Zahvaljujući činjenici da je u posljednjih nekoliko godina niz književnika (Vanessa Springora, Edouard Louis…) detaljno kroz svoja djela obradio pojedine dijelove svog života, u književnoj se kritici već ustalio pojam autobiografska književnost. I baš tu odrednicu itekako možemo koristiti za »Djevojačke uspomene«, roman koji je čuvena francuska književnica Annie Ernaux objavila 2016. godine, a ovog se proljeća u izdanju izdavačke kuće Oceanmore i prijevodu Vlatke Valentić pojavio i u Hrvatskoj. Naravno, da bi kroz priču o vlastitom životu bili zanimljivi čitateljima, nužno je uz literarno umijeće imati i o čemu pričati, a spomenuti autori imali su itekako zanimljiv, često i skandalozan, život pa su tim više njihove ispovijedi bile primjećene i prihvaćene.

Slično čini i Ernaux, koja je u kasnoj životnoj dobi, točnije već kao osoba u osmom desetljeću života, odlučila progovoriti o ranoj mladosti i to onom za nju traumatičnom dijelu – prvom seksualnom iskustvu i posljedicama koje je na nju taj čin ostavio. Svojim je sadržajem, odnosno iznesenom pričom, knjiga izazvala brojne reakcije, često čak i šok. Ponajprije stoga što je ono što je Annie Ernaux ispričala u popriličnoj suprotnosti s činjenicom da je već niz desetljeća ova francuska spisateljica jedna od ikona borbe za ravnopravnost žena i jedna od najutjecajnijih osoba kad je o toj temi riječ. Iskren i istinit prikaz njena djevojaštva do devetnaeste godine na to nimalo ne upućuje, potvrđujući istodobno činjenicu kako je put do tog statusa i dug i težak. Uostalom, tog davnog ljeta 1958. godine i niza mjeseci nakon njena prvog seksualnog iskustva, njeni su je vršnjaci smatrali kako i sama kaže, »kurvom u povojima« ili »praznoglavom kurvicom«.

Ljetna kolonija

No što se dogodilo? Annie Ernaux, koja se tada zvala Annie Duchesne, ljetne praznike želi provesti u ljetnoj koloniji namijenjenoj radu s djecom. Uz djecu tu će biti i puno njenih vršnjaka, kao i starijih studenata te mladih profesora čijeg je društva željna. Već treće večeri ona završi u krevetu s H.-om, profesorom tjelesnog, jednim od najpopularnijih voditelja te kolonije. Taj prvi žuđeni seks napet je, nespretan, bolan i pomalo besmislen te svakako daleko od žuđenog i sanjanog. No ono što mladu Annie još više šokira je što je taj lijepi H. narednog dana više i ne želi vidjeti! Naravno, ona mu se na sve načine nastoji približiti, a kad to ne uspije krene u iskušavanje veza s ostalim dečkima. I korak po korak uskoro dolazi na glas kao djevojka koja mladiće voli i malo previše, a od tog stava do epiteta kojim je završen prethodni odlomak, put nije dalek.

Istina je, pak, da je osamnaestogodišnjakinja totalno zbunjena te uvjerena kako je to što radi u skladu s tada važećim muško-ženskim odnosima pa srlja iz greške u grešku. Na svu sreću taj način života trajat će svega nešto više od godinu dana. Jer kad na fakultetu počne marljivo čitati i pratiti tadašnju društvenu i filozofsku scenu, posebno tekstove književnice i feministkinje Simone de Beauvoir, počet će shvaćati ne samo sve svoje greške, već i pogrešnu ukalupljenost na koju je osuđen ženski rod, čak i u tada u odnosu na druge itekako naprednoj Francuskoj. Zahvaljujući toj promjeni i konstantnom radu na sebi Annie Ernaux vremenom će od tinejdžerke posprdno zvane »praznoglavom kurvicom« doći do jedne od najcjenjenijih francuskih književnica.

Sjećanja i pisma

I baš taj mukotrpni put, dojam je, doveo je do knjige »Djevojačke uspomene« (Memoire de fille), knjige koju sa stajališta mira i ugode Annie Ernaux u 76. godini života uopće nije morala napisati. No gledano sa stajališta borkinje za ženska prava i ravnopravnost općenito – baš ju je morala napisati. Jer ova knjiga nije samo prikaz djela mladosti jedne simpatične i dobroćudne, ali u osnovi smušene i neiskusne osamnaestogodišnjakinje. Ovo je knjiga koja svjedoči o tome kako takve osamnaestgodišnje nastaju, kako ih društvo stvara te kako ih istodobno i odbacuje namećući im osjećaj srama i krivnje, osjećaj koji je potpuno suprotan ocjeni za isto ponašanje suprotnog spola. Jer da su njeni vršnjaci tog ljeta mijenjali partnerice onako kako je ona mijenjala partnere, sredina bi ih smatrala neodoljivim zavodnicima i nitko im ništa ne bi zamjerio. Dapače. Nju su proglasili »kurvom u povojima«. Upravo stoga »Djevojačke uspomene« dobra su i hrabra knjiga, djelo koje dodaje novi blještavi detalj u mozaik literarnog stvaralaštva Annie Ernaux.

Pišući ovaj kratki roman (120 stranica) Ernaux se ponajprije okreće vlastitim sjećanjima, ali i sačuvanim pismima, dnevnicima i fotografijama (na naslovnici je »uhvaćena« s 19 godina u doba dok je radila kao »babysitter« u Engleskoj). Tekst teče neprekinuto od prve do posljednje stranice, pri čemu autorica često uspoređuje prošlost sa sadašnjošću, nastojeći zaključliti zašto se ponašala kako se ponašala te što ju je dovelo u situacije koje su itekako ostavile traga na njen život. »Nikad se ponovo ne bih htjela pretvoriti u tu osobu«, kaže u jednom trenutku, a tijekom cijelog teksta o osamnaestogodišnjoj Annie Duchesne govori u trećem licu nazivajući je često i »djevojka iz S-a«, misleći na mjesto u kojem je održana ta ljetna kolonija. »I ja sam tu djevojku htjela zaboraviti. Istinski je zaboraviti, tako da više ne želim pisati o njoj. Da više ne mislim kako moram pisati o njoj, o njezinoj žudnji, ludilu, gluposti i ponosu, njezinoj gladi i krvi koja joj je presušila. Nikad nisam uspjela«, kaže Annie Ernaux. I dobro da nije uspjela.