Kratki roman

Darko Cvijetić, “Što na podu spavaš”: Bolno podsjećanje na ratne užase devedesetih

Marinko Krmpotić



Kratki roman »Što na podu spavaš« bosanskohercegovačkog književnika Darka Cvijetića još je jedno uspješno, ali bolno i tužno podsjećanje na ratne užase ranih devedesetih na prostoru Bosne, kao i na neizbrisive posljedice koje su ta traumatična zbivanja ostavila na pojedince i društvo.


U središtu autorove pažnje je njegova vlastita obitelj kroz čiju priču, služeći se i činjenicama i fikcijom, pripovijeda opisujući dramatična i mučna zbivanja s početka rata da bi je kraju priveo u ove naše dane, na samom kraju drugog desetljeća novog stoljeća.


Središnji lik priče je Bota, Darkov mlađi brat, koji na odsluženje vojnog roka u tadašnju Jugoslavensku narodnu armiju odlazi u najgorem trenutku, a to znači kad su već po mnogim dijelovima bivše SFRJ počeli oružani sukobi. Vojni rok trebao bi služiti u postrojbama vojne policije i to u Sarajevu, u vojarnici »Viktor Bubanj«. Bota tamo stiže u veljači te prve ratne godine, a svega koji mjesec kasnije vojarnica je opkoljena i odsječena od svijeta, što je odgovor Sarajlija na bombardiranje grada koje s planina oko Sarajeva izvode srpske paravojne formacije. Vojne vlasti nekako uspijevaju dogovoriti izlazak i odlazak vojnika pri čemu dođe do incidenata i ubijanja nekoliko pripadnika JNA, ali Bota nije među njima. Po povratku u Prijedor priključuje se srpskoj vojsci i sudjeluje neko vrijeme u ratnim zbivanjima, da bi potom s ocem i majkom otišao prema SAD-u gdje ga i nalazimo na kraju romana, živog, ali podosta osamljenog i tužnog zbog svega što je doživio i proživio na bosanskim krvavim poljima smrti.


Iskustva s ratišta




Ovako skiciran sadržaj daleko je od snage, intenziteta i dojmljivosti priče koju je Cvijetić iznio, a zasluge za upečatljivost koju ovaj roman od stotinjak stranica ostavlja na čitatelja svakako su u samim zbivanjima koja nude temelj za odličan film ili TV-seriju, ali nedvojbeno i u načinu na koji Cvijetić prenosi za njegovu obitelj dramatična događanja. Autor se pritom opredijelio za trideset i tri kratka poglavlja, glave kako ih on naziva, kroz koje nam o svemu što se događalo govore različiti likovi. Tako roman počinje pisac Darko govoreći o fotografiji svog mlađeg brata snimljenoj na dan zakletve u sarajevskoj vojarnici, a potom čitamo, primjerice, pismo Milutina, Darkova i Botina oca, sinu Boti u JNA, kao i pismo Botine djevojke Senke. Oba su ta pisma prepuna strepnje i straha koji se osjeća zbog rastuće prijetnje smrti i rata.


Ništa mirnija nisu ni svjedočenja njegova prijatelja Anđela, čiji razgovor s Botinom majkom Karmelom »slušamo«, kao ni dnevnički zapisi Darka, a vrhunac dramatičnosti priča doseže u svjedočenjima samoga Bote koji na vrlo uvjerljiv način opisuje stanje u vojarnici, smrt nekolicine svojih kolega vojnika te užasavajući izlazak iz vojarnice i vožnju smrtonosno opasnim okružjem Sarajeva. Odlično su kasnije ispričana i Botina te Darkova iskustva s ratišta, a divno su kroz vrlo lirske zapise oživljeni likovi njihovih baka Maje i Hane.


Ispričane iz različitih uglova i stajališta, a vezane za ista zbivanja, ove nam priče u konačnici nude jasnu sliku košmarnog stanja prepunog bolesne mržnje. Pritom su u najtežem položaju oni koji su, poput Darka i Bote, djeca mješovitog braka oca Srbina i majke Hrvatice. A kad se tome pridoda i činjenica da je Botina djevojka Senka muslimanka, onda je jasno da na jednom mjestu imamo »smjesu« koja, i to ne samo devedesetih prošlog stoljeća na prostoru Bosne, predstavlja idealnu kombinaciju za razornu i uništavajuću eksploziju nakon koje zemlja ostaje poharana, duše uništene, ljudi raseljeni…


Grozomorne priče


Pritom svjedočimo grozmornim pričama, pa je tako Darko kao stražar u odori srpske vojske morao stražariti u logoru gdje su bili zatočeni najbliži mu rođaci s majčine strane, a među njima i majčin brat koji će kasnije Boti, svojoj sestri i njenom suprugu omogućiti odlazak u Ameriku. Bota na ratištu svjedoči zarobljavanju Senada, brata Senke koju nikad nije zaboravio, a kad shvati da je baš Senad ubio njegova prijatelja Gorana, ubija Senada! U Americi će, pak, Bota susresti još jednog muslimana protiv kojeg je ratovao te potom gorko zaključiti kako su »oboje ratovali za domovinu – da odemo iz nje što dalje!«


Ovako dojmljivih i u svojoj srži užasnih ratnih priča još je nekoliko u ovoj sjajnoj knjizi, a cilj svih njih je, ako je ikako moguće, probuditi u čitatelju čovjeka, pozvati na humanost, razumijevanje, prihvaćanje i uvažavanje drugog, bez obzira na to koliko bio različit i drugačiji po naciji ili vjeri.


Najbolje to svjedoči završna scena romana, trenutak kad 2019. godine u nekom američkom kinu Bota i njegov sin Angelo gledaju bosanski ratni film »Gluvi barut« u kojem se seljaci iz dva vjerom i nacijom različita sela brutalno ubijaju i kolju. Svi su oni naši, samo se međusobno ubijaju, govori kroz suze Bota sinu koji, logično, ništa ne razumije i teško može shvatiti toliku količinu smrtonosne mržnje koja vjekovima traje na ovim balkanskim prostorima. Kao suprotnost tom bezumnom zlu na trenutak se pojavljuju divni primjeri ljudskosti i želje da se pomogne pa tako, primjerice, ustaški vojnik iz hrvatskog sela spašava od pokolja Darkovu i Botinu baku Maju govoreći joj, dok ih ostali ustaški vojnici ne vide, »Bježi tamo desno u šumu, vodi tu djecu, ženo.«, a iste te riječi kapetanu Topiću upućuje jedan sarajevski vojnik koji je shvatio da će nad nedužnim mladim JNA vojnicima biti počinjen pokolj: »Bježi tamo desno u šumu, vodi tu djecu, kapetane.«, kaže neimenovani sarajevski vojnik.


Lonac mržnje


Nažalost, ovakih primjera ljudskosti u paklu bosanskog nacionalnog i vjerskog lonca mržnje i užasa premalo je u odnosu na primjere zla, beskrupulozne surovosti mržnje. »Što na podu spavaš« knjiga je koja to hrabro, uvjerljivo te literarno i umjetnički moćno nastoji promijeniti ukazujući i pokazujući kako su svi – i naši i njihovi – u osnovi samo ljudi. Boljeg dokaza od 23. glave romana za to nema. U tom dijelu autor nam prenosi buncanja demencijom već teško nagriženih bake Maje (Srpkinja) i djeda Franje (Hrvat) kroz koja se na lirski način pred nama podastire njihov teški život i izranjaju pred nas dobri i divni ljudi čije su boli i patnje uvijek bile posljedice zla koje izvire iz stoljećima građenih primitivnih i bespotrebnih mržnji. Protiv toga, koliko god to i sada izgledalo uzaludno, besmisleno i nemoguće, treba se boriti, a Cvijetić to svojim romanom i čini. Ili, kako to u predgovoru knjizi sjajno zaključuje Selvedin Avdić: »Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život.«


O autoru


Darko Cvijetić rođen je 11. siječnja 1968. godine u mjestu Ljubija Rudnik. Radi kao dramaturg i redatelj u Pozorištu Prijedor. Objavio je desetak knjiga poezije, knjigu priča i roman »Schindlerov lift« za koji je nagrađen nagradama »Kočićevo pero« i »Fric«. Finalist je nagrade »Europski pjesnik slobode«, a u kazalištu je ne samo režirao (Beckett, Čehov) već i glumio Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona… »Što na podu spavaš« njegov je drugi roman. Pjesme su mu prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš.