Do 2022. godine ime Edit Glavurtić znali su ponajprije ljubitelji i pratitelji slikarstva u Hrvatskoj. No, nakon što se te godne pojavila njezina zbirka pripovijedaka »Jagode i papar« itekako je privukla pažnju i kao književnica. Pričama o ljubavi iz te vrlo kvalitetne zbirke Glavurtić je privukla mnoge, a tri godine kasnije javlja se novom knjigom, svojevrsnom zbirkom memoarskih zapisa nazvanih »Dobre godine«. Razgovor s autoricom počinjemo konstatacijom kako se u debitantskom književnom istupu držala literarnih okvira fikcije, a u novom djelu prelazi u autobiografsko, memoarsko pismo.

Autobiografsko pismo

Što vas je motiviralo za takav pristup?

– Moje pisanje započelo je memoarskim pričama o ranom djetinjstvu na otoku, i kasnijem odrastanju u Zagrebu. Ti prvi tekstovi, koje sam počela objavljivati na društvenoj mreži, dočekani su iznenađujuće dobro, pa sam ih sakupila u zbirku priča »Zrno soli, kaplja meda«. Na kojoj sam radila dugo, i beskonačno dugo je prepravljala, za sebe, bez namjere da je nekom pokazujem. Nisam imala spisateljskih ambicija, a uz crtice iz djetinjstva na društvenoj mreži sam objavljivala i kratke zapise o dnevnim događanjima, i na svoje veliko iznenađenje vidjela da lako uspostavljam komunikaciju s čitateljima, i da se krug sve više širi. Ljudi bi svako malo pitali hoće li se ti zapisi naći u pravoj knjizi, ali to nisam shvaćala ozbiljno. Vremenom sam proširivala teme, a Facebook, koji voli sažete forme, pokazao se preuzak i neprikladan za opširnije priče, pa sam ih pisala za sebe i svoje zadovoljstvo.

Nakon što sam »Zrno soli, kaplju meda« uređivala tako dugo da sam zaglavila, i nisam znala što dalje, tekst sam odložila i započela pisati »Jagode i papar«, zbirku priča o ljubavi. Oduvijek su me zanimali ljudi, njihova iskustva, sudbine i način na koji se događaji isprepliću, pa sam neke stvarne priče i iskustva zapisala, oblikovala i ugradila u zbirku. U podnaslovu stoji »priče o ljubavi«, ali se riječ ljubav pojavljuje samo na tom mjestu i nigdje drugdje u tekstu, a kad počnete čitati u tim ćete pričama pronaći puno osamljenosti, potraga za bliskošću, rastanaka i mimoilaženja, s tek ponekim sretnim završetkom.

U »Dobrim godinama« ponovo sam se vratila autobiografskom pismu jer sam osjetila da je došao dobar trenutak za takav tekst, pisan iz neostrašćene pozicije iz koje nikom ništa ne dokazujem, nego jednostavno pričam o proživljenom, onako kako je bilo. Željela sam zabilježiti kakvo je bilo vrijeme bez mobilnih telefona, kad se po traperice putovalo u Trst, a po kavu u Graz, kad smo cijelu večer znali sjedili uz svijeću zbog redukcije struje, i kad smo poslijepodne čekali na kinoblagajnama da kupimo karte za večernju predstavu. To je danas neshvatljivo, i tako daleko kao da se događalo prije nekoliko stotina godina, pa sam te slike željela zadržati u pričama, da ne budu zaboravljene.

Osobni protest

Na temelju čega ste slagali tematske cjeline knjige, što vam je u tom okretanju ka prošlosti bilo bitno?

– Prije nego što odgovorim, moram reći da »Dobre godine« nisu nastale samo iz želje da oživim osamdesete, nego i iz nekog mog osobnog protesta. Volim biti informirana, pa svaki dan započinjem pregledavanjem portala, a aktivna sam i na društvenoj mreži. U jednom trenutku počela sam se osjećati klaustrofobično jer je medijski prostor postao prezasićen izmišljotinama, sve te priče o jogurtima, željeznim zavjesama i mraku bile su mi smiješne i neprobavljive. Kako je moguće da je ljudima bilo tako strašno loše, kako to da se odjednom govori o tolikim zabranama kao da smo živjeli u zatvoru? Imala sam 20 godina i svega se vrlo dobro sjećam. U tom sam trenutku odlučila da ću sakupiti priče koje sam objavljivala na društvenoj mreži, proširiti ih, urediti i sastaviti zbirku.

Bilo mi je važno da o tom vremenu pišem bez uljepšavanja i bez ideologije, iz pozicije nekoga koga politika nije zanimala i tko nije imao nikakve privilegije, nego samo jedan prilično loš start. Dijete sam samohrane majke koja je cijeli radni vijek provela radeći u tvorničkom pogonu, bili smo siromašni i teško smo živjeli, ali uvijek s ponosom govorim da pripadam radničkom predgrađu Zagreba. Pisala sam u svoje ime i u ime sebi sličnih. O svakodnevici, školi, modi, koncertima, putovanjima, načinima zabave, bilo mi je bitno da ne pretjeram ni na jednu stranu, nego da stvorim sliku i atmosferu u kojoj će se i drugi prepoznati.

Nakon što sam počela graditi zbirku, nije bilo ograničenja, sve mi je samo dolazilo. Pišući o jednom odjednom se otvaralo drugo i treće, što nije moglo biti samo spomenuto, nego je zahtijevalo vlastitu priču. Tako je iz zapisa o Marjan expressu nastala priča o kasnijim ljetovanjima sa sindikatom, mali dućani u kojima smo kupovali špeceraj doveli su me do Name, a iz priča o starim kuhinjama nastala je priča o skromnim slastičarnicama onog vremena. Teme su se širile, željela sam što više toga spomenuti, a na kraju sam svako svoje sjećanje dodatno provjeravala, koristeći se svim izvorima koji su mi bili na raspolaganju. U završnici je priča bilo toliko da smo morali načiniti izbor, i u ime dobre cjeline odreći se pojedinih, na čemu sam veoma zahvalna svojoj urednici, gospođi Nives Tomašević koja me je svojim iskustvom usmjerila i pomogla da u zbirci bude svega baš toliko koliko treba.

Ja sam slikarica, nisam pisac

Koliko je trajao rad na knjizi?

– Dugo je trajao. »Dobre godine« počela sam pisati u rano ljeto, a završila početkom zime 2019. Sljedeće tri godine vraćala sam se tekstu i uređivala ga mjesecima, svakodnevno nekoliko sati. Ja sam slikarica, nisam pisac, i nedostaje mi sigurnost, pa sam stalno nešto mijenjala, prepravljala, dodavala, brisala, drukčije formulirala rečenice. U drugom dijelu godine ostavila bih tekst da miruje i pisala nešto drugo, da bih mu se dogodine ponovo vratila. Nisam mogla drukčije, važan mi je bio odmak koji mi je donio svježiji pogled i bolju prosudbu, ali proces se pokazao beskonačan, jer sam uvijek nalazila nešto čime nisam bila zadovoljna i što je trebalo mijenjati.

Tako se dogodilo da imam tri potpuno dovršene i uređene zbirke prije nego što sam se usudila stvarno tražiti izdavače, i to na nagovor i inzistiranje Facebook prijatelja koji je i sam pisac, živi u Americi a objavljuje u Njemačkoj, i koji me neprestano podsjećao da se moram aktivirati, jer je krajnje vrijeme. Da nije bilo njega i njegovog inzistiranja, nisam sigurna da bih danas imala dvije objavljene zbirke. Bilo je putem još divnih ljudi koji su me ohrabrivali, poticali i pomagali, na čemu sam neizmjerno zahvalna. Kao i izdavačkoj kući Ljevak, koja je stala iza mene i mojih priča.

Kako ste se osjećali pišući taj svojevrsni hommage svojoj i mladosti mnogih drugih koji su dio generacija odraslih tih osamdesetih, pa, rekao bih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća? Je li bilo sjete, tuge, nostalgije, suza…

– Čudno je bilo. Kad sam krenula s ozbiljnim radom, počela sam prelistavati stare fotoalbume i te, sad već izblijedjele, fotografije otvorile su mi prvi prolaz prema vremenu o kome sam pisala. Zatim sam to malo pojačala glazbom, pa sam na YouTubeu potražila Demisa Roussosa, Smokie, ABBA-u, Indexe, Zdravka Čolića, glazbu koju godinama nisam slušala, a pjesme koje sam nekad voljela (i zaboravila!) dodatno su me približile temi. Otišla sam i u Dubravu, predgrađe u kome sam odrasla, a u kojem desetljećima nisam bila jer tamo više nema ničega i nikoga moga. To je bila neobična šetnja, puna emocija i gotovo filmski doživljaj jer sam ustanovila da se puno toga promijenilo, iako je puno toga i ostalo isto. Nisam se mogla sjetiti kako su se zvale ulice kojima sam nekad dnevno prolazila, jer su mnogima promijenjena imena, pa sam pitala ljude koje bih vidjela u dvorištima. I tramvajska pruga je produžena, što bi bilo tako ugodno da se dogodilo u vremenu kad sam svakodnevno putovala u školu.

Nažalost, moji dnevnici i pisma su uništeni, pa mi nisu mogli poslužiti, ali sam i bez njih imala dovoljno podsjetnika koji su me poput malih putokaza vodili od jedne do druge priče. U tom zapisivanju, vratili su se ljudi kojih više nema, oživjele kuće u kojima više nitko moj ne stanuje, ponovo smo moskvičem išli na izlet u toplice, a u starim kinodvoranama ponovo su se prikazivali filmovi. Sve je oživjelo, i bilo je divno i pomalo tužno. Pišući, sve sam još jednom proživjela, što je bio čisti bonus, i dodana vrijednost s kojom nisam računala.

Društvo se radikalizira

U kojoj ste mjeri zadovoljni ostvarenim? Bi li moglo biti još ovakvih sjećanja izraženih u literarnom obliku?

– Perfekcionist sam i nikad ni sa čim nisam posve zadovoljna, uvijek mislim da sam mogla bolje i više. U stvarnosti znam da nisam, i da je to što je preda mnom moj maksimum, najviše što u određenom trenutku znam i mogu. Dugo brusim svaki tekst, u završnici čitam naglas da provjerim kako zvuče rečenice, i promišljam kako da priče ugradim u cjelinu koja će biti čvrsta, dinamična i ritmički usklađena, a da svaki dio funkcionira za sebe, što je proces sličan onome kad postavljate izložbu. I sasvim sam u tome, sviđa mi se, ne mogu prestati, stalno sam u potrazi, jer dok pišem i dok slikam, osjećam se živom. Slijedim nit koja se pojavila u najranijem djetinjstvu, kad mi je u ruci uvijek bila olovka i papir, najprije za crtanje, a kasnije i za zapisivanje. Jedno i drugo moja je potreba, i jednom i drugom neprestano sam se vraćala. Danas znam da sam pisala zato jer mi je na taj način bilo lakše razumjeti događaje i osjećaje.

Pišući u »Dobrim godinama« o polubijelom kruhu i pekmezu od šljiva, i o prvim picerijama u Zagrebu, otvorila se nova, široka tema. Shvatila sam da pišući o hrani mogu reći više, jer hrana nije samo hrana, i ne radi se o gladi nego o okusima koji se pamte. Neki pobuđuju nježnost, a neki strast i žudnju, od nekih se može ozdraviti, za nekima se čezne i cijeli život traga, dok su neki okusi zauvijek izgubljeni, i valja se pomiriti s time da ih više nikad nećemo osjetiti. Tako priče o hrani postaju priče o nama, našim emocijama, prazninama, slavljima, nadama i potragama. Priče u zbirci »Slatko kiselo« napisane su za vrijeme pandemije, i naslanjaju se ne one iz »Dobrih godina«, jer se i ovdje provlače osobna iskustva iz vremena odrastanja, ili ona koje sam sakupila i čula od drugih.

Kažete u jednom trenutku, uspoređujući osamdesete i današnjicu, kako danas »nekakvo zrno topline kao da fali«. Može li se uopće otkriti i shvatiti gdje smo to skrenuli?

– Skrenuli smo u konzumerizam, više nismo građani nego potrošači. Neosporno je da živimo bolje i u većem blagostanju, ali smo sve osamljeniji i otuđeniji, depresija je najrasprostranjenija bolest današnjice. Imamo mogućnosti komunicirati s cijelim svijetom, a ne znamo kako se zove prvi susjed, što je jako tužno.

U vremenu o kojem sam pisala u »Dobrim godinama« nisu postojale takve socijalne razlike kao danas (ni takve frustracije!), ne sjećam se da je itko pretraživao kante od smeća. Živjelo se skromno, ali svatko je imao siguran posao i sigurnu mirovinu, školovanje, liječenje. Stambena politika bila je dio razvojne politike, postojali su stambeni fondovi, poduzeća su omogućavala da i zaposlenici s nižim primanjima mogu doći do stana. Sindikati su bili jaki, u radničkim odmaralištima moglo se povoljno ljetovali, a bilo je i dječjih odmarališta i kampova, pa su mnoga djeca ljetovala u organizaciji škole. Danas velik broj ljudi ne može ni pomisliti na to da ljetuje na Jadranu, godinama nisu vidjeli more, niti mogu onamo poslati svoju djecu.

I tada je, naravno, bilo nepravdi, bilo je teško, i bilo je stvari na koje smo se žalili (jedna priča je posvećena mjerama stabilizacije i nestašicama), ali ljudi su bili pitomiji i više su se družili, dok su danas agresivni i po svim osnovama podijeljeni. To je rezultat osiromašenja na svim razinama, korupcije, nepravde, nemogućnosti, zaglupljenosti. Raspiruju se razni ekstremizmi, huška se u medijima i na društvenim mrežama, nacionalizmi bujaju i stvaraju podlogu za nova zla, a neprijateljem se smatra svatko tko nije istomišljenik. Kakvo dobro iz toga može proizaći? Društvo se radikalizira, buja ksenofobija i nasilje, dok s druge strane imamo apatiju i nezainteresiranost, ravnodušnost i ignoriranje. Iz naših rječnika iščezla je riječ solidarnost. Do velikog broja ljudi se više ne može doprijeti činjenicama, već samo emocijama što je plodno tlo za sve moguće vrste manipulacije, pa se potenciraju raznorazne prijetnje čemu jako doprinosi internet. Nikakve velike i plemenite ideje ne mogu nas više okupiti ni pokrenuti, i nekako mi se čini da nema nade da se takvo stanje može popraviti ili promijeniti.

Gledano iz današnje perspektive, osamdesete se nameću kao vrijeme mira i sigurnosti. Dobro se sjećam kako smo u školi učili o Drugom svjetskom ratu, o stradanjima, teroru, bombardiranjima i logorima, i kako sam bila uvjerena da se takvo što sigurno više neće ponoviti, nikad, jer su ljudi napokon naučili kakvo je rat zlo, i nakon takve jedne katastrofe sigurno više nitko neće provocirati sukobe. Životom sam mogla braniti to svoje mladenačko glupo i naivno uvjerenje, svoju nepokolebljivu sigurnost da će sve biti dobro, svakim danom sve bolje, i da nas čeka divna budućnost. Kakva točno, nisam znala niti mi je bilo važno, ali bih mnogo dala kad bih barem na pet minuta mogla doživjeti onaj stari osjećaj mira, stabilnosti i pouzdanja.

Internet je sjajna stvar

Vaša sjećanja zabilježena u ovoj knjizi idealan su primjer i za strahovit civilizacijski tehnološki iskorak koji te dane, a nije prošlo ni četrdeset godina, čini današnjim mladim ljudima neshvatljivo starim, pretpotopnim kažu neki. Što nam donosi taj silni napredak? I je li to uopće jest napredak?

– Osobno sam oduševljena tehnologijom i mogućnostima koje ona pruža. Sjajno mi je da putem računala i pametnog telefona mogu začas do bilo koje informacije, mogu poslati pismo, pročitati knjigu, kupiti ulaznicu za koncert, proučiti plan bilo kojeg grada na kugli zemaljskoj. U osamdesetima, puno sam vremena provodila po zagrebačkim antikvarijatima i knjižarama, bila sam zaljubljena u umjetničke monografije, pa sam ih rado prelistavala, što se moglo samo uvjetno, jer su prodavačice uvijek poprijeko gledale. Danas imam mogućnost da iz svoje fotelje razgledam postav bilo kojeg velikog svjetskog muzeja. Da saznam gdje se održava koja izložba, da vidim kako slikaju ljudi u Meksiku, koji su trendovi u Australiji ili Aziji. Da mi je u vremenu dok sam u knjižarama prelistavala knjige netko rekao da će za četrdesetak godina takvo što biti moguće, ne da ne bih vjerovala, nego to ne bih mogla ni zamisliti. A danas je stvarnost, sve je dostupno i otvoreno.

Ali, za cijeli taj novi svijet treba određena prilagodba, i treba uvijek krenuti od toga da je internet plodno tlo za fantazije, poluistine i izmišljotine raznih vrsta. One se bez ikakvih kriterija šire i zaglupljuju, što se ne može spriječiti, pa zato treba filtrirati i birati vjerodostojne izvore. Što se uglavnom ne radi, a očito je na društvenim mrežama na kojima su mnogi dnevno prisutni, a ne poznaju ni osnovne alate. Problematičan je i dio s postavljenjem granica i pristojnom komunikacijom, a verbalno nasilje i razne vrste zlostavljanja i posramljivanja naročito su opasni za mlade ljude. Lako je razviti ovisnost i izgubiti kontakt sa stvarnim svijetom.

Ipak, mislim da je internet sjajna stvar. I da nije kriva tehnologija, nego se uvijek radi o čovjeku. Vjerujem da je svatko od nas kreativno biće, koje ima slobodu da unutar određenih okvira sam stvara svoj svijet, i bira svoje ljude, bilo u dobrom, bilo u lošem. Tehnologija doprinosi i dodaje kvalitetu mom životu. Ali nemam problem da mjesec dana izostanem s društvene mreže, i da na telefonski poziv odgovorim kasnije jer mi mobitel nije neprestano u rukohvatu. Želim da stvari u svakom trenutku služe meni, pa je i virtula samo dodatak mom stvarnom životu, onda kad želim i koliko mi odgovara. Nikad nisam ni pomislila da se povučem, jer volim ljude i drago mi je da mi društvena mreža omogućava komunikaciju s onima koji su daleko, a sjajno pišu, slikaju ili fotografiraju. Ili ništa od toga, nego su samo dobronamjerni, normalni ljudi.

Pisanje i slikanje

Kakve su reakcije na vašu knjigu, jeste li zadovoljni?

– Knjiga je izašla krajem svibnja, pa još nema službenih podataka izdavačke kuće, ali sam primila puno poruka onih koji su je pročitali, i koji govore da se nalaze u pričama, jer je to o čemu sam pisala dio i njihovog iskustva. Sretna sam zbog toga i veoma zahvalna, jer su za svaku knjigu najvažniji čitatelji, to je način na koji tekst živi i potvrda da nije uzalud napisan.

Što vam je dalje u planu, kako kad je riječ o književnosti, tako i u slikarstvu?

– Već neko vrijeme radim na novom slikarskom ciklusu pod nazivom »Sretno drvo ili Arbor vitae« (drvo života). Centralna tema je drvo koje u raznim kulturama predstavlja simbol života, plodnosti i stvaranja. Razrađujem ideju drveta kao simbola vitalnosti i obnavljanja životnih energija, te povezanosti čovjeka i prirode. Istražujem psihologiju boja i variram motiv koji je u mom prikazu živ organizam, u krugu stalnih mijena.

Što se pisanja tiče, zbirka »Slatko kiselo« potpuno je dovršena, a sigurna sam da će se otvoriti i nove teme, jer bez pisanja više ne mogu. U međuvremenu mi je postalo jednako važno kao i slikanje, ne mogu ni zamisliti dan bez tipkovnice i palete. Željela bih oslikati slikovnicu, a možda koju i napisati. Ne znam još točan smjer, ali prema dosadašnjem iskustvu, kad stvari sazru, put se otvori i pokaže kamo treba ići. Imam povjerenja da će tako biti i ovaj put.

O autorici

Edit Glavurtić rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika kod prof. Francine Doleneca, živi od 1970. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine bila je zaposlena u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistentica scenografa, i oslikavala pozadine za crtanu seriju »Mali leteći medvjedići«. Od 1990. do 2003. godine živjela je u Beču, gdje se bavila likovnim radom i 1995. na Schule für Angewandte Kunst stekla titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine živi u Zagrebu kao samostalna likovna umjetnica.