Roman

“Ciganin al’ najljepši” Kristijana Novaka: Mračna tema za čitateljsko uživanje

Marinko Krmpotić

Iako je najveći dio Novakova romana okrenut obrascima trilera, raznovrsnost zbivanja roman istodobno čine i ljubavnom pričom, odnosno dojmljivom psihološkom dramom, te svakako i društveno kritičkim romanom koji upućuje na brojne manjkavosti i negativnosti društva



Istodobnim objavljivanjem svog novog, trećeg po redu romana »Ciganin, ali najljepši« te trećim izdanjem svog prethodnog odličnog romana »Črna mati zemla« mladi hrvatski književnik Kristijan Novak istaknuo je kandidaturu za književni događaj godine. Naime, oba ova romana ne samo da nedvojbeno potvrđuju njegovu kvalitetu, već u hrvatsku književnost donose teme koje se rijetko obrađuju, kao i sjajno korištenje dijalektalnog idioma (međimurski kajkakvski) što također u hrvatskoj prozi nije odviše čest slučaj.


I dok je »Črna mati zemlja« (prvi put u obliku tiskane knjige objavljena 2013. godine) kroz poigravanje, između ostalih, obrascima horrora i mračne psihološke drame, oduševila prikazom teške dječje traume, dotle se »Ciganin, ali najljepši« na isto tako raznovrstan žanrovski način okreće motivima nacionalne (i rasne) diskriminacije, da bi u okvirima te temeljne tematike obradio i niz drugih pitanja.


Mjesto radnje ovog sjajnog romana je izmišljeno međimursko seoce Sabolšćak u kojeg se, nakon što ni kriva ni dužna zbog tuđe pronevjere novca ostane bez posla, vraća Milena Lovrek koja sa svojih četrdeset plus, bez obitelji i bez posla, baš i nema neku životnu perspektivu. Ona tugu i bezilaznost rješava onim što je mnogim Međimurcima (i Hrvatima) jako drago – alkoholom.


Sjajni opisi života




Uz taj grijeh koji joj okolina tolerira jer ga razumije, Mileni se dogodi i ljubav, i to s gotovo dvostruko mlađim Ciganinom Sandijem, što bi joj okolina možda i tolerirala da baš nekako u doba njihove veze ne izbiju žestoki sukobi između stanovnika tog mjestašca i susjednog ciganskog naselja Bukov Dol u kojem Sandi živi. Vrhunac sukoba je trostruko ubojstvo zbog kojeg u Međimurje stižu i policajci iz Zagreba. Oni, uz pomoć lokalnih čuvara reda, kreću u istragu kroz koju će se na kraju ispostaviti da je nasilje vezano ponajprije uz trgovinu ljudima i tužnu izbjegličku rutu kojom se izbjeglice iz arapskog svijeta prebacuju na zapad Europe.


Iako je najveći dio romana zbog vezanosti uz istragu zločina okrenut obrascima trilera, raznovrsnost zbivanja i događaja roman istodobno čine i (tužnom) ljubavnom pričom, odnosno dojmljivom psihološkom dramom, te svakako i društveno kritičkim romanom koji kroz sudbinu likova i opise zbivanja upućuje na brojne manjkavosti i negativnosti društva o kojem govori. Naravno, u prvom je planu zabranjena ljubavna veza dvoje ljudi, veza koja po normama društva u kojem se odvija nije podobna zbog godina, a još više zbog nacionalne pripadnosti njenih protagonista.


Sjajni opisi života i ponašanja ljudi u Sabolščaku i Bukovom Dolu na vidjelo iznose sve razlike između hrvatskog i romskog poimanja načina života. Pri tome se kroz najjednostavnije odrednice – primjerice, Sandi jednom prilkom za Rome kaže: »Oni su zli i piju zato što nemaju što fino za jesti« – jasno određuje srž problema koji je u neimaštini iz koje proizlazi, nasilje i kriminal. Način vođenja policijske istrage, kao i ponašanje medija, druga su područja na kojima se razabire slika otužne hrvatske stvarnosti jer mediji presudu donose i prije nego što se istina sazna, a istraga se vodi tako da se, bez obzira na istinu, pronađe za policiju i javnost najpovoljnije rješenje.


U tom kolopletu interesa običan čovjek osuđen je na gubitak, pa je nesretna Milena na kraju romana još nesretnija nego što je bila na početku, kad se zbog životnog brodoloma vratila u zavičaj.


Jezična razigranost


Zaimljivu radnju s nizom odličnih epizoda Novak je čitatelju prenio tako da svoju verziju priče iznose Milena, Sandi, izbjeglica Nuzat i policajac Plančić, a svaki od njih ima nekog slušatelja – novinara, prevoditelja ili pak Japicu, Mileninog djeda kojem Sandi iz kome u snove i podsvijest »šalje« svoju priču. Tim naglaskom na obraćanje nekome autor diže uvjerljivost i snagu pripovijedanja, a da bi raznovrsnost iznesenih priča bila što veća, priče njegovih likova iznesene su ne samo različitim načinima pripovijedanja koji ovise o intelektualnim sposobnostima i emocionalnim stanjima likova koji ih iznose, već i različitim oblicima slova. Štoviše, dio ukupnog iskaza su i fotografije ugljenom izrađenih crteža koje na zidu njihove straćare izrađuje psihički bolesna Sandijeva majka.


Naravno, dio te različitosti je i govor, pa tako roman donosi ne samo odličan međimurski kajkavski, već i romski, purgerski kajkavski, engleski, smiješni kroatizirani engleski te, naravno, književni štokavski.Uz jezičnu razigranost Novak je odličan i u crnomuhornim i sakrastičnim dijelovima teksta, a posebno se ističe u građenju svojih likova. Pri tome su uz detaljno obrađene glavne likove prave literarne poslastice sporedni likovi poput psihopata Mirze, mjesnog »šerifa« Hamera ili na rubu pshičkog sloma sjajno opisanog policajca Bulea.

Svojevrsnu poruku Novak je poslao i podjelom romana na sedam dijelova, pri čemu je šest dijelova vezano uz različite oblike strahova, a završni uz nekrofiliju, bolesnu sklonost ka mrtvima. Strahovi i smrt, na žalost, sastavni su dio društva koje Novak opisuje, ali usprkos toj mračnoj temi – kao i u sjajnom prethodniku »Črna mati zemla« – literarna ljepota ostvarenog dovoljna je da privuče čitatelja i omogući mu pravo estetsko uživanje.