Roman koji podsjeća na besmisao rata

“Frankenstein u Bagdadu”: Pročitali smo nagrađivanu knjigu iračkog autora al-Saadawija

Jakov Kršovnik

Foto Twiiter

Foto Twiiter

Roman je 2014. dobio Međunarodnu nagradu za arapsku književnost i svakako ga vrijedi pročitati. Knjiga je objavljena 2013. godine, a hrvatski prijevod izašao je prošle godine u izdanju Naklade Ljevak



Roman »Frankenstein u Bagdadu« iračkog autora Ahmeda al-Saadawija opisuje ratno stanje u Bagdadu te besmisao rata. Knjiga je objavljena 2013. godine, a hrvatski prijevod izašao je prošle godine u izdanju Naklade Ljevak s prijevodom Daniela Bučana. Priča prati događanja kroz život nekoliko likova: udovice Elishwe, poduzetnika Saidija i drugih, no primarno se fokusira na novinara Mahmouda al-Sawadija koji se pokušava snaći u krvoproliću na ulicama glavnoga iračkog gradu te trgovca Hadija, čiji je postupak kreiranja »stvorenja« pokretač radnje. Već sam naslov sugerira intertekstualno povezivanje, koje je čest postupak u suvremenoj književnosti. Tomu je tako jer je jedna od idejnih potki postmodernizma da su sve velike priče ispričane, pa je teško ili nemoguće stvoriti originalan rad. Postmodernistički se pisci zato često odlučuju za intertekstualnu igru, što je slučaj i u ovome romanu.


Motivacija »stvaratelja«


Evociranjem djela Mary Shelley, autor može naglasiti razliku u stanju svijeta i svijesti nekad i danas. Tako se utjecaj postmoderne vidi u različitoj motivaciji koju su pri stvaranju svojih »čudovišta« imali Victor Frankenstein iz Shelleyna romana te Hadi, koji stvara čudovište u Saadawijevu romanu. Victor je učenjak koji traga za znanjem te je stvorio svoje stvorenje iz želje za znanjem o zemaljskim i nebeskim tajnama. Potaknut proučavanjem alkemičara i nadanjem da će pronaći kamen mudraca i eliksir života došao je do pitanja »Iz čega proizlazi načelo života?«, te je htio obnoviti život tamo gdje je smrt već rekla zadnju riječ.


Hadi je, s druge strane, trgovac rabljenim stvarima te ga svi smatraju lažljivcem koji u lokalnoj kavani, krati vrijeme pričanjem izmišljenih priča. Hadijeva motivacija u romanu primarno je poštovanje prema mrtvima: »Morao sam mu vratiti cjelovitost da ga ne bace u smeće… da mu se ukaže poštovanje kao i drugim mrtvima, da ga se pokopa.« No iako su kao pokretači opisana sućut i želja za poštovanjem mrtvih, kroz roman Hadi nije prikazan kao plemeniti pojedinac, već uglavnom životari baveći se preprodajom starih i rabljenih predmeta i namještaja. Njegovo ga stvorenje »Bezimeni« naziva samo sredstvom, odnosno »kirurškom rukavicom u kojoj je Sudbina na šahovnici života pomicala figure«. Dakle, Hadi nije protagonist koji će se pokrenuti i pokušati djelovati, kao Victor, već beznačajni dio višeg reda ili Sudbine.



Zanimljiva fabula


Hadijevo stvorenje Bezimeni, sastavljeno je od dijelova ljudi koji su poginuli u bombaškim napadima i sukobima u gradu te u njega uđe duša Hasiba Mohammada Jaffara, koji je također stradao u terorističkom napadu. Ubrzo Bezimeni kreće u osvetu, ubijajući odgovorne za Hasibovu smrt te za smrt onih od čijih je dijelova tijela sastavljen, a među koje ubroji i svog tvorca Hadija. Time se stvara paradoksalna situacija u kojoj se Bezimeni osvećuje onomu koji mu je omogućio život, za svoju smrt. Nakon nekog vremena Bezimeni dobiva svoje pristalice, koji mu se pridružuju iz različitih motivacija. No ubrzo uviđa da će ponestati ljudi koje treba kazniti, a i tijelo mu počinje kopniti, zbog otpadanja dijelova ljudi koje je već osvetio:»Kako su stari dijelovi tijela otpadali, a moji pomoćnici ih zamjenjivali dijelovima tijela novih žrtava, popis onih koje treba osvetiti bivao je sve duži.« Također, pristalice su mu počeli obnavljati tijelo s dijelovima ljudi za koje nisu bili sigurni da su zločinci. Kako je rat bjesnio, postalo je teško raspoznati tko je zločinac, a tko žrtva, a Bezimenom se javila misao da »Nema nevinih koji su posve nevini, niti zločinaca koji su potpuni zločinci«. Ova misao može se shvatiti dvojako – kako nitko nije potpuno nevin i svi zaslužuju kaznu, no ideja se može i okrenuti, nijedan zločinac nije u potpunosti kriv, te ne bi trebao biti smrtno kažnjen za svoja zla djela.Dok je Hadijevu Bezimenom osnovna motivacija ubijanje i osveta, Frankensteinovo stvorenje tvrdi da nije oduvijek tražilo osvetu: »Bio sam blag i dobrostiv, nevolja me pretvorila u zločinca«. Ovdje se može iščitati romantičarsko promatranje stvorenja kao samog po sebi dobrog, no koje su društvo i kultura iskvarili. S druge strane, u postmodernom stanju uma, ne može se potpuno odrediti tko je dobar, a tko loš, jer su svi na neki način krivi. Ta ideja ne mora nužno skrenuti u nihilizam, što se i ne događa u ovome romanu, već ide u smjeru toga da nijedan zločinac nije u potpunosti kriv, te da krvnom osvetom pravda ne biva zadovoljena.

Pripovjedne tehnike


No ne bi valjalo iscrpiti tekst u tražnju sličnosti i razlika između dvaju romana, već treba naglasiti dobre dijelove Saadawijeva rada. Tako, uz tezu kako nema nijednog zločinca koji bi bio potpuni zločinac, jaka poruka o zlu rata i uništavanja ispisana je prilikom Hadijeva preslušavanja. Dolaze neimenovani agenti te pritom razbijaju kip Djevice Marije, koji je Hadi jednom otkrio u stanu. Jedan od agenata drškom pištolja odlomio je glavu Marijinu kipu, te zadrhtao od straha kada je vidio ženski lik bez glave kako i dalje miroljubivo širi ruke. Samo mir, dakle, i ljubav nadvladavaju svako zlo. Treba reći i kako se rat može promatrati kao zaseban lik u romanu, uvlačeći u svoj vrtlog sudbine svih uključenih koji se pokušavaju snaći na nesigurnim ulicama Bagdada.Uplićući se u dijegetsku razinu priče, pisac opisuje kako je došao do građe za djelo i kako je djelo nastalo. Tako se miješaju dijegetska i izvandijegetska razina priče, briše se granica između fikcije i fakcije te čitatelj ne zna radi li se o stvarnoj ili književnoj razini. Roman je većinom ispripovijedan u trećem licu, no u pojedinim poglavljima imamo pripovijedanje u prvom licu, a prije početka radnje otisnuto je »Konačno izvješće istražnog povjerenstva« koje je pratilo događaje u romanu. Ovi autorski odabiri i postupci mogu se promatrati kao želja autora da istakne »tekstualnost teksta«, to jest, zamagljuje se konačno razumijevanje djela. Roman je 2014. dobio Međunarodnu nagradu za arapsku književnost i svakako ga vrijedi pročitati. Prvenstveno jer nas podsjeća na besmisao rata te funkcionira kao svjedočanstvo apela za mir u Iraku (i svijetu), a to čini kroz vrlo zanimljivu priču.