Treba slijediti svoje srce i snove. Kamo god da idemo, gdje god da jesmo, na prijatelje se možemo osloniti. Ono što tražimo moglo bi biti bliže no što mislimo. Slava može biti prolazna, ali najbolje melodije zauvijek ostaju u srcu. Usred oluje, kiše i gromova teško je spaziti dugu i šarene, vesele boje, ali uz malo hrabrosti, vjere i pomoći dobrih prijatelja, uvijek postoji izlaz iz tame. Tko želi vidjeti dugu, mora naučiti voljeti kišu. Sve to od svojih su omiljenih junaka iz slikovnica »Medo i klavir«, »Pas i violina«, »Djedov tajni div«, »Svjetlo na pamučnoj stijeni«, »Medo, klavir i koncert malene medvjedice« i »Duga poslije kiše« Davida Litchfielda mogli naučiti hrvatski mališani, a na te se životne vrijednosti podsjetio i pokoji odrasliji ljubitelj priča očaravajuće ilustriranih.

Litchfield svojim ilustracijama ponovo osvaja srca djece i roditelja novom slikovnicom »Duga poslije kiše«, za koju je tekst napisala Smriti Halls, dok prijevod na hrvatski potpisuje Boris Nazansky. Svima koji prolaze kroz teško razdoblje u životu ova uzbudljiva, prekrasno ilustrirana slikovnica u izdanju Mozaika knjiga pomoći će da pronađu optimizam, uvjereni su njezini autori.

Osjećaj nade

Što vam se posebno svidjelo kod stvaranja slikovnice »Duga poslije kiše«?

Litchfield: Sloboda! Imao sam toliko slobode da sam mašti mogao dopustiti istražiti dijelove moje kreativnosti za koje nisam znao da postoje. Tekst koji je Smriti napisala bio je prava inspiracija za mene. U glavi su samo nastajale ideje i bujale emocije, a sve što sam osjetio pokušao sam vizualizirati i prenijeti na papir. U ovoj sam slikovnici imao priliku eksperimentirati s teksturama i bojama, što je mome radu dalo novu dimenziju. Mislim da sam za vrijeme ilustriranja ove slikovnice sazrio kao osoba i kao umjetnik.
Halls: Najdraža, a ujedno i najteža stvar bila je opisati istinu na način da je mogu svi osjetiti. Htjela sam prikazati da smo svi jednaki, da ovu priču mogu doživjeti i oni čije je srce povrijeđeno ili slomljeno, djeca ili roditelji, bez obzira na to kojim se jezikom služe. Osjećaji su zajednički jezik cijeloga svijeta. Osim toga, posebno sam uživala u tome što sam sve emocije, misli i nadu koje sam cijeloga života nosila u svojim mislima i srcu uspjela pretočiti u priču, a onda i na stranice, na papir.
Litchfield: Sviđa mi se što se knjigu može doživjeti i interpretirati na nekoliko načina. Iako postoje naznake, ne znamo točan uzrok problema djevojčice i lisice. Ono što je važno je da se čitatelji mogu poistovijetiti s njihovim borbama i sumnjama i sami donijeti različite zaključke.
Halls: Mislim da je ono što ovu slikovnicu čini posebnom osjećaj nade koji se može osjetiti na svakoj stranici. Svako slovo, slika, ravnoteža svjetla i tame, sve to nekako daje čitateljima nadu u bolje sutra. Također, podsjeća nas da svatko od nas doživi i tužne i tragične događaje, ali da ne smijemo zaboraviti na ono lijepo kao što su sreća, obitelj i prijatelji jer svaki život ima i svijetle tonove. Poslije kiše uvijek dolazi duga!

Priča o gubitku

Što vam je bila inspiracija?

Litchfield: Puno sam razmišljao o situaciji u kojoj su se našli milijuni izbjeglica posljednjih nekoliko godina i njihovi životi bili su mi inspiracija za vrijeme ilustriranja ove knjige. Mnoge obitelji, ali i pojedinci, krenuli su na zastrašujuća putovanja kako bi pronašli bolji život i sigurnost. Za mene lik lisice predstavlja nadu. Upravo je ona bila zraka svjetlosti koja je u mrklom mraku djevojčici pružila nadu i zahvaljujući njoj je dobila snagu i volju za nastavak puta.
Halls: U jednom razdoblju života bila sam izgubljena i prijatelj mi je rekao: »Ne brini se, znaš da poslije kiše uvijek dolazi duga.« To mi se nekako urezalo u sjećanje i nije mi dalo mira. Tada sam mjesecima u glavi slagala priču i nakon nekog vremena dobila je svoju formu. Priča o gubitku počela je ulijevati nadu. Sve je sjelo na mjesto u trenutku kada je David pristao raditi na slikovnici i svojim ilustracijama udahnuo život u riječi.

Autorica teksta Smriti Halls

Koja vam je bila omiljena knjiga dok ste bili dijete?

Litchfield: Sjećam se da nam je profesor često čitao »Where The Wild Things Are« autora Mauricea Sendaka i kako su me njegove ilustracije odmah privukle. Svijet, ali i likovi koje je Sendak stvorio bili su savršeni. U tom trenutku iz male učionice otišao bih u svijet mašte i brojnih mogućnosti. Danima sam molio majku da mi kupi tu slikovnicu i nisam odustao sve dok je napokon nisam dobio. Još uvijek je imam, iako su joj stranice danas zalijepljene selotejpom, ona će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu.
Halls: Jedna od najdražih mi je ona Hansa Christiana Andersena. To književno blago i danas čuvam. Ilustracije koje je napravila Maria Pascual oduzimaju dah. Mogla sam satima gledati u one magične oči Snježne kraljice, hrabrog vojnika i malu morsku sirenu punu nade. Njegove priče često imaju neočekivane elemente, ali su i prožete osjećajem čežnje i ljepote koji bi me uvijek dirnuli.

»Čitanje« slika

Što slikovnice čini toliko posebnima?

Litchfield: Ne postoji medij poput njih. One su vizualni raj koji priča priču i odlično povezuju riječi i slike. Jedinstveno iskustvo za svakog čitatelja. Možda će zvučati smiješno, ali mislim da slike moramo »čitati« jednako kao i slova. Kada ih čitamo, zajedno ulazimo u poseban svijet.
Halls: U slikovnicama najviše volim slojevitost. Svaka riječ, svaka ilustracija ima više značenja. Iako se na prvu čine jednostavnima, ispod slojeva skrivaju mnoge tajne i mudrosti. Ono što me posebno fascinira kod slikovnica je to što svaki put kada ih pročitamo saznamo nešto novo, dotaknu nas na nov i drukčiji način.

Koliko vam je značilo online druženje s mališanima za vrijeme karantene?

Litchfield: To je meni, ali i njima, bila odlična poruka i podsjetnik da će nakon svega ovoga život opet doći na stare staze. Knjige uvijek imaju moć odvesti vas u neki drugi svijet, daleko izvan četiri zida između kojih se nalazite. Mislim da je upravo to, sposobnost da budemo na nekom boljem mjestu ono što je svima potrebno u vrijeme pandemije.
Halls: Osim samog čitanja, mislim da je osjećaj povezanosti i zajedništva ono što nam je svima potrebno. Online svijet nam je sada bio prilika pričati i maštati o svjetovima i mjestima koja ne možemo posjetiti jer smo vrijeme provodili u svojim domovima. Čitanje je u svima nama probudilo iskru, želju za razgovorom i ispunilo nas srećom, a meni najdraže je što nam je vratilo osmijehe na lica.