U antikvarijatu Ex Libris večeras je predstavljena knjiga “Pitanje nadležnosti” kulturologa i antropologa Aljoše Pužara.

Riječ je o zbirci etnografskih pjesama koje Pužar piše boraveći u čekaonicama, vlakovima, ambulantama, stanicama, brojnim nemjestima i nekoliko država, od bliske regije do dalekog Tajvana.

Kako je uvodno kazao Frakturin urednik Seid Serdarević, poezija Aljoše Pužara je glas koji se rijetko može čuti u današnjem hrvatskom pjesništvu, a može se eventualno usporediti s pjesništvom Eveline Rudan.

– Aljoša piše poeziju koja može biti čitana zapravo iz mnogih uglova.

Može biti čitana straight forward i tu ćete se pritom zabaviti, vidjeti nekakve opće situacije. Međutim, može se čitati i kao jedna socioetnografska analiza, kao jedan silni podtekst koji Aljoša stalno varira, gotovo u svakoj pjesmi se nalazi neka referenca, bilo na pop kulturu, bilo na povijest, bilo na etnografiju, bilo na visoku kulturu.

Aljoša zapravo uspijeva pritom biti jako jedinstven, a njegov leksik iznimno bogat – objasnio je Serdarević te naglasio kako je autor u ovoj zbirci prije svega vrhunski promatrač.

Zbirka se sastoji od tri dijela, a na promociji su se naizmjenično publici obraćala i tri Aljoše Pužara – doktor Pužar, pjesnik Pužar te osoba Aljoša Pužar od kojih je svaki pisao jedan dio knjige, predgovor, zbirku pjesama i pogovor.

Do knjige je, kako je rekao jedan od trojice Pužara, došlo jednim dijelom zbog andropauze, ali i lošeg stanja na sveučilištima.

– Sveučilište je u tako lošem stanju i naš jezik je do te mjere zarobljen političkom korektnošću, cenzurom, kojekakvim pseudo etičkim pravilima i tako dalje, da smo, bez obzira na kojem jeziku pišemo – na engleskom, hrvatskom, slovenskom, njemačkom, kojem god hoćeš, korejskom – zarobljeni u jednoj neoliberalnoj mašini u kojoj ti ne možeš vodoinstalaterov glas prenijeti u knjigu, a da ti nad glavom ne visi sedamnaest crnih orlova lažne etike.

Poezija je u tom smislu prostor slobode – objasnio je Pužar.

U prvom dijelu zbirke on doista koristi glasove brojnih ljudi, najčešće onih koje upozna samo na tren, usput, u nekim svakodnevnim situacijama, a zapravo ih vjerno prenosi, od riječi do riječi.

U drugom dijelu opisuje kojekakve situacije, a u trećem dijelu govori o andropauzi, kako je “tužan i nikakav, ide po doktorima” te kako je paralelno “živčan na Hrvatsku i sve ostale” te kako je sve upitno.

Naglasio je i kako je ova knjiga zapravo, nešto što ni u pogovoru ni predgovoru nije spomenuto, a to je razgovor s Hrvatskom.

– Cijela knjiga je razgovor s Hrvatskom, makar je Hrvatska u njoj jako mala. Rasprava s našim nacionalizmom, s našim etnomanijakalnim momentima.

Zato je u svakoj riječi barem po neki takozvani srbizam, ali zapravo se uopće ne radi o tome.

Radi se o jeziku naše moderne – Krleže, Ujevića i ostalih. I nisam ja tu htio nikakve jeftine političke poene ni provokacije, nego naprosto dijalog s našim vlastitim modernitetom, kojeg se mi zbog nečega – ili zbog vrlo jasnih razloga – vrlo često sramimo – zaključio je Pužar.