima, bez obzira jesu li muškarci ili žene.

ISPUNJENA I PONOSNA

U knjigama vrlo otvoreno iznosite osobne epizode. Je li vam takva razina iskrenosti bila teška?

Foto Anto Magzan

– Da mi je bilo teško ne bih pisala o sebi. Pisala sam o životu, a kad pišemo o životu, svojem ili općenito, iskrenost je minimum, zar ne? Druga je stvar što je nekako postalo normalno da političari pa i bivši političari nisu iskreni i da bez prestanka i srama svoje slike u javnosti nastoje poljepšavati, dodavati si blještave krune iako ih nitko nema, a i ne bi im pasale. Ali političarima, osobito danas, ta neka umišljena zlatna pozlata ubrzano opada, ljušti se i ostavlja ih golima. Tako da javnost jasno vidi golo licemjerje, smežurano konvertitstvo i sirovu borbu za vlast pod svaku cijenu.

Vaša životna priča ima gotovo bajkovite elemente, od djevojčice iz Lipika do političkog vrha države. Kako danas gledate na taj put?

– Zadovoljna sam, ispunjena i ponosna. Ostvarila sam sve svoje snove, ispunila sve najveće želje ne odstupajući od načela uspravnosti kakvom me, kao najvažnijem, podučila moja baka Terezija još dok sam bila mala djevojčica.

Je li vas teško djetinjstvo oblikovalo kao snažniju osobu?

– Vjerojatno jest. Moje djetinjstvo je zaista bilo teško, odgajala me baka, moji roditelji su se razveli kad sam imala dvije godine, oca poslije toga nisam vidjela ni upoznala jer on to nije htio. Živjela sam u teškoj oskudici i siromaštvu, sama sam se školovala i sigurno da me takav život formirao drugačije nego moje vršnjakinje koje su uvijek imale oslonac i čvrsto uporište u očevima koji su ih voljeli. Meni ljubavi nije nedostajalo je su me voljele mama i baka, ali mi je nepopravljivo i nenadoknadivo nedostajao otac.

Prošli ste i kroz intimne i političke nepravde, od obiteljskih rana do izbacivanja iz stranke. Što vas je održalo uspravnom?

– Mislim da su odgoj koji sam upravo spominjala, ali i građa osobnosti, ono što dobivamo rođenjem, bili presudni u izdržavanju često prebolnih i nepravednih udaraca. Ipak, od tih udaraca, nisam pala, kao što su to neki očekivali, a među njima bilo je i onih koje sam upisivala u stranku i davala im političku šansu. Moj potpis s Pristupnog ugovora za EU ne mogu izbrisati iako bi, da mogu, i to neki učinili. Povijest je ipak najbolji sudac i određuje, na kraju političkih dana, kakvo je čije nasljeđe.

Unatoč svemu, ostavljate dojam dostojanstva i smirenosti. Što vas je pokretalo u najtežim razdobljima?

– Sama sam sebe pokretala, sama sam uvijek sebe snažila i hrabrila. Vjerojatno mi je u tome pomogao taj bakin poučak o uspravnosti za koji je tvrdila da nam je najvažnije uporište u životu i da tako mora biti i onda kad mislimo da smo potpuno sami i ostavljeni.

Rijetki političari uspiju sačuvati osobno i političko dostojanstvo, vama je to bilo važno?

– To mi je bilo najvažnije. Jer, što nam ostane na kraju onog dana kojeg sam spomenula, ako nemamo hrabrosti suočiti se sa svime što smo radili i pogledati se u ono zamišljeno ogledalo koje otkriva obraz.

SAMA U BORBI

Operacija koljena i zdravstveni izazovi uslijedili su nakon intenzivnog političkog razdoblja što opet bili teški dani za vas. Ipak, knjiga odiše optimizmom. Odakle dolazi ta vedrina?

– Jako mi je drago da ste uočili optimizam u knjizi jer ja govorim kako je ovo knjiga i za plakanje i za smijanje. Na mnogo sam mjesta autoironična, takva sam i kad ne pišem, najviše se rugam vlastitim slabostima i to je isto divan osjećaj i proces oslobađanja o kojem govore »Žene koje mašu rukama«. Volim duhovite ljude, rado se družim s takvima a samu sebe određujem kao »umjerenog pesimistu«!

Vaša osobnost objedinjuje principijelnost i senzibilnost, koliko je to stvar odgoja, a koliko iskustva ?

– Senzibilnost je dar koji dobivamo ili ga pak nemamo, a principijelnost sigurno i stvar odgoja, odrastanja u svakom smislu ali i iskustva. Mislim da odrastamo cijeli život, učimo i mijenjamo se a ja se nastojim mijenjati na bolje, ako je ikako moguće. Inače, većina se ljudi s godinama ne mijenja nabolje, takvo je moje iskustvo.

Spominjali ste kako ste se kao djevojčica znali fizički suprotstaviti nepravdi, pročitala sam kako ste istukli dječaka koji vas je maltretirao u osnovnoj školi. Koje ste »alate« koristili kasnije u političkim situacijama, kada je bilo potrebno ostati miran i razuman?

– U izazovnim političkim situacijama zaista sam bila mirna i uvijek vjerovala da ću probleme nekako riješiti. Zatekla sam blokirane pregovore za EU, Slovenija nam je blokirala 14 od 35 poglavlja koje smo morali otvoriti i zatvoriti, a ja sam ipak od prvog dana na mjestu predsjednice Vlade vjerovala kako ćemo problem riješiti i da će RH postati 28 članica Europske unije te da će hrvatski jezik postati službeni jezik u toj zajednici država i naroda. Što se tiče onog dječaka, bilo je to u prvom razredu, djeca su mi se rugala i tukla me jer jedina u razredu nisam imala oca. Kad sam konačno uzvratila, prestali su me napadati i to je vjerojatno bio taj trenutak kad sam shvatila da se ne smijem predavati i da se moram sama boriti, kako god vam to možda sad pretjerano ili patetično zvučalo.

Teško je zaobići vašu ulogu u završetku pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

– Da, pregovori su bili u tragičnoj fazi kad sam preuzela vođenje Vlade. A što znači članstvo najbolje smo vidjeli nakon potresa i u vrijeme pandemije COVID-19 kad smo dobili nemjerljivo važnu pomoć koja bi naravno izostala da nismo članica.

Koliko je taj proces bio politički zahtjevan, a koliko osobno iscrpljujući?

– Bio je neopisivo zahtjevan, ali nije bio iscrpljujući. Bio je to najvažniji posao koji sam obavila.

Kako danas gledate na članstvo Hrvatske u EU?

– Nažalost, vodstvo EU-a najslabije je do sada, temeljne vrijednosti na kojima je sazdana ta zajednica erodiraju. EU nema odgovore na ključna pitanja koja danas muče svijet, potpuno su nemoćni i u odnosu na Trumpa i u odnosu na Putina. Nema lidera u EU-u, nema osobe kojoj bih vjerovala. Sramote nas slanjem tzv. promatrača na Trumpov skup, iako EU kao tamo nije htjela sudjelovati, pa se sad članice prepiru zašto je Šuica uopće išla tamo. Uz četvrtu obljetnicu agresije na Ukrajinu opet je Leyen sa svojima bila u Kijevu i samo nas podsjetila kako u četiri godine nisu učinili baš ništa da bi se rat zaustavio i da Ukrajinci i dalje užasno pate. Obećanja o ulasku Ukrajine u EU krajnje su licemjerna.

GRIŽNJA SAVJESTI

Kako je izgledao vaš svakodnevni život tijekom premijerskog mandata, osobito u ulozi majke?

– Za vrijeme mog života u politici nisam prestajala patiti zbog grižnje savjesti što možda nisam bila sa sinom koliko sam željela i koliko sam mislila da bi trebalo. Lovro je odrastao u sjajnog mladog čovjeka, jednog od najobrazovanijih ljudi koje poznajem i to je moje najveće postignuće.

Vrlo nježno pišete o majci i osjećaju samoće nakon njezine smrti. Mijenja li se odnos prema sebi kada čovjek ostane bez roditelja?

– Ja nisam imala roditelje, imala sam mamu Zoru koja mi je bila i mama i tata, i baku koja mi je bila sve. S mamom sam dugo živjela sama, bila sam joj i kuharica i bolničarka i prijateljica, mama je bila vedra osoba i često mi baš nedostaje pa sam i o tome pisala. Život je takav da onima koji su nam važni trebamo ljubav pokazivati svaki dan, svaki sat, jer ne znamo koliko ih je ostalo.

U jednom dijelu knjige secirate i vlastite ljubavne zablude s velikom zrelošću. Piše li tu političarka ili žena koja je odlučila biti potpuno iskrena?

– Pisala sam o ljubavima, iako su me mnogi prekoravali što imam namjeru pisati o ljubavima. Pisala sam ne kao političarka nego kao autorica koja piše knjigu o sebi, a bez ljubavi to ne bi bilo potpuno i cjelovito, zar ne?

Poglavlje o unuku jedno je od najtoplijih u knjizi. Je li to dokaz da život uvijek pronađe novi smisao? Koje biste vrijednosti najviše željeli prenijeti svom unuku?

– Poglavlje o unuku mi je možda i najdraže, napisala sam to u dahu, riječi su samo izlazile iz mene i jedva sam ih sustizala na laptopu. Ta priča o mojim razgovorima s unukom izlila se poput bistrog potoka i jako sam zadovoljna što pršti radošću kakvu osjećam kad sam s njim i kad mislim na njega. Zato sam i rekla na promociji da mu je knjiga dar za deseti rođendan.

Dokazali ste kako ima života nakon i izvan politike, kako biste to komentirali?

– Pa da, života ima i izvan politike, na primjer kad pišem. Uživala sam redeći taj »politički posao«, bila sam ispunjena i zadovoljna i katkada dvojila što će biti kad iz politike izađem ili kad me izbrišu ili protjeraju. »Žene koje mašu rukama« dokazuju da uvijek sve nekako dođe na mjesto pa i onda kad je netko, poput mene, nepovratno inficiran politikom.

I za kraj – kakav je osjećaj danas hodati bez štaka?

– Osjećaj slobode, kako već rekoh!

VRIJEME POLITIČKIH PATULJAKA

Zanimljiva je bila i vaša reakcija, gotovo »anegdota«, na Juru i Bobana kad ste na jednom sastanku pomislili da će to biti kraj vaše političke karijere, ali predsjednik Tuđman vas je pohvalio kako ste odlično postupili, čini se da ste uvijek bili dosljedni sebi?

– A što ljudima pa onda i ljudima koji se bave politikom ostaje nego da budu dosljedni sebi i da sebe ne izdaju i ne prevare. Među rijetkima sam u javnom prostoru koja i dalje ističem Tuđmanovu antifašističku prošlost, činjenicu da je nedvojbeno bio protiv koketiranja s ustaštvom i posve sam sigurna da bi se danas zgražao nad političarima koji su uveli tzv.«dvostruke konotacije« za fašistički i protuustavan pozdrav. Vrijeme je političkih patuljaka, vrijeme političkih giganata je nepovratno prošlo.

OPET ONA ISTA NESTRPLJIVA

U knjizi vrlo otvoreno pišete o tjelesnoj nemoći, ovisnosti o drugima i gubitku kontrole. Je li teže fizičko ograničenje ili unutarnji osjećaj ranjivosti?

– Sve je to teško pogotovo osobama poput mene koje su sve navikle obaviti same, bez ičije pomoći i bez »oslanjanja« na ikoga. Unutarnju ranjivost sam puno lakše savladavala.

Kakav je osjećaj bio ponovno učiti hodati, doslovno i simbolički, nakon što ste cijeli život bili u pokretu?

– Bilo je teško i zahtjevno puno prije, dok me boljelo i kad nisam mogla normalno hodati, a osobito je bilo teško otići na dvije operacije koljena u razmaku od samo tri mjeseca. Nisam znala što me čeka, ali nisam strahovala i zato svima koji me pitaju što da rade, jer imaju slične teškoće, uvijek kažem da ne čekaju i neka misle na sebe. Ja sam, to sada znam, premalo mislila na sebe pa sam se dovela do stanja nemoći.

Što vas je to razdoblje naučilo o strpljenju?

– Nisam osobito strpljiva osoba, uvijek sve što mi je važno želim odmah i sada, ali mi je ovo razdoblje oporavka pomoglo u discipliniranju same sebe. Vjerovala sam da će sve proći i da mi je strpljivost najveći saveznik pa je tako i bilo. Ali, čim sam odbacila štake opet sam postala ista ona nestrpljiva ja koja ništa ne ostavlja za sutra i koju ljute površnosti, kašnjenja i sve uobičajeno što mnogima ne smeta.