Ne mora biografija biti dosadna književna forma – ako joj se pametno pristupi. Upravo to učinio je mladi hrvatski književnik Marko Gregur (1982., Koprivnica) koji je nakon odličnog romanesknog prvijenca »Kak je zgorel presvetli Trombetassicz« (2017.) te još boljeg psihološkog i društvenog romana »Mogla bi se zvati Leda« (2018.) nastavio liniju vrlo kvalitetnih romana, ali i iznenadio jer je nakon povijesno-humorističnog te romana suvremene tematike u svom trećem ogledu na polju romana zašao na područje biografske književnosti obradivši u djelu »Vošicki« život Vinka (Vincenca) Vošickog, ljubiteljima povijesti književnosti znanog koprivničkog tiskara i izdavača koji je u razdoblju između dva svjetska rata stekao ugled objavljivanjem djela Miroslava Krleže i Augusta Cesarca, ali i romana Karla Maya o indijanskom poglavici Winnetou, poznatog časopisa »Književna republika«, dječje litrature, priručnika i udžbenika…

Impresivna freska života

Zamku dosadnog pisanja o životu jednog nakladnika (jake li teme, pomislit će gotovo svatko tko uzme knjigu u ruke, ili čak i ako za nju samo čuje), Gregur je uspio izbjeći svakako zahvaljujući zanimljivosti života ovog Čeha koji je ime stvorio u Hrvatskoj, ali još i više zbog svojih nedvojbenih literarnih sposobnosti, posebno majstorskim pristupom kompoziciji. Naime, Gregur nije krenuo ab ovo i nije se držao inače zamornog kronološkog redanja biografskih činjenica već priču počinje 1957. godine kad je Vošicki pred krajem života, a potom se sjećanjima vraća u različita razdoblja te »šara« kroz godine i događaje stvarajući impresivnu fresku života čovjeka koji je – kao i mnogi drugi – hrvatskoj kulturi dao puno, a dobio toliko malo da je umro u siromaštvu. Naravno, samo pametan odabir načina pripovijedanja ni slučajno ne bi bio dovoljan da knjiga bude dobra pa je uz to Gregur ponudio i puno toga drugoga što je vrijedno u okvirima književnosti – sjajne dijaloge, izvrsno korištenje dijalekta, dojmljive opise pejzaža, zanimljivo pripovijedanje… a svemu tome što sam zna i umije dodao je i raznovrsne izvore na kojima temelji priču – biografske podatke i povijesne činjenice, imaginaciju i fikciju, pisma Krleže Vošickom, pisma Vošickog, dokumente poput pretiska inventure u tiskari ili zapisnika o preuzimanju tiskare od strane nove komunističke vlasti…

Sve to autor je ukomponirao u skladnu, pomalo i »filmsku« cjelinu u kojoj se svaka pojedina »epizoda« odvija u drugom vremenu, ali skupljene na jednom mjestu čine čvrstu i razumljivu cjelinu. Pažnje vrijedan odmak od klasične biografije Gregur je ostvario zahvaljujući i tome što najveći dio teksta u prvom licu pripovijeda sam Vošicki, čime se za čitatelja pretvara od povijesnog u »stvarni« književni lik, osobu koja 1909. godine stiže u Koprivnicu »kako bi na nepoznatom jeziku radio knjige«.

Romansirana biografija

Romansirana biografija obogaćena je i detaljnim prikazom njegova poslovnog i obiteljskog života, pa svjedočimo i njegovim brojnim (ne)uspješnim ljubavnim i bračnim avanturama i brodolomima, ali i isto tako bolnim i često neuspješnim pokušajima kvalitetnog poslovanja pri čemu problem nije u njemu, već u provincijalnim hrvatskim navikama za koje je tipično da se računi ne plaćaju na vrijeme (ponekad i nikad!) što ga, uz kaotične političke prilike i izmjene nedemokratskih represivnih sustava (fašizam i komunizam) čini žrtvom u oba ta sustava koja ne cijene kvalitetu rada, već samo ideološku »ispravnost«.

Uz životnu priču Vinka Vošickog, druga velika priča ovog romana nedvojbeno je Koprivnica. Kroz oživljavanje povijesnih likova koji su u srcu Podravine živjeli od drugog do šestog desetljeća prošlog stoljeća, ili stvaranje izmišljenih, Gregur je kroz različlite epizode iz raznih sfera tadašnjeg života (društveni život, kultura, politika, sport… primjerice, novinski izvještaj s utakmice Marsonia – Slaven) oslikao rast i razvoj Koprivnice, što će zasigurno biti zanimljivo i čitateljima izvan Koprivnice.

Iako je »Vošicki« u svojoj srži čista romansirana biografija, iznimno bitan te isto tako natprosječno vrijedan dio romana vezan je za opise ratnih zbivanja. Izvrsno prenesena iskustva Vošickog iz Prvog svjetskog rata u kojem je sudjelovao, te još bolniji i upečatljiviji prikazi izmjene ustaške i partizanske vlasti u Koprivnici tijekom Drugog svjetskog rata, vrlo su dojmljivi i emocionalno snažni pa se slobodno može reći kako je »Vošicki« u svom znatnom dijelu i odličan antiratni roman. Valja pritom naglasiti kako jednakom uvjerljivošću Gregur oživljava stvarne likove poput ustaškog zapovjednika Rafaela Bobana ili niza koprivničkih ustaških uzdanica (Bzik, Kralj, Raić), odnosno stvara fiktivne likove pri čemu su vrhunac likovi siromašnog Ružića koji postaje ustaša iz očaja i siromaštva, odnosno imućnog trgovca Rosenberga koji je simbol židovskog stradanja, a njihove »ogromne razlike« Gregur »komentira« i kroz njihova iznimno slična, praktično istovjetna, prezimena.

Kritika rata

No, vrhunac kritike rata i zaluđenosti ideologijama svakako su one stranice na kojima svjedočimo kako se svaka nova vlast (čas ustaše, čas partizani) ponaša vrlo slično pa tako, primjerice, ustaše preuzmu sve židovske trgovine da bi se potom počeli ponašati poput mrskih im Židova, a to znači lihvariti bez imalo skrupula. Zato Vošicki i zaključuje »da se sve ponavlja, samo je klika druga, drugi je bog i sveci.«

Sudbina Vinka Vošickog je, nažalost, tipična hrvatska priča kad je riječ o kulturi. Davno je još Antun Barac mnoge hrvatske književnike i kulturnjake odredio pojmom »kruhoborac«, a taj se novostvoreni pojam zaista može primijeniti i na Vošickog. Iako je za svog života Vošicki prijatelje i suradnike često pozdravljao riječima »Got do kristi Kunst« (Bog uskrisi umjetnost), taj je pozdrav, barem za hrvatske prilike onda (a nije se puno promijenilo ni sada) bio krajnje nerealan. Puno je, opet nažalost, realniji u slici hrvatskog duhovnog i kulturnog provincijalizma i bezličnosti, bio Vošickom često omrznuti Miroslav Krleža čija je djela Vošicki tiskao te tako dao itekakav doprinos rastu značaja hrvatske književnosti. Na svoj način doprinos tome je i ovaj pažnje vrijedan roman.