Mnogo je romana napisano o tome što čovjeka određuje i koliko na njegov život, karakter, stavove, pa često i puku sreću, utječe sve ono što je proživio u djetinjstvu; u kakvom je odnosu bio s roditeljima ako ih je uopće imao, traži li cijeli život ono što mu je u djetinjoj dobi bilo najviše uskraćivano, i takve stvari.

Psihologija i književnost tu idu ruku pod ruku, uče jedno od drugog, i uzajamno si udaraju čvrge kad neka konkretna situacija izmakne stereotipima i definicijama, kao što im izmiču glavni junak ovoga romana i njegova životna priča.

 Pored živih, ali odsutnih roditelja, on je odrastao uz djeda i baku, nakon ratnog izbjeglištva naturalizirao se u Norveškoj, svjedočio smrti teško bolesne majke, nakon burnih mladenačkih godina i dva propala braka privremeno se skrasio na brodiću sa stalnim boravištem u malom savskom pristaništu, gdje mu nenadano u goste dolazi smrtno bolesni otac, u posljednjim danima svoga života nastojeći izgladiti kroz cijeli dotadašnji život napete odnose sa sinom.

Sjećanje na Matorog

Jednog dana otac se ne vraća iz ribolova, pa ga sin brodićem krene tražiti niz Savu, i formalna radnja cijelog ovog romana zapravo je ta potraga, u tom jednom jedinom danu. Tijekom napete plovidbe, poput riječnih meandara, sinu u glavi krivuda cijeli dotadašnji život, svi događaji i osobe koje su u tom životu bili iole važni, sve ono što se iz glave ne može izbaciti ili zbog žaljenja, ili zbog privrženosti.

Nižu se tako – ali ne kronološki i linearno, već proizlazeći po značenju jedna iz druge i skačući kroz tri desetljeća – epizode u kojima se glavni junak, odnosno pripovjedač, prisjeća i djetinjstva i mladenaštva, i ratnog izbjeglištva, i nemilih susreta s europskom birokracijom, i žena koje je volio, i prijatelja s kojima je drugovao, i svijeta droga u kojemu se kao specijalizirani korisnik vrlo izvještio, i neobičnih pothvata kao kad je s dvojicom prijatelja zaplovio Savom, pa Dunavom prema Crnom moru do kojega nikad nije stigao. Uvijek je u tim prisjećanjima-pričama prekretničku ulogu imalo neko starije ili svježije prisjećanje na oca, koji u romanu nosi jednostavni nadimak – Matori.

Ne želi samo otac, već sve više i sin želi nadoknaditi sve propušteno u desetljećima njihove razdvojenosti, pa kratki mjeseci zajedničkog života uz Savu katarzično djeluju na obojicu, ali na sina ipak nešto više. Može li se nadoknaditi propušteno, ili je već prekasno?

Na isti način, kroz prisjećanja, glavni junak promišlja i o svojim neuspjelim ljubavima, pa i u te scenarije postavlja međaše kako je, kada i zašto nešto pošlo krivo i je li moglo biti drukčije, i je li se vrijedilo potruditi ili se veza naprosto istrošila, čak i usprkos zajedničkoj djeci, pa su razlazi bili neminovni?

Promišljanja o identitetu

Odnosi s ocem i odnosi sa ženama zatim bivaju odskočne daske za promišljanja o junakovom identitetu, o njegovom poslanju na ovome svijetu, i o preduvjetima koji to poslanje ograničavaju zemaljskim zakonima, putovnicama, pripadnošću nametnutim domovinama, svrstavanjem prema imenu i prezimenu, boji kože, jeziku, geografskom podrijetlu… Želi li on biti pisac, sveučilišni profesor, svjetski putnik i putopisac, koktel-majstor za droge ali nipošto diler, turistički vodič ili usamljeni riječni vuk? Želi li odrasti i skrasiti se ili želi zauvijek ostati dijete, baš poput Huckleberryja Finna? Želi li biti nježan ljubavnik i brižan suprug i otac ili su mu draži sloboda i nesputanost, je li mu stalo do reda i sigurnosti ili više uživa biti na rubu zakona? – to je jedna skupina dilema koje se kroz cijeli roman u raznim navratima provlače kao junakove intimne dvojbe.

Kao lik koji »djeluje« u vremenu i prostoru, i u interakciji s drugim likovima, on pak proživljava i dvojbe koje imaju širi značaj, društveni, socijalni, antropološki, kulturološki, pa i moralni. Jer, počnimo od ovog zadnjeg – kolikogod razuzdan bio u nekim razdobljima svoga života, glavni junak ima snažan moralni kodeks i osjećaj za ono što se smije, i ono što se ne smije. Tako će ga u jednoj od napetijih epizoda romana užasnuti stvarni fizički susret s reliktima mentaliteta koji su započeli i vodili posljednje balkanske ratove. Razgnjevit će ga grubost drugih likova prema ženama, a dosta će svojih energija posvetiti i razlučivanju ili poistovjećivanju ljubavi i seksualnosti.

I pri tako teškim temama, iako je roman pisan ležerno, vrlo čitko, duhovito i zabavno, nazirat će se poveznice između djetinjstva i zrele dobi, između tadašnjih i sadašnjih nedostataka i gubitaka kao uzroka vječite potrage na koju je sam sebe osudio. Snažan je to i tužan roman, i najbolji od četiri koliko ih je Bekim Sejranović dosad objavio.