Pjesnička večer i predstavljanje knjige »Pitanje nadležnosti« Aljoše Pužara održat će se u riječkom antikvarijatu Ex libris 16. prosinca u 18 sati, uz sudjelovanje autora i njegova urednika/izdavača, Seida Serdarevića. Zato ovom prilikom s Pužarom, riječkim čedom, razgovaramo prvenstveno iz novoobjavljene zbirke poezije.

Mogli bismo, naravno, s njime putovati i kroz uloge ljubljanskog profesora kulturalnih studija, urednika, prevoditelja s talijanskog, engleskog i slovenskog, esejista, dijaloškog majstora tribina na manifestaciji Sa(n)jam knjige u Istri, kolumnista, potpredsjednika Svjetske kulturološke organzicije ili člana Kraljevskog antropološkog instituta u Londonu. Kozmopolita i erudita prvog reda, iz kojeg god kuta da pogledamo. No, objavljivanje zbirke poezije u Frakturi događaj je koji zahtijeva da mu pristupimo singularno, kroz fokus na lucidnost i radikalnu transformativnost stiha.

Miljenko Jergović kaže da su vaše pjesme »prisluškivanja« ljudi oko vas, kao i pjesme čovjeka koji je stalno na putu, u pokretu. Tomislav Augstinčić, pak, u svojoj kritici kaže – »nijedna od ovih pjesama nije, dakako, samo tako ‘pronađena’, ona je decidirano slušana, transkribirana, poetizirana, naslovljena i predstavljena u zbirci«. Kako sluša pjesnik, kako etnograf, a kako pjesmograf (hibridno stvorenje koje se slobodno kreće među jezičnim žanrovima)?

– Sva trojica slušaju istim ušima i čitaju iste tekstove, ali se drukčije njima igraju. Zbirka zapravo obuhvaća tri odijeljene i relativno jasno razlučene pjesničke cjeline, međusobno u tom smislu prilično različite. Otuda i ponešto zabune u maloj debati koja se začela oko ove knjige. Prvi pjesnički dio sastoji se samo od ukradenih riječi, to su ready made pjesme ili kleptopoezija. To su riječi koje sam čuo po čekaonicama, vlakovima, autobusima, ili sam ih primio u chat porukama i odmah zapisao u letu, oteo, kopirao, kooptirao i objavio u nepromijenjenu stanju. U tom je smislu, za taj prvi dio knjige, Jergović posve u pravu. Dakako, sam čin izdvajanja nečijih riječi i njihova objava u formi izlomljenih stihova jest neka intervencija, pa makar i minimalna. U tom je smislu u pravu i Augustinčić. Takva otmica tuđih riječi nije nedužna, jer poezija ne živi samo od teksta nego i od konteksta, od odabira, od oblika na stranici, od naslova, od skrivenih poruka i od čitanja između redaka. Ali u same riječi nisam dirao, one su ukradene, nisam poetizirao. Dapače, dopuštao sam im da pokvare vlastitu »poetičnost«, ostavljao sam viškove, nepotrebna produljenja, blokirao urednička kraćenja, nisam od govornika pokušao raditi Pjesnike s velikim P. Za mene su već bili sjajni pjesnici svagdana, pa komu drago komu krivo.

Recimo da sam u tom prvom dijelu zbirke poput kuhara koji je sam uhvatio ribu pa ju je gostu-čitatelju poslužio sirovu, tek narezanu i bačenu na tanjur-knjigu. U drugom sam dijelu stvarno već i pjesnik koji promatra i sluša življene situacije i pretače ih u gotovo opsesivno narativne stihove. Mislim da je taj dio konkretno i najetnografskiji, mada sam čitavu knjigu nazvao etnografskom. Tu je ta riba već ispečena, natackana uljem i ružmarinom… U trećem dijelu zbirke radi se naprosto o poeziji, uglavnom onoj o meni samom, što uključuje i zapise nekih snova. Riba je tu skuhana na brudet. Ponekad se ne nazire, ali vonja. Nazvao sam taj dio autoetnografskim, no radi se uglavnom o mom dijalogu s kroatističkim kanonom i hrvatskom stvarnošću, što je Jergović dakako dobro primijetio, dok se Augustinčić bavio poetologijom te knjige, koja mu je otkrivala sve više manjkavosti iz perspektive Poezije s velikim P i Etnografije s velikim E. To s »pitanjem nadležnosti« između etnografije i poezije ipak je uglavnom moja podvala, posve namjerna, kao što je podvala i moj vlastiti pogovor, koji zvuči ozbiljno, a je li doista takav to neka čitatelji sami zaključe. Augustinčić, koji je i sam etnograf, te darovit pjesnik, knjigu je nazvao »strašno elaboriranom spačkom«. A meni to uopće nije mrsko, jer do pravila o tome što bi poezija trebala ili ne bi trebala biti držim kao do lanjskog snijega, a do igre i slobodnog istraživanja granica i preko njih, do toga držim kao do svetinja svog malog života. Jergović je, jasno, uočio skrivenu politiku te pozicije. Tomislavu ni taj dio moje poezije nije bio uvjerljiv. Sva su mi ta čitanja draga, pozitivna i negativna, a ne slažem se s prijateljima koji tvrde da se s kritičarima ne smije ulaziti u javni dijalog. Ne smije ih se dakako »častiti« pogrdama, ali prave polemike, a o dijalogu da se i ne govori, ima općenito premalo.

Rijeka, snovi i melankolije

Kad smo već kod polemičkog erosa, u prometu vaše zbirke moguće je susreti i Janka Polića Kamova. On i dalje prolazi loše, kao u doba Matoša, jer dobiva od vas komentar čitava svog opusa: »Kranjčević u pubertetu«. I onda se Kamov s time blago i rezignirano složi. Kako to da je Janko Polić, evo i u pjesničkim snovima, trajno neprepoznat umjetnik?

– To je vjerno preneseni san, pa nisam mogao mnogo pojasniti, ali sigurno ima neke veze s time kako sam pomalo bahato gledao na Kamova tada kad sam i sam bio (ili htio biti) Harms u pubertetu, i onda s tim da sam odavno korigirao taj svoj stav. U snu sam mu se ispričao. No tu je Kamov, za razliku od jave, već doživio stariju dob i određenu pomirenost, pa ne znamo je li to zapravo stvarno Kamov ili sam to obični maskirani ja koji priča sa samim sobom.

Kamov je i poveznica s rodnom vam Rijekom. Kako danas gledate tu neprekinutu vezu s rodnim gradom?

– Kao na mukotrpan i lijep put međusobnog otkrivanja. Kao na vlakove. Na kašnjenje u polasku i brojne povratke prema voznom redu.

Postoji i neobična »svenarodna« melankolija vaše zbirke pjesama: mnogi kazivači čije replike bilježite žale se jedni drugima, žale se na nekoga, žale za nekim, a žale i za sobom. Citiram iz zbirke: »Tu shvatim da je bijela paluba/ tek obična žućkasta obala/ i da je brod otplovio bez mene/ Još mi je kroz glavu proletjelo/ da bih ga možda mogao stići/ ili platiti nekom gliserašu da ga hvata/ ali su se noge ukopale/ same svojom voljom odlučile/ da se nikamo više ne ide i kvit.« Čini se, dale, da postoji i neko naličje melankolije ili osobita snaga ove odluke da se ukopamo: ona nije samo odustajanje? Nego i prkos?

– U pravu ste, melankolija može umrtviti, ali i krijepiti, može usporavati željeni pokret, ali i bodriti neka nužna ustrajanja. Treći dio zbirke sav je u rasponu mojih dijelom prikrivenih melankolija i u nekom je odnosu s neprikrivenim melankolijama ljudi iz čekaonica koje vidimo u prvom dijelu knjige. Vaše čitanje, čitanje Nataše Govedić, jer vi ste knjigu i predstavili u Zagrebu, osobito me zapanjilo. Zavirili ste, naime, u afektivni sloj ove jako prozne, i jako spore, i jako nepoštucane, i jako politične i jako odmaknute (sve namjerno) zbirke. A za taj sloj nisam baš siguran je li bio posve namjeran. U tom je smislu vaše čitanje za mene zaprepašćujuće, ali i okrepljujuće, jer napokon pričamo o nečem što je moje i bitno, ali nema veze s nekim mojim jasnim »nadležnostima«. Ja sam na nekim predstavljanjima ove knjige doduše već nastupao s maskama samog sebe, to jest s fotografski umnoženim licem, kako bih istodobno odvojio sve te slojeve, ali i pokazao besmislenost tog odvajanja, slijepljenog mojim i čitateljskim afektom.

Zadržimo se onda na emocijama ispod maski: u renesansi je melankolija bila obilježje kontemplativnosti, produhovljenosti, hamletovske dubine duha; nitko je nije vezao primarno uz depresiju kao danas. Biste li rekli da je i kod vas u pitanju melankolija kao prihvaćanje naše nesavršenosti, čak svojevrsni užitak u tome da nismo lutke, roboti, savršeno funkcionalne stvari? I u političkom smislu, tu je ljepota naših ruševina, zapuštenosti, napuštenih gradova?

– Da, vjera u vlastitu savršenost i vječnost teška je bolest, otrovni korov. Nisam ruinist, doduše, ali niti androidoljubni sterilizant. Volim i novotarije i glatkoću dobre žbuke, ali i miris starih zidova. Tražim u tome neku dobru mjeru kompleksnih i dijagonalnih presjeka i povezivanja. Utopist sam spontane mjere, ali bez žandarmerijskog utjerivanja.

Kišobrani kao letjelice

Jedan ste od naših najistaknutijih kulturologa, s iskustvom proučavanja ne samo mediteransko-balkanskih zemalja, nego i Južne Koreje. U poeziji, posebno u pjesmi »Pedagoški procesi«, taj svoj profesorski život vidite kao letenje Mary Poppins. Može li neka fusnota uz tu viziju leteće pedagoginje? Što su vam donijeli transferi u kulturama, uključujući i sadašnji život u Sloveniji?

– Te svjetske kulturološke putešestvije donijele su mi sve što imam »na van«, dakako kroz dijalog s polazišnim točkama i imaginarnim destinacijama. Povješale su razne kuglice na taj bor koji se sad već pomalo osipa. Mary Poppins bila je ipak mnogo odlučniji lik od mene, ali istina je da su studenti, pa i mladi ljudi uopće, desetljećima predstavljali moj temeljni fokus, te da sam uvijek tražio mogućnosti slobodnog leta. Uvijek sam bio više dijaloški učitelj koji je učio od njih, a manje znanstvenik koji derivira i destilira terenske nalaze. Možda je stvarno sad već došlo vrijeme da se fokus malo pomakne na smirenije ispisivanje doživljenog, dok nije posve odležalo ili postalo pljesnivo. Bilo kako bilo, zahvalan sam svim kišobranima (talijanskim, hrvatskim, korejskim, njemačkim, britanskim, slovenskim, finskim…), koji su mene i moje studente podržali u letu kroz oluje i u mekim slijetanjima. Mnogo sam naučio, ali je i osjećaj ironije i autoironije (nadam se bez otrovnog cinizma) narastao do mjere koja se morala preliti u ovu zbirku, a vjerojatno i u one koje slijede.

I posljednje pitanje uz zbirku. Citiram vas: »Ulizico danas, budi moćnikov talambas!«. Je li humor jedna od najmoćnijih strategija otpora, rasta, preživljavnja?

– Jest. Mada nije dovoljna. Ipak ne mogu zamisliti ozbiljniji instrument osobne i društvene preobrazbe od zezanja i srdačne nasmijanosti, naročito nad vlastitim svečanostima i ritualima. Nekima je čudno kako neki tipus okićen titulama, koji kakti objavljuje kod finih nakladnika i tome slično, može tu i tamo reći da je blizak anarhizmu. Ali vrag je u detaljima i u skrivenim operacijama smisla, u krajičku usne. Salonac sam, svakako. Ali vrag ne spava.

O autoru

Aljoša Pužar je kulturolog, antropolog i pisac rođen u Rijeci. Studirao je kroatistiku u Rijeci i komparativnu književnost u Zagrebu. Doktorirao je 2006. godine u Rijeci s temom iz antropološke i kulturalne teorije međustanja te 2015. godine u Cardiffu s temom iz korejskih rodnih studija i studija mladih. Od 2002. godine bio je predavač Sveučilišta u Trstu, od 2003. u Rijeci. Od 2006. do 2016. godine predavao je kulturologiju, kulturnu antropologiju, kulturalnu geografiju, ženske studije i drugo na sveučilištima u Seulu (Južna Koreja). Od 2017. godine predaje kulturalne teorije i kulturnu antropologiju na Katedri za kulturologiju Fakulteta za društvena istraživanja u Ljubljani. Objavio je pet knjiga i oko 90 znanstvenih i stručnih radova o povijesti književnosti, pograničnim studijima, korejskoj kulturi i drugim temama. Bio je kolumnist dnevnih novina, urednik, književni prevoditelj s talijanskog, engleskog i slovenskog te objavljivao eseje, kratke priče i pjesme. Potpredsjednik je Svjetske kulturološke organizacije, član Kraljevskog antropološkog instituta u Londonu i hrvatskog P.E.N. centra. Živi u Ljubljani.