Gluha nota imat će jaki odjek. Ovako možemo zaključiti poigravajući se s riječima naziva novog romana uglednog i značajnog hrvatskog glumca, dramskog pisca i scenarista Elvisa Bošnjaka s kojim razgovor počinjemo pitanjem o tome znači li to što se nakon snažnog romana »Gdje je nestao Kir« objavljenog 2021. godine, opet okrenuo prozi, što je novi smjer u njegovom stvaralaštvu, donedavno određenom dramskom književnošću te scenarijima.

– Pa, znači, da, namjeravam se baviti prozom i dalje. Imam u tom smislu raznih potreba i ideja. Koju od njih ću prvu slijediti, to u ovome trenutku ne znam. Treba malo pustiti da se imaginacija provjetri, da se otvore neki novi pejzaži.

Ali to ne znači da sam zauvijek raskrstio sa starim smjerovima. Mislim da u formama kojima sam se ranije bavio, drama, scenarij, imam još par stvarčica za reći.

Što vas je motiviralo da nakon teme Domovinskog rata u prvom romanu, sada iznova obradite rat, ovog puta ovaj aktualni ukrajinsko-ruski?

– Sami početak rusko-ukrajinskog rata zatekao je moju prijateljicu u Černihivu. Bila je u vrlo teškoj situaciji, zajedno s djedom i bakom. Jako puno ljudi radilo je na tome da ih se izvuče, svim dostupnim diplomatskim putevima, ali bilo je teško, grad je bio opkoljen. 11. ožujka 2022. rano ujutro poslala mi je poruku da je gotovo, baterija mobitela je pri kraju, a ona je nema kako napuniti.

Uslijedila su četiri strašna dana, za nas, njezine prijatelje i obitelj. Praznina je bila tvrda kao zid. Na kraju se sve dobro završilo. Kada smo se sreli u Zagrebu, rekla mi je »Napiši nešto, neka ostane nešto od te muke.«

I, eto, tako je nastao ovaj roman. Za vrijeme dok je bila u opkoljenom Černihivu, taj rat, udaljen stotinama kilometara, bio je moj rat u punom smislu, ili besmislu, te riječi.

Onog trenutka kada se izvukla, moj odnos se promijenio, i postao običan, promatrački, sa sigurne distance, onako kako već promatramo daleke ratove, s tihom strepnjom i nadom da će ostati tamo, negdje daleko. To me je navelo da razmišljam o ratu kao intimnom pitanju, kao i o odnosu umjetnosti i rata.

Zadaća umjetnosti

Da, ovo je u velikoj mjeri i ljubavni roman, ali i roman o kazalištu, općenito o neobičnoj sprezi umjetnosti i rata.

– Rat je oblikovao umjetnost kao ni jedno drugo ljudsko stanje, ili sranje. Umjetnost je zapravo profitirala na ratu. Zvuči grubo, ali to je istina. Ne bismo imali pola svjetske literature da nema ratova.

Mnoštvo slika ne bi bilo naslikano, mnoštvo filmova ne bi bilo snimljeno, ni pjesama otpjevano. Ostali bismo kratki za jedan od najpotentnijih umjetničkih sadržaja.

Naravno, kao što kaže moj lik, redatelj Pacov, ne možemo tvrditi da rat mora postojati samo zato da bismo mi stvarali umjetnost, ali situacija je pomalo paradoksalna, no svakako je vrijedna promatranja.

Jer umjetnost se bori protiv onoga što nas tako snažno oblikuje, ona viče na izvor koji napaja jedan od njezinih ključnih žanrova.

Naravno, trebamo joj vjerovati, i treba vikati, jer to je zadaća umjetnosti, ali kada ne bi više bilo rata, siromaštva, ili bilo kakvog drugog jada, čime bismo se kao umjetnici bavili? Moram priznati da me ova misao pomalo plaši. Ali, evo, nju sam razmatao i razmatrao kroz roman, jer mislim da je vrijedna razmatranja.

Velikim možemo učiniti samo čovječanstvo – Elvis Bošnjak

Izuzetno je dirljiva ljubavna priča između Maše i Alena. Ona je glumica ruskog porijekla zatočena u ukrajinskom gradu kojega napadaju Rusi, a on je glumac iz Splita koji kreće na put kako bi je spasio. Što pokreće Alena, i što pokreće Mašu?

– Prvo što Alena pokreće je želja da Maši spasi život. No, njihova ljubavna priča zapravo nije ni započela, ona je u stanju trajnog započinjanja. Alen shvaća da možda više nema vremena i odlazi realizirati tu ljubav.

Mašu pokreće žudnja za životom. Pokreće je snažna volja da se odupre, ona prkosi svjetskom poretku, onima koji ga stvaraju, ili onima koji ga razaraju, nastoje ga promijeniti u svoju korist, pritom ubijaju bezdušno nevine ljude kako bi ostvarili ciljeve koji s tim ljudima, pa ni s bilo kojim ljudima, nemaju ništa zajedničko. Maša je za mene stijena ljudskosti, a Alen je duh, ili točnije, duša svijeta.

U jednom trenutku Maša se odriče svoje nacionalnosti, kaže da ne želi pripadati ni jednoj naciji ubojica, te jedino želi pripadati umjetnosti. Možete li malo pojasniti Mašin stav?

– Maša prolazi nešto što bismo mogli nazvati krizom vjere u čovjeka, u njegove oznake identiteta. Nacionalnost nije naš izbor, svi smo je dobili na dar rođenjem.

Ništa nismo morali učiniti da je dobijemo, nismo morali uložiti ni mrvu truda. Čekala nas je i dočekala. To smo što smo, ili možda nismo, možda nismo sve ono što nam kažu da jesmo, već su nas samo uvjerili da smo sve to.

Pritom ne mislim da smo nešto drugo, već smo naprosto ništa od navedenog. Prije svega smo ljudi, određeni smo na razne načine, kulturom, jezikom, religijom, pa i zajedničkom nazivom nacije.

Pitanje je jesu li su sve te stvari oznaka naše slobode, imaju li ikakve veze sa slobodnom voljom, ili označavaju robovanje nečemu što smo dobili slučajem koji ni po čemu nije ekskluzivan. Svi ljudi na svijetu žive s takvim slučajevima.

Problem nastaje kada promatramo svoj slučaj kao nešto ekskluzivno, pa smo ekskluzivni Hrvati, ili Srbi, ili Rusi, ili Amerikanci. Pa vičemo »Učinimo velikim opet…«, ovo ili ono. Velikim, što?

Što god učinimo velikim opet, činimo to opet na nečiju štetu, dakle na štetu čovjeka. Velikim možemo učiniti samo čovječanstvo. Sve pojedinačno što činimo velikim, zapravo svih čini malim.

Zato Maša želi pripadati onom najvećem, jer umjetnost, sposobnost apstraktnog mišljenja, svijet ideja, to je ono najveće za što je čovjek sposoban. Takvo pripadanje izbor je slobodne volje, i zahtijeva jako puno truda da bi se tomu pripadalo. Bez takve pripadnosti ništa smo, bez obzira na to koliko mislimo da je velika nacija kojoj pripadamo.

Rat u Ukrajini

Treći pripovjedač u romanu je redatelj Pacov, koji treba na scenu postaviti Tolstojev »Rat i mir«, u kojem glavne uloge trebaju igrati Alen i Maša. Što početak rata u Ukrajini mijenja?

– Mijenja sve. S jedne strane postoji pritisak da se u takvim okolnostima ne rade ruski pisci, s druge strane sâm redatelj više ne nalazi načina da ispriča tu priču, jer priča postaje uzaludna, ona je samo priča, i u sudaru sa živim ratom ne znači puno.

Mislim da Pacov postavlja vrlo važna pitanja o tome što je angažirana umjetnost, i kakav rezultat ona može postići u trenutku kada ratno ludilo bjesni. Je li ona samo kulisa koja nekim ljudima služi da, eto, kao djeluju?

Ima li ona ikakve domete, može li na bilo kakav način doći do srca onih koji bi vodili ratove, koji ih pokreću, može li doći do industrije?

Kako uopće civilizirani ljudi, odgojeni i školovani na principima humanizma, pristaju na to da ih se uvuče u mržnju i rat? Zato Pacov kroz cijeli roman nastoji pronaći način kako tu priči ispričati iznova, ne kako bi bila pasivno aktualna, već kako bi djelovala.

U jednom monologu Pacov kritizira lijeve intelektualce, i to pomoću riječi američkog novinara koji zgrožen Trumpovom prvom pobjedom na izborima urla u kameru otprilike ovako – Ja sam kriv. Mi lijevi intelektualci, mi smo krivi jer uporno vrijeđamo te ljude i očekujemo da oni glasuju za nas. Mislite li da ljevica nosi jednaku odgovornost za trenutačnu situaciju u svijetu, pa i kod nas?

– Pacov je i sam lijevi intelektualac, pa kritiku upućuje i sebi samom. Kaže za sebe da je krajnji ljevičar koji će bez problema zaviriti desno, jer samo tako može razumjeti što se zbiva.

Taj monolog jako je zanimljiv, i jako ga volim. Izrečen je u afektu, nakon jedne provokacije, ali mislim da pogađa metu. Ne, ja osobno ne mislim da je krivica jednaka. Ali svakako ne možemo reći da su jedni potpuno krivi, a drugi potpuno pravi.

I sam se nalazim u godinama kada više nemam pravo uprijeti prstom u bilo koga, ili bilo što, i reći – Ti su krivi. Kriv sam i ja, jer dovoljno dugo sam na ovoj zemlji da ne mogu biti sasvim prav, ako živimo u ovakvim okolnostima.

Ovaj svijet gradimo svi zajedno. Desnica trenutačno juriša, nacionalizam je u ekspanziji diljem svijeta. Ako je to politička utakmica onda možemo reći da desnica trenutno bolje igra, i da ono što se radi na ljevici nije dovoljno dobro, jer ne donosi željene rezultate.

Pacov cilja na one ljude koji se kolebaju, ili su nacionalisti jer je to u modi, ili to uopće nisu nego se tako ponašaju zbog pritiska sredine, ili bilo kakvog straha, ili obmane, kojima su izloženi.

Slažem se s njim da vrijeđanjem nikoga nećeš pridobiti na svoju stranu. Dapače, produbit ćeš razdor. Ako ništa drugo, s druge strane reagirat će prkos. Dakle, treba naći način kako doprijeti do tih ljudi.

Ako ne možeš promijeniti njih, pokušaj s njihovom djecom. To, naravno, nije nimalo lako, osobito kada nacionalizam uđe u zonu mainstreama, i to na globalnoj razini, vrlo ga je teško otuda izgurati. Ali drugog i bržeg puta nema. To zahtijeva sustavan i uporan rad. Rezultati neće stići sutra, možda će stići tek u idućoj generaciji.

Tolstojeva umješnost

Jeste li mogli uzeti neki drugi roman na koji ćete nasloniti »Gluhu notu« ili je to morao biti baš »Rat i mir«?

– Mnogi veliki pisci napisali su sjajne knjige o ratu. No nitko kao Tolstoj nije zaronio tako duboko u uzroke zbog kojih rat nastaje, i pokušao pronaći trajni izlaz iz tog žalosnog stanja.

Nažalost, do konačnog, ljudskoj svijesti prihvatljivog odgovora, nije došao. Izvodio je zaključke koje bi poslije gorljivo pobijao. Ja nisam tražio odgovore.

Zapravo, pokušao sam postaviti iznova jednadžbu, koristeći one odgovore, ili pokušaje odgovora, koje su mnogi veliki umjetnici, filozofi, i povjesničari pronalazili prije mene.

Smatrate li Tolstojevu teoriju o tome da je rat zoološki nužan ispravnom?

– Ne mogu je smatrati ispravnom ili neispravnom, ona je činjenica koju potvrđujemo tisućljećima, uvijek i oduvijek je tu, nikada nas nije oslobodila svoje tame. Kakve god strahote proizvela mi se toj tami uvijek iznova vraćamo, iako znamo što nas čeka, sve posljedice su nam poznate, ta vidjeli smo ih bezbroj puta.

Paradoksalno je da se neki ratovi često smatraju pokretačima napretka, ili izvojevane nove slobode, čak i kada se radi o osvajačkim ratovima. Dakle, nije se baš tako jednostavno odrediti prema toj pogubnoj ljudskoj navici.

Ni Tolstoj se nije mogao pomiriti s vlastitom teorijom, s time da ne posjedujemo slobodnu volju i da smo zoološki predodređeni za zlo. Sizifovskom upornošću tražio je drukčije, ljepše odgovore, one odgovore koji pružaju bar neku nadu da stvar nije tako beznadno konačna.

Ako je čovjek zoološki zao, on je zoološki i dobar, i mudar. Možda smo osuđeni na vječnu bitku, u kojoj neće biti pobjednika, ali nemamo pravo posustati i potpisati poraz, ni u jednoj generaciji, ako posustanemo živjet ćemo u zoološkom mraku zauvijek.

Teme rasprava, razmišljanja pa i aktivnosti nekih likova ovog romana vezane su uz pokušaje da se kroz umjetnost pokuša poboljšati svijet i zaustaviti ovo ludilo u kojem živimo posjednjih godina. Je li je to moguće? Američka kantautorica Lucinda Williams na svom posljednjem albumu ima divnu pjesmu »We’ve Come Too Far to Turn Around« u kojoj kaže kako je čovječanstvo do sada toliko napredovalo i razvilo se da je borba protiv zla koje je počelo prevladavati jedini mogući izbor. Predaleko smo došli da se ne bismo osvrnuli i suprotstavili ovom monstruoznom ludilu (monstrous sickness), pjevaju Lucinda Williams i Norah Jones. Trebamo li ih poslušati i pridružiti im se?

– Nije uopće upitno trebamo li, naprosto moramo, jer ako se tezulja izvrne na drugu stranu posljedice će biti zastrašujuće. Da, to je lijepa pjesma, hvala vam što ste mi je otkrili.

Sjetio sam se stihova Nicka Cavea sa zadnjeg albuma koji se zove »Wild God«. On kaže »I svuda po svijetu oni viču svoje zle riječi, svoje bijesne riječi/o kraju ljubavi, ipak zvijezde stoje nad zemljom/blještave trijumfalne metafore ljubavi«.

Rat je gesta organizirane mržnje, i jedino što joj možemo suprotstaviti je ljubav. Ali ljubav je puno teže organizirati oko neke opće stvari, ona je nekako intimna kategorija.

Navesti čovjeka da voli čovječanstvo djeluje tom čovjeku kao prilično apstraktan zadatak. Zato je ovaj roman ljubavna priča, možda više nego ratna.

Ljubavna priča koja želi pobijediti unatoč zidu mržnje koji joj stoji na putu. I, ovo je svakako priča o umjetnosti, o lansiranju riječi, nota i boja, na topove, tenkove i rakete.

Proces rada na romanu

Koliko je trajao rad na romanu? Jeste li se i u kojoj mjeri bavili istraživanjima, ili je u prvom planu bila mašta?

– Rad na romanu trajao je četiri duge godine. Ispisao sam dvije tisuće stranica, roman ih na kraju ima dvije stotine, dakle, svaku stranicu napisao sam deset puta.

Ovaj roman izrastao je iz stvarne situacije, ali sve nakon toga plod je mašte. Ja puno više vjerujem mašti, ona je šire polje, viša planina, dublje more. No, mašta treba hranu.

Neće raditi ako samo sjedite i maštate. Da bi se pokrenula morate se baviti istraživanjem, osobito ako pišete o nečemu što se događa jako daleko i u tom trenutku.

Pročitao sam stotinjak knjiga, pogledao mnoštvo dokumentaraca, a imao sam i nekoliko vrijednih informatora bez čije pomoći ovaj roman ne bi mogao biti autentičan. Vjerovao sam da će rat već davno biti gotov kada ja dovršim roman, ali, evo, izgleda da je rat tvrdoglaviji.

Postoji li mogućnost da se knjiga »pretoči« u kazališnu predstavu, ili film?

– Postoji, naravno, mislim da je roman jako filmičan. Doduše, to ne bio baš jeftin film. Ali ja neću raditi na tome. Četiri godine bavio sam se njime, dao sam mu sve što sam umio i mogao, možda čak i više, i za mene je to završeno.

Roman će dalje živjeti onako kako romani već žive. Njegova sudbina više nije u mojim rukama. On je brod koji je porinut i sada plovi svojim putem. Ako se netko bude htio poigrati s njim u kazalištu ili na filmu, ja neću imati ništa protiv. Bit ću gledatelj i navijač.

Pretpostavljam da ste nakon rada na ovoj knjizi iscrpljeni, ali ipak ću pitati spremate li što novo? Ne samo u književnosti, nego i na ostalim područjima vašeg rada?

Da, jesam, tim više što sam kroz ove četiri godine glumio u devet predstava u kazalištima, u nekoliko serija i filmova, bio sam i dramaturg na nekoliko predstava, no nema baš previše vremena za odmor.

Ova cijela godina već mi je prilično popunjena obvezama, a bit će ih još. Lagano se već puni i 2027., ali to je tako u našem poslu. Iskreno, ja i ne znam baš odmarati.

Tri dana već je previše i moram nešto raditi. Ne mogu vam baš sve otkriti, ali radim na novoj knjizi drama koja treba izaći iduće godine. Radi se o komedijama u kojima sam kroz godine izgradio neki svoj jezik, i jako me veseli igrati se tim jezikom.

Iz kritike

»Gluha nota« je svake pažnje vrijedan roman i daleko je od jednog od pojmova kojim tu gluhu notu nazivaju likovi ovog romana – bezbojna nijemost. Baš suprotno tome – ova knjiga ni slučajno nije bezbojna nijemost, već glasan i jasan krik i bijes, napisao sam u osvrtu na roman.

Riječ izdavača

»Gluha nota« Elvisa Bošnjaka roman je o ljubavi, o njezinim manifestacijama i definiciji koja vječito izmiče, o mržnji, žrtvi i herojstvu, o ratu i miru.

Ali i o kazalištu i umjetnosti u ratu, o mnogim velikim i trajno aktualnim pitanjima, a još i više o potrazi za odgovorima na njih: mišlju, riječju, djelom i propustom. »Gluha nota« zadivit će vas, rasplakati, presložiti i još dugo, dugo rezonirati u vama, i vi s njom – zapisao je Kruno Lokotar.