Boba Đuderija je Marčelina. I Boba Đuderija sjajno piše. I Boba Đuderija daje nam onu toliko potrebnu dozu ozbiljna humora bez kojeg bi živjeti bilo skoro pa nemoguće. I Boba Đuderija i Rijeka se vole.

A bome Boba Đuderija pojma nema kad se to miče ona kazaljka sata put naprijed, baš kao što nižepotpisani pojma nema koji je datum kad s Bobom priča.

– Evo se čujemo na dan kad nam je valjalo kazaljke i opet pomaknuti put naprijed – velimo.

– Čekajte, što se ne miču 30.!? – u čudu će Boba.

– Mislim da je danas 30. – ne damo se.

– Meni piše 29. – ozbiljno će Boba.

– Ups, imate pravo, 29. je – valja priznati.

– Ja sam pitala ChatGPT i on mi je rekao da se kazaljke miču 30. – sad će u čudu Boba.

– Eto, laže i on – konstatiramo.

– Laže k’a pas – sad je jasno i Bobi.

– Puno lipo je počeo ovaj razgovor, u dvije vremenske zone – sad se već smijemo svi.

Ma, za reć’ pravo, drugačije početi i ne može.

– E sada vidite da ona luda Marčelina nije mit. Ljudi misle da ja izmišljam one zavrzlame i nevolje u koje upadam, sve te komične situacije, a to je u stvari to, to sam ja – iskreno će Boba.

Ulovili smo Bobu po povratku iz Sarajeva. Biber – Centar za nenasilnu akciju raspisao je još jedan višejezični regionalni natječaj za kratku priču, priču je napisala i Boba, priča joj je završila u zbirci pristiglih radova, pa je pošla u Sarajevo da sve to i promovira. Odnosno, pošla je u Brezu.

– Breza iz Čoline pjesme, nekih 40-ak kilometar od Sarajeva. Ljudi iz Bibera rade, analiziraju, provjeravaju kolike su šanse da ljudi prestanu živjeti u prošlosti i da se otvore nekakvi putovi prema razumijevanju. Razumijevanje onoga koji je s druge strane o čemu god se tu radilo. Ne mora uvijek biti ratna tema – objašnjava Boba.

Pristojna pobunjenica

Što se njene priče tiče, reći će ona prije svega kako rijetko izmišlja priče. Uglavnom ih, veli, »kupi sa ceste«.

– Imala sam zanimljivu situaciju s meštrom koji mi je došao popravljati struju i o tome napisala priču. Jer, nakon što sam ga ponudila kavom, i kad smo sjeli za stol, u roku tri minute smo oboje shvatili da su nam uvjerenja potpuno drukčija – kazuje Boba.

Ma, ako je i izgledalo loše, ako se i činilo da će struja ostati nepopravljena, na kraju je postalo poprilično dirljivo.

– On je pričao svoju priču, a ja svoju. I baš smo se lipo rastali – priča o priči Boba.

Pa je u Brezi pričala kako je dobro da nas život iznenadi u našim predrasudama.

– Ma treba bit’ za to i otvoren, znat’ pustit’ ovog preko puta da priča – velimo.

– Ne mislim da sam neka posebno velika i plemenita ljudska duša, nego mi se čini da prirodno imam taj neki čip u svom sustavu da ljudima dam šansu bez preduvjerenja. Jednostavno nemam u sebi strah prema ljudima, nemam nepovjerenje, nemam sumnju. Uvijek idem otvoreno, pa ako me klepi – klepi. Ali, mogu reći da mi je ta moja osobina u životu u 80 posto situacija bila korisna – priznaje Boba.

– Znači, ostade samo strah od matematike – vadimo asa iz rukava.

– Ha, ha, ha, ha. Kako ste bezobrazni!? Ma gdje ste to izvukli – kroz smijeh će Boba.

E ti je valjalo priznati Bobi da se u knjižnicu išlo, kopalo po njenoj literaturi, da je četa ljudi to izučavala i da je bilo asistenata koji su baš onako s guštom rekli: »Vidi je, pala u školi razred!«

– Ja sam odlučila da ću past’. Ja sam bila pobunjenik, doduše onaj koji se pristojno ponašao pa su obično učitelji i profesori bili malo u nedoumici gdje bi me svrstali – priča Boba.

Onako pristojna i tiha nije mogla među problematične, ma s druge strane, kako kaže, uvijek je u njoj tinjala jaka pobuna protiv školskog sistema koji prisiljava djecu na sve.

– Ja sam bila talentirana za pisanje, osvajala nagrade na natječajima, a s druge strane bila sam totalni tudum za spojit’ dva i dva. Jednostavno nisam shvaćala koncept matematike (smijeh). U prosjeku sam bila vrlo dobra, nisam bila loš učenik, pa je došlo do apsurdne situacije da imam prosjek za proći s vrlo dobrim i rizik da ću pasti godinu zbog matematike – veze Boba.

Pa se okupila komisija, sastali svi profesori i odlučili joj dati još jednu, tko zna koju po redu, šansu.

– A ja sam odbila izaći na ispit. Ja sam pala godinu iz protesta – rezolutno će Boba.

Dobra taktika

Eto ga na! A siroti mladi knjižničar koji nam je dao knjige na posudbu misli da je to »ona koja ima lijepi humor, ali malo ljudi to zna«.

– Ali, moram ga pohvaliti. Posuditi se smije u vr’ glave tri knjige, a on nam je ‘ladno dao četiri – hvalimo knjižničara.

Bar nam se nije dogodilo ništa nalik onoj živoj istini kada je čitateljica došla u knjižaru tražiti Bobinu knjigu »Zovem u vezi posla«, taman da joj prodavačica kaže: »A mi vam trenutno nikoga ne primamo.« Nego, matematika….

– Sada je meni jasno zašto volite male dućane, a ne velike centre. Ne znate matematiku pa vam je svejedno što su skuplji – šalimo se.

– Ha, ha, ha! A znate šta je baza!? Kada su se mijenjale kune u eure stalno su ljudi preračunavali sve. Ja sam radila kao turistički vodič cijeli život, taman da i turisti postavljaju takva pitanja. I onda sam pronašla savršenu tehniku. Znači, kad je situacija da netko pita koliko nešto što je u kunama košta u eurima, ja stanem i zamislim se, malo stisnem oči i napravim zamišljenu facu kao da u glavi sve to preračunavam. Ali ne preračunavam! Nego čekam! Jer uvijek će netko kraj mene uskočit’ i reći: »To ti je 120 eura! – objašnjava Boba.

Priznati valja, dobra taktika.

– I uvijek upali – potvrđuje Boba.

Ne treba čovjeku matematika, nema drugog zaključka.

– Mislim da to i naši ministri odavno znaju – velimo.

– Oni kakvi su, ja mogu reć’ da sam dobra u matematici – na to će Boba.

Koristan je ovo razgovor već. Utvrdili smo sve o micanju kazaljki sata, struju imamo, matematika je apsolvirana….

– Puno mi je drago kako ste u jednoj od knjiga definirali kako se to postaje pisac, odnosno zašto ste vi postali pisac. Ako sam dobro shvatio, vama se samo grintalo, a da se ne bi bliža rodbina uvrijedila trebalo je to kamuflirati malo. I eto pisac – kazujemo.

I nije to daleko od istine, kaže Boba.

– Karikiram ja i sebe i sve što mi se događa, ali nema tu baš puno ni karikiranja – veli.

Uvijek je, kaže, nešto škrabala, ma je vidljivo postalo kad je radila u Željezari Split kao tajnica i prevoditeljica uprave.

– I krenula je privatizacija. I kupio nas Poljak, onaj lopov kojeg su na kraju ganjali. Zanimljivo je da je prvo što je taj Poljak napravio po dolasku u Željezaru to da je postavio kamere, ali ne u administrativnu zgradu nego u pogon. Tamo di su radnici umirali kraj visokih peći, on je stavio kamere. Objašnjenje je bilo da su radnici pokrali tvornicu i da je zato propala – prisjeća se Boba.

Uglavnom, proizvodnja je bila zaustavljena, ništa se nije radilo, samo se dolazilo da bi se tu bilo. A u nje kompjutor na stolu.

– I što ću sad radit’ da ne poludim!? Još sam bila sama s djetetom, u podstanarstvu, imala sam tu egzistencijalnu tjeskobu, svjesna da mi se može dogoditi da za mjesec dana završimo na cesti i ja i dite. I onda sam iz te neke tjeskobe, i dijelom dosade, počela pisati blog Marčelina – objašnjava Boba.

Privatizacijska priča

Štono bi se reklo, to je valjda jedina dobra privatizacijska priča. A u to doba je, kaže Boba, i Ćićo Senjanović objavio književni natječaj u satiričkom Pometu. Natječaj za najbolju kratku priču za sezonu jesen/zima.

– Bila sam valjda jedina osoba u Splitsko-dalmatinskoj županiji koja je mislila da je to stvarno natječaj. I sjednem i pošaljem priču na natječaj. Jer je nagrada bila novčana, a ja u teškoj situaciji – priča Boba.

Sjeća se kako je otrčala u onaj mali dućan na dan kad su u Pometu izašli rezultati natječaja. Sjeća se veselja kad je našla svoju priču unutra uz druge. I sjeća se kako je Ćićo napisao uz objavljene priče: »Svi ste mi danas dobri, ali ova Marčelina mi je najbolja.« Skakala je od sreće u dućanu. Pa je nekoliko subota zaredom uredno slala Ćići i Pometu priče. I on ju je stalno hvalio. Ali…

– Nikako oni objavit ‘ko je pobijedio. I skupim ja hrabrosti, nazovem »Slobodnu« i tražim Ćiću. Oni me spoje, ja njemu »Dobar dan«, a on meni: »Hvaljen Isus!« – priča.

U najkraćem, raspitala se ona o natječaju, pitala kad će rezultati, sve da se ne predstavlja. Onda je pokisla kad joj je Ćićo kazao da je to bio fiktivni natječaj, šala redakcijska.

– Ja mu govorim: »Pa ‘ko je pisao sve one druge priče!?« A on govori: »Pa to smo mi iz redakcije pisali.« Ajme majko! Ja se razočarala. A on govori: »Samo ima ova jedna šta se zove Marčelina, a lude li žene.« Zemljo otvori se. Ma pitam ja zašto luda. A on govori: »Pa moram ženi isplatit’ honorar, a ona nikakve podatke nije poslala.« Kad je on rek’a da mora ženi isplatit’ honorar krenula sam vikat’: »Ja sam ta, ja sam ta!« – kroz smijeh će Boba.

I tako je počela pisati za Pomet. To su, kaže, bili počeci, paralelno s blogom. A bome samo ova crtica govori puno i o Ćići i o Marčelini i on njihovom prijateljstvu. Spominje se Boba kako je za te suradnje s Pometom imala pravo na 13 rečenica. Ako ih je bilo dvije više, Ćićo bi joj tekst vraćao natrag na kraćenje.

– Moraš napisati humoresku u 13 rečenica!?! A nemaš spisateljskog zanata. U stvari sam zahvalna Ćići jer me naučio kako kratiti, kako izbacivat’ viškove. Tad smo se sprijateljili, stalno me hrabrio, a paradoks je da nakon svih tih humorističnih priča, on meni kaže jedan dan: »Dobra si, dobra Marčelina, ali ti si meni puno bolja kad pišeš ozbiljne tekstove« – sjeća se Boba, koja je tu Ćićinu zaslužila za ono što je pisala za ondašnje e-novine.

S jedne strane 13 rečenica, s druge blog. A taj blog je nekako bio ispred svog vremena. Makar, veli Boba kako je važno kazati da usprkos svoj opsesiji čitanjem i pisanjem otkada je slova naučila, nikada nije planirala baviti se u životu pisanjem.

– Znate one američke filmove kad neka cura želi postati glumica, pa se za početak u Holywoodu zaposli kao konobarica, i onda slavni redatelj dođe baš u taj kafić popiti kavu i ugleda je i ponudi joj ulogu u filmu. E takav neki američki san se meni dogodio da pišem, s tom razlikom što ja nisam sanjala da postanem spisateljica. Ja sam otvorila blog iz te egzistencijalne tjeskobe i dosade – ističe Boba.

Fejs za gušt

Humor je njoj, priznaje, obrambeni mehanizam.

– Pisala sam ja i o privatizaciji, maltretiranju kojem smo bili izloženi, ali kroz humor. Naravno da je ljudima lakše prihvatiti teške priče kroz zafrkanciju. Pisala sam baš iz one neke sebične potrebe da sebi olakšam život i nisam bila ni svjesna da svaki dan imam sve više pratitelja. Da bi jedan dan dobila mejl od svog prvog izdavača Jesenski i Turk u kojem pišu da me prate već neko vrijeme, da sam im super i da bi rado objavili zbirku mojih kratkih priča. To se meni dogodilo s prvim izdavačem, s drugim i s trećim izdavačem. Nikada u životu nisam nijedan svoj rukopis poslala ni jednom, nego su se oni javljali meni – priča Boba.

Pa kako je nekada bio blog, tako je sada njen Fejs. Tamo piše za svoj gušt, štono bi se reklo.

– A znate li kako ja pišem za Fejsbuk!? Recimo kuvam pašta-šutu i dok čekam da zavri voda za manistru padne mi nešto smišno na pamet. Pa sjednem, napišem status, zatvorim fejs odem svojim poslom i nakon uru vremena dvjesto komentara – smije se Boba.

Ali, bi blog, ima Fejs, tu su kratke priče, ma tu su i pjesme, poezija.

– Moram priznat’ da za to nisam znao dok mi mladi knjižničar ne dade zbirku, onu »Jugo na Čiovu« – priznajemo.

Kaže Boba kako nije ona neka iznimka, da su rijetki oni koji u pubertetu nisu pjesme pisali. Objavila je ona i malu zbirku poezije prije ohoho godina, ali je prošla ona ispod radara, bit će i zato jer ju je objavila mala informatička udruga iz Kaštela. Pa je zaboravila na pjesništvo. Odnosno, kako kaže, cijelo je vrijeme pisala poeziju, ali nije sebe smatrala pjesnikinjom. Samo, naklada Fragment iz Splita znala je da ona poezije ima.

– Oni su to htjeli objaviti. A ja sam htjela biti sigurna da to vrijedi, a ne da mi objave zbirku zato što sam im draga. Moj uvjet je bio da se rukopis pošalje Dorti Jagić i Olji Savičević Ivančević i ako one daju zeleno svjetlo da može u objavu. Rekle su da valja i tako je nastala ta zbirka – iskreno će Boba.

A da zbirka vrijedi i da zna nakladnik zašto ide u novo izdanje potvrdila je, primjerice, i promocija u Rijeci.

– Puna knjižnica ljudi! Za poeziju! Poslije su mi ljudi slali mejlove koji su počinjali s »Ja inače ne čitam poeziju, ali…« To mi je dosta interesantno, jer ako su moju poeziju čitali ljudi koji ne čitaju poeziju, je li to uopće poezija!? Koji je to žanr?- pita se Boba.

– Ma dašta je! To je Marčelina učinila svoje – velimo..

Duhovni blizanac

E da, lako je voljeti kad si Marčelina. Samo, zašto baš Marčelina iz pjesme Tome Bebića!?

– Je li vam na pameti bio stih »smijeh je tražila, bol upoznala« – pitamo.

– Kako znate – iznenadila se Boba.

– Znači, bio je – velimo.

– To mi je bila polazišna točka – iskreno će Boba.

Toma Bebić. On je, kaže, njen duhovni blizanac. I često se, veli, osjećala kao Toma Bebić u životu, k’o onaj koji je onomad šetao bos po Splitu a kada su mu se dječurlija krenula rugati nacrtao sebi sandale na stopalima. Toma Bebić, čovjek velike, čiste duše.

– Ja sam osjetila da je on moj duhovni blizanac, taj njegov način života. A ta pjesma »Marčelina« nešto je najnježnije što je netko mogao napisati, a da je muškarac, a takvoj vrsti žena. I kad sam prvi put u životu čula stih »smijeh je tražila, bol upoznala« to je bilo to. Kao da je rekao sve o meni. Patetično zvuči, znam, ali to je tako. Ja strašno volim smijeh. Meni je smijeh fetiš.

Volim nasmijavat’ druge ljude i volim kad mene drugi nasmijavaju. Moja težnja u životu je bila da se non-stop smijem, a s druge strane mi je život servirao dovoljno razloga da mi taj smijeh zaustavi. Međutim, tukla sam kontru i mislim da me taj smijeh uspio izvuć’ – kaže Boba.

Pobijedio je smijeh i neka je. A bude li sve kako treba, u tisak će ovaj tekst oko Uskrsa.

Taman da Bobi priznamo još i to da nas je malo strah da u nje na uskrsnoj trpezi neće bit bogzna što s obzirom na to da joj je sin fitnes trener, čovjek od zdrava života. Smije se slatko Boba.

– Samo da jaja budu šesno ofarbana – velimo.

– Što se tiče Uskrsa i trpeze, samo ću reć’ da se u mojoj familiji maloj djeci prijeti da će im Boba napravit’ fritule, ako neće bit dobri. Pokušavam ja radit sve k’o i druge normalne žene, ali mi sve nekako drukčije ispadne – u svom će stilu Boba, Boba Marčelina.