Povijesni revizionizam i neoustaštvo

Hrvatska u ogledalu povijesnog revizionizma. Čitali smo novu knjigu neumornog dr. Ive Goldsteina

Jaroslav Pecnik

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

U zemlji je usavršena bizarna, nadasve licemjerna verzija kulture sjećanja, piše Goldstein



Nakon što je 2018. objavio opsežnu monografiju o logoru smrti »Jasenovac«, a potom, prošle, 2022. godine veliku studiju naslovljenu »Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas« (ovom »ciklusu« svakako treba dodati i monumentalnu povijest hrvatskih Židova »Holokaust u Zagrebu« iz 2001. napisanu u koautorstvu sa svojim ocem Slavkom Goldsteinom, kultnom pojavom hrvatskog izdavaštva i publicistike), sveučilišni profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, neumorni dr. Ivo Goldstein nam se ovih dana predstavio novom, važnom (i obimnom, na gotovo 700 stranica) knjigom »Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022.« (Fraktura, Zaprešić, 2023.) koja je iznova, kao i sva ranija djela ovog istaknutog historičara pobudila velik interes, ne samo uže historiografske struke i(li) šire akademske zajednice već i gotovo svekolike društvene javnosti, posebice one političke, budući da se na utemeljen, ali i provokativan način dotiče krajnje »osjetljivih« et(n)ičkih i ideološki zapaljivih, a nažalost još uvijek aktualnih pojava unutar hrvatskog društva.


Ovo je djelo značajno, ne samo kao svojevrstan završetak trilogije, velike sinteze o fenomenu holokausta, antisemitizma, nacifašizma, (neo)ustaštva i povijesnog revizionizma u Hrvatskoj (sa širim regionalnim, pa i europskim implikacijama), dakle zločina (genocida) nad Židovima, već je to temeljita znanstvena analiza ogromne građe i dokumentacije, često do sada nepoznatih, ili malo poznatih činjenica kojom se brani povijesna istina, na koju novodobni revizionisti/negacionisti »svih vrsta i boja«, posebice nakon pada Berlinskog zida beskrupulozno nasrću, kako bi pokušali izmijeniti do sada važeće, staro »doba slike svijeta« i uspostaviti novo, u kojem se tijekom Drugog svjetskog rata poražene nacifašističke snage, ne samo rehabilitiraju već i promoviraju u pozitivnom svjetlu, odnosno proglašavaju žrtvama (neo)staljinskog, komunističkog totalitarizma koji se ni po čemu ne razlikuje od onog nacističkog, Hitlerovog; dapače, tvrde kako je boljševički sustav u mnogo čemu bio daleko gori. Goldstein se neumoljivom analizom činjenica suprotstavlja ovoj, u biti kriminalnoj demagogiji, svim tim silnim revizionističkim manipulacijama, novouspostavljenoj laži koja bi da bude istina, a koju je u velikoj mjeri vladajuća hrvatska politika, posebice tzv. desno nacionalističke, ali i šire populističke provenijencije čvrsto prigrlila, jer si jedino tako može priskrbiti novokomponirani »povijesni legitimitet« i lažima se oprati od masovnih i stravičnih zločina, počinjenih nad Židovima, Srbima, Romima, ali i pripadnicima vlastitog naroda koji su prišli antifašistima i uključili se u borbu protiv ustaškog »zlosilja« i tako se od »jugokomunističkih objeda« rehabilitirati u očima javnosti.


Revizionističke laži


Kako piše dr. Goldstein, protiv rasne mržnje se treba »boriti, a ne s njom debatirati« (Francois Jost), ali budući da povijesni revizionizam i neoustaštvo sve više dobivaju na snazi, osjećao se i kao historičar i kao građanin obveznim odgovoriti, budući da ga te masovne opsjene i opasne povijesne instrumentalizacije i osobno vrijeđaju i tako argumentirano prokazati laži na kojima se zasnivaju. Pripremajući se pisati ovu knjigu (2017.), zgrožen bujicom neoustaških uvreda upućenih njegovom ocu Slavku Goldsteinu netom nakon što je preminuo, odnosno kada ga je sahranjivao, autor je odlučio odgovoriti svima koji svojim lažima i falsifikatima truju javnost i »predstavljaju prepreku demokratskom i društvenom napretku Hrvatske.« Utoliko je ova knjiga, kako kaže Ivo Goldstein, svojevrsna osobna i emotivna ispovijed i time je definitivno razlučio dvojbu s kojom se suočio: navoditi revizionističke/neoustaške tvrdnje ili im oponirati iznoseći argumente i time im dati neku vrstu vjerodostojnosti koju ni po čemu ne zaslužuju.




I odlučio se za ovo drugo; kako kaže: »Ukoliko bih revizionističke teze odbacio samo ustvrdivši da su neprihvatljive, neznanstvene, lažne, itd., ne iznoseći nikakve protuargumente, netko bi mogao zaključiti da ih niti nema. Stoga ću ih ponegdje iznositi i detaljnije negoli što bi trebalo u knjizi ovakva naslova.« Po njegovom mišljenju, posvema je glupo da fizičar u znanstvenoj raspravi i(li) polemici inzistira na tezi, odnosno objašnjava da je Zemlja okrugla a ne ravna ploča, budući je to jasna i razgovijetna, fundamentalna istina/činjenica koju naprosto nema smisla dokazivati, ali u stvarima historiografije, nažalost često »vladaju« neka druga/drukčija pravila, pa i ono što je vidljivo »iz aviona« ponekad je potrebno dokazivati. Bilo bi logično da se revizionistička ignorancija povijesnih činjenica jednostavno ismije, da ozbiljni ljudi okrenu leđa tipovima koji zagovaraju očigledne besmislice i laži, jer stupati s njima u dijalog, odgovarati na njihove bedastoće, zapravo znači pristajati na njihova pravila prljavih igara, u kojima se u biti ne poštuje niti jedno pravilo.


Ali tada slijedi opasnost da se mala gruda laži pretvori u pravu lavinu koja (o)lako može sve pred sobom pomesti i izmišljotinama i krivotvorinama zatrpati »pravo stanje stvari«. Stoga treba »kapilarno«, do najmanjeg detalja razotkriti, demolirati i razobličiti svekoliku bijedu revizionističkih laži i mistifikacija, p(r)okazati svekoliki »sjaj i raskoš« primitivizma na kojem se zasnivaju. Naravno, svaka je znanost, znanstvena tvrdnja podložna reviziji, bez revizije nema napretka, ali se ona ne smije izvoditi selektivno, kako to čine revizionisti (u) povijesti, koji se ponašaju kao advocatus diaboli, đavolji odvjetnici koji braneći svoga klijenta ne prosuđuju sve dokumente i okolnosti objektivno, već forsiraju samo one koji mu idu u prilog, dok ostale zanemaruju. Ali ono što je u odvjetničkoj praksi dopušteno i legitimno, iako u svojoj biti prljavo, nije dopušteno i legitimno u historiografiji.


Prava i kriva strana povijesti


Tko je znanstvenik, a tko revizionist, najbolje se potvrđuje, smatra Goldstein, dakako u okvirima teme kojom se bavi ova knjiga, pružanjem odgovora na pitanje: tko je tijekom Drugog svjetskog rata bio na pravoj, a tko na krivoj strani povijesti? Na pravoj strani, na širem, bivšem jugoslavenskom prostoru, bez ikakve sumnje bili su partizani, komunisti i antifašisti, bez obzira na to što je i u njihovim redovima bilo »kukolja« i činile se stvari koje su za svaku osudu. Naravno, računajući i zločine koji se ničim ne mogu, niti trebaju (o)pravdati. Bez ikakve sumnje, (neo)staljinizam je kriminalna aberacija komunizma, ali u osnovi komunizma, usprkos tome »leži« princip pravednosti; dok su nacizam i fašizam samo zlo po sebi, sustav koji se ne može reformirati, odnosno može, ali samo još k većem zlu. I kada revizionisti govore kako je EU parlament donio nekoliko rezolucija o izjednačavanju nacifašističkog i komunističkog totalitarizma, onda ne govore punu istinu, iznova obmanjuju javnost, ta identifikacija nije izričita, niti može biti, a granica koja ih dijeli je holokaust kao jedinstveni fenomen i projekt, zločin nad zločinima, koji se po sadržaju ne može izjednačiti sa staljinskim gulazima, iako su i u tim sibirskim lagerima i bespućima stradali milijuni nevinih ljudi.


Dakako, nitko normalan ne može pravdati bilo koji ili čiji zločin, ali moraju se znati razlike, inače se sve može relativizirati, a to je upravo i najjače revizionističko oružje. Na sličan način treba demistificirati i sve prisutniju tezu u našem javnom prostoru kako su se ustaše, možda na pogrešan način, ali ipak borile za samostalnu i neovisnu Hrvatsku (u pravilu se »zaboravlja« reći da su pri tome bili poslušni njemački/nacistički sateliti), pa su im valjda samim time i svi zločini oprošteni), dok su se partizani/komunjare borile za »mrsku« Jugoslaviju, koja i nije bila ništa drugo do tamnica hrvatskog naroda. To je jedna u nizu laži iz revizionističkog arsenala beskrupuloznih manipulacija činjenicama, koje svojim brojnim zločinima počinjenim ne samo nad Srbima, Židovima, Romima, već i nad vlastitim narodom/Hrvatima upravo demantiraju same ustaše. Logor smrti Jasenovac, rasni zakoni, masovne deportacije, organizirana pljačka itd. prava su slika ustaškog pokreta i NDH; svatko tko bi upozorio na ove silne zločine i deformacije, tko se s oružjem u ruci odlučio boriti protiv Pavelića i njegove koljačke družine proglašavan je izdajnikom i neprijateljem. A o razmjerima strašnih ustaških zločina najbolje svjedoče upravo ustaški i nacistički izvori, pa o čemu onda revizionisti danas bulazne?


Kapilarna ustašizacija


U ovoj je knjizi Ivo Goldstein temeljito tematizirao i katalogizirao povijesni revizionizam u RH, u razdoblju od 1989. do 2022. godine, a dva je kraća poglavlja posvetio Srbiji, budući da se radi o revizionističkim sijamskim blizancima; odnosno hrvatski je revizionizam dijelom »vjetar u leđa« dobivao iz Srbije, posebice tezama Dobrice Ćosića, kasnije oblikovane i ugrađene u »čuveni« Memorandum SANU, čime su hrvatska politička laž i govor mržnje, često zaogrnuti generalskim šinjelom Tuđmanovog (pseudo)znanstvenog pedigrea/autoriteta »osvojili« široki manevarski prostor za svoje političko djelo(vanje) pogodno i podobno svim oblicima i vrstama manipulacija, posebice krajnje dvojbenim pričama o nacionalnoj, povijesnoj pomirbi među Hrvatima, zasnovanim na sumnjivoj tezi da »su svi totalitarizmi isti«, pri tome postupno, agresivno, sve više i jače izvrčući i(li) negirajući povijesne činjenice, tako da su vremenom, gotovo u galopu partizani (p)ostali »loši, a ustaše dobri momci«. A kako su to često naglašavali poznati bosanskohercegovački teolozi fra Drago Bojić i dr. Ivan Šarčević, »kada se totalitarizmi izjednače, onda se protagoniste vlastitog totalitarizma smatra herojima, a one na suprotnoj strani zločincima; vlastite se žrtve umnažaju, a one na drugoj strani umanjuju, preziru i negiraju.« Rezultat svega toga su onda relativizacija i banalizacija koje krase hrvatsku revizionističku i neoustašku scenu i produkciju. I upravo ovom knjigom dr. Goldstein pokušava i u tome posvema uspijeva, kritički razobličiti noseće protagoniste ove u biti prljave, kriminalne/zločinačke rabote.


Njemačko »prevladavanje povijesti« (Vergangenheitsbewältigung), suočavanje sa strahotama nacizma moglo bi biti uzorom za odnos RH prama ustašama i NDH, ali važno je napomenuti: Hrvati se ne mogu identificirati s ustašama, jer je Hrvatska imala partizana, a tu je notornu činjenicu često ignorirao i sam Franjo Tuđman. Iako i sam partizan, izuzetno je mnogo učinio na zatiranju hrvatskog antifašizma, smatra Goldstein, samo kako bi uništio višenacionalni karakter hrvatske države. Do kraja života ostao je zatočenikom nesuvisle izjave kako je »NDH bila i težnja hrvatskog naroda za svojom državom«, a istodobno je osuđivao »ustaški režim NDH«, a ta dva posvema raznorodna politička cilja nije bilo moguće nikako pomiriti. Recimo; nije dopuštao da se dira, odnosno mijenja naziv Trga maršala Tita u Zagrebu, ali jednako je tako benevolentno dopuštao najbezočnije, ordinarne laži ustaške reinterpretacije (vrijednosti) antifašizma. Tuđman je nesumnjivo hrvatskom revizionizmu dao snažan »vjetar u leđa«, ali ipak nije, barem ne na formalnoj razini, učinio ono što je učinjeno u Srbiji gdje su četnici i službeno rehabilitirani i »prevedeni« u antifašistički pokret.


Istina, od 90-ih godina prošlog stoljeća, RH je suočena s onim što Goldstein naziva »kapilarnom ustašizacijom«, a pod tim pojmom valja (pod)razumijevati tzv. normalizaciju ustaštva, odnosno negiranje činjenica da je ustaška ideologija uključivala nacističke i fašističke elemente, pogubne rasne zakone i da je NDH u biti bila zločinačka tvorevina.


Bleiburg


Goldstein je detaljno i skrupulozno razobličavao revizionističku zlouporabu povijesti i demistificirao »nove« ustaške paradigme koje su primjerice negirale Jasenovac kao logor smrti i svodile ga na radni logor u koji su bili zatvarani »neprijatelji NDH« i u kojem se nisu primjenjivali rasni zakoni, odnosno prokazao je revizionistički narativ u kojem se govori o »trostrukom karakteru logora«, tj. da je na tom prostoru masovne zločine činila Titova vlast svršetkom rata nad zatočenim ustašama i domobranima. Ove teze nemaju nikakvo znanstveno, dokumentirano utemeljenje, ali kada Goldstein govori o masovnim ustaškim zločinima, poziva se i oslanja na samu ustašku dokumentaciju, tako da ga je nemoguće demantirati. Selektivno korištenje dokumenata tipično je za revizionističku konfabulaciju, koja se jednostavno razotkriva upravo kada se govori i o partizanskim zločinima u Bleiburgu i Križnom putu, gdje je neporecivo bilo odmazde, osvete, tzv. ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, ali ni izdaleka u mjeri o kojoj govori i piše (neo)ustaška propaganda, a posebice ne prema civilima, ženama i djeci.


Bez suda su nakon teških borbi, uz velike gubitke na obje strane (Treća jugoslavenska armija u tim je završnim bitkama izgubila oko tisuću boraca), bili strijeljani zarobljeni ustaše i domobranski časnici koji su »okrvavili ruke«, a preostali vojnici, dijelom i civili na tzv. Križnom putu prošli su pravu »kalvariju«; bili su zatočeni u logorima, ali nakon »provjere« i kraćeg zadržavanja pušteni kućama; sigurno im kasnije u životu nije bilo lako, međutim broj ubijenih tijekom ovog »marša smrti« bitno odudara od »napumpanih« brojki kojima barataju (neo)ustaški revizionisti. Kada se govori o Bleiburgu, zapravo (z)bijegu ustaša (i kolona civila) pred partizanima, kako bi se predali Britancima, znajući koja su sve zla počinili i što ih čeka ukoliko ih partizani zarobe, revizionisti, primjerice grof Tolstoj na kojeg se ustašonostalgičari vole pozivati, a koji je, da se ne zaboravi na britanskim sudovima osuđen zbog falsificiranja dokumenata, optužuju zapadne saveznike da su »hrvatsku vojsku«, pri čemu misle na ustaše i domobrane, mimo svih ratnih pravila prepustili na (ne)milost Titove vojske, iako su dobro znali što će im se tada desiti. Ali radilo se o dogovoru već ranije sklopljenom između saveznika, a jugoslavenski partizani su bili dio te antifašističke koalicije. Osim toga, ustaše nisu bili nikakva hrvatska vojska, već banda koljača koja je na najgori mogući način osramotila hrvatsko ime, a koristila se zbjegom civila kao štitom pred partizanima kako bi usporila njihovo napredovanje. Također se zaboravlja činjenica da se većina ustaša nije željela predati, već se ogorčeno borila, svjesna da će, padnu li u zarobljeništvo biti strogo kaženjeni, a u još uvijek pod svježim okolnostima počinjenih zločina, često u osvetničkom žaru i bez ikakva suda strijeljani.


U teškim borbama koje su se vodile oko Dravograda, Slovengradeca i dalje prema Bleiburgu, ustaše su imale velike gubitke; revizionisti govore samo o pobijenim zarobljenim »hrvatskim vojnicima« ili civilima, enormno uvećavajući njihov broj (čak i do 300 tisuća osoba), ali se zapravo stvaran broj poginulih ili bez suda strijeljanih ne zna i teško da će se ikada precizno i saznati. Postoje brojni žrtvoslovi u svezi Bleiburga i Križnog puta, ali su u pravilu tendenciozni i neprecizni; do danas je imenom i prezimenom popisano 13.300 osoba/žrtava, međutim taj spisak nikada još nitko nije vidio; istina, pouzdano se zna da je broj stradalih daleko veći, po nekim procjenama oko 30 tisuća, no to su ipak sve samo nagađanja. U svakom slučaju, postoji tendencija pretjerivanja brojem žrtava nalik onoj u Jasenovcu, da bi se napokon, nakon dugih istraga i pojedinačnog popisa ubijenih došlo do nekih relevantnih cifara; umjesto 700 tisuća, brojka se ubijenih svela u neke realne okvire; pretpostavlja se da se kreće između 100 i 120 tisuća (na popisu se danas nalazi zabilježeno nešto preko 80 tisuća osoba, uz napomenu da ustaške, logorske vlasti nisu ažurno vodile evidenciju, posebice nisu bilježile Rome, koji bi često samo »prošli« kroz logor i ne bi ih niti unosili u spisak, već su nakon uhićenja izravno odvoženi na jasenovačka stratišta, gdje bi im se zauvijek gubio trag. Osim toga, Goldstein je argumentirano p(r)okazao i priče kako je do srpske pobune protiv ustaša i NDH došlo, jer se navodno nisu mogli pomiriti s idejom samostalne hrvatske države; dokumentirao je i dokazao strašan ustaški teror nad srpskim življem u Hrvatskoj, zaključivši kako je nakon svega morao rezultirati pobunom da bi Srbi zaštitili svoje živote.


Jasenovac


Po Goldsteinovu mišljenju, Tuđmanova »Bespuća povijesne zbiljnosti« (1989.) u samim su temeljima novodobnog hrvatskog revizionizma, »garnirana natruhama antisemitizma«, čega se pod pritiskom međunarodne javnosti dijelom odrekao, iako je i dalje (»Usudbene povjestice«,1995.) branio svoje revizionističke stavove, u želji da »ispriča« alternativnu povijest Drugog svjetskog rata, po obrascu kako je to činila ustaška propaganda. To je bio i ostao razlog zašto i danas RH krajnje stidljivo obilježava svoj Dan antifašističke borbe i maćenski se odnosi prema ZAVNOH-u, kao temelju svoje državnosti. Nakon što je Tuđman u svojim »Bespućima« otvorio diskusiju o »karakteru ustaškog logora Jasenovac«, u sljedećih 30 godina »taj su posao« nastavili drugi revizionisti i (neo)ustaše, nastojeći napisati »novu povijest« ovog logora smrti, posvema drukčiju od one stvarne, duboko stravične i tragične. Cilj im je bio uvijek isti: minimalizirati ili čak posvema negirati zločine koji su se u logoru masovno događali.


Istina, tzv. Jasenovački mit, promoviran je još u dijaspori (neo)ustaške provenijencije, a u samoj RH se debata pokrenula 1989., dobrim dijelom pod »pritiskom srpskog nacionalističko-revizionističkog narativa utemeljenog na mitu o 700.000 jasenovačkih žrtava.« U Hrvatskoj je to pitanje prvi otvorio dr. Ljubo Boban, a potom na specifičan način preuzeo dr. Franjo Tuđman, da bi se kasnije u tu »priču« uključili i drugi. Po mišljenju Ive Goldsteina, »na početku novog vala promocije revizionističko-neoustaške ‘istine’ o Jasenovcu nakon 2000. godine stoji knjižica Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata ‘Ogoljela laž Jasenovca’… a ključna je teza autora kako treba dovesti u pitanje broj jasenovačkih žrtava koje predlažu otac i sin Goldstein, jer tobože za masovna ubijanja zatočenika nema dokaza.« Nakon toga na scenu stupa Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac (osnovano 2014. i koje ima obilnu financijsku potporu pojedinih vladinih ministarstava) u cilju »uspostave što realnije slike događaja u Jasenovcu od 1941. do 1945., kao i nakon 1945.«, jer su utemeljitelji društva tvrdili i još uvijek tvrde, kako je Jasenovac, nakon što je prestao biti ustaški logor, od 1945. do 1948. bio komunistički, potom do 1951. postao logor u koji su bili zatvarani informbiroovci. Jedna od perjanica ovog opskurnog Društva, Igor Vukić, u svojim radovima tvrdi kako Jasenovac nije bio logor smrti, već samo »sabirni, kažnjenički i radni logor«. Međutim, ono što krasi Vukićeve »radove« nije nikakav znanstveni pristup, na koji se uporno poziva, već selektivno citiranje raznih autora, prešućivanje izvora koji mu ne idu u prilog (primjerice izvještaj njemačkog kapetana Arthura Haefnera, koji je Jasenovac usporedio s Danteovim paklom), dok je predsjednik Društva, svećenik dr. Stjepan Razum, uz uobičajni repertoar prepun insinuacija na račun svih onih koji su kritizirali metodologiju rada (fabriciranje laži), pozivao da se ustvrdi istina poimeničnog popisa (83.145) žrtava jasenovačkog logora, jer je postojeći navodno »lažan i neutemeljen«. Koliko god svi ovi, »alternativni«, odnosno revizionistički narativi bili u svojoj suštini tragikomični, paradoksalno je da upornim, opetovanim ponavljanjem »zadobivaju sve više prostora u javnosti« i to su, uz ostalo, bili razlozi i motivi zašto se Goldstein odlučio napisati ovu nadasve korisnu i važnu knjigu.


Niz drugih pitanja


Dakako, uz spomenute teme o ishodištima i bujanju hrvatskog povijesnog revizonizma i (neo)ustaštva u knjizi se govori i o nizu drugih pitanja i problema: o novoj generaciji hrvatskih revizionista u službi politike, revizionističko-neoustaškim mitovima (Srbima kao vječnim krivcima »naše« nesreće, Titu kao o jednom od najvećih zločinaca 20. stoljeća, lažima o holokaustu…); novoj revizionističkoj ofanzivi od 2014. godine, pa sve do danas, u čemu važnu, čak stožernu ulogu ima Katolička crkva, raznoraznim revizionističkim i (neo)ustaškim ispadima (pokušaj rehabilitacije nezaobilaznog ustaškog pozdrava »Za dom spremni«), sve do završnih razmatranja »ključeva hrvatskog povijesnog revizionizma«, pri čemu se autor trudio jasno pojasniti i precizirati zašto »Jasenovac i Bleiburg nisu isto«. Upozorio je na pogubne, sramotne posljedice debata o negiranju zločina u Jasenovcu i na koncu kako je Bleiburška komemoracija daleko više apoteoza ustaštva, nego li počast mrtvima/ubijenim na Križnom putu, te do kraja zaoštrio pitanje o Jasenovcu kao neprijepornom zločinu i Bleiburgu kao mogućoj kazni nad onima koji su osmislili i provodili zločinačku ustašku politiku genocida.


U zaključku knjige dr. Ivo Goldstein je napisao: »U Hrvatskoj je nadiranje povijesnog revizionizma dovelo do toga da su država i društvo de facto izgubili antifašistički identitet… U zemlji je usavršena bizarna, nadasve licemjerna verzija kulture sjećanja… Rezultat: politički i društveni revizionizam kao trajno stanje, obrtanje povijesti naglavačke, pretvaranje zločinaca u osloboditelje, a osloboditelje u zločince; te praktička legalizacija i društvena normalizacija ustaštva… Povijesni revizionizam i neoustaštvo manifestiraju se kao bolest koja traje i ne nazire joj se kraj. Ozdravljenje će jednog dana doći, ali jasno je da to neće biti ni brzo ni lako.« I uistinu, mogu se u svemu složiti s autorom ove nadasve vrijedne, zapravo suštinski važne knjige za našu zajednicu, izuzev posljednje citirane rečenice; čini mi se da smo krenuli putom bez povratka, tako da teško da i sam Bog zna kamo će nas to odvesti.