Posebno je značajno što su njemačke autorice Juli Zeh i Charlotte Roos napisale dramski tekst protiv Europske unije kao zajednice koja na svim razinama sprovodi red, zakon, redovne evaluacije, diobe i kontrole, vukući svoje »žute crte« ne samo između onih građana koji ostaju s druge strane paneuropskih zidina, nego i između onih koji udobno žive unutar velebnog EU-zdanja, stenjući pod teretom poslušnosti i jednoličnosti svoje sigurne, »suradnjom zajamčene« zarade. 

    Glumci Zagrebačkog kazališta mladih, zajedno s izvrsnim njemačkim kolegom Tobiasom Beyerom (u roli arapskog azilanta koji nipošto NE želi u Europsku uniju) i razumljivo nesigurnom debitanticom Hrvojkom Begović u roli Clare, sviraju na sceni čitav niz instrumenata: bas gitare, bubnjeve, gajde, klavijature itd. Glumci, nadalje, suvereno pjevaju i plešu, mahom govoreći na mikrofon te tretirajući kazališnu publiku kao goste velike aukcije umjetničkih tijela. Tipičan režijski postupak Ivice Buljana ponovno se oslanja na izvrsnu glazbu Mitje Vrhovnika Smrekara, scenografiju Lovre Artukovića (u stražnjem planu pozornice smještena je slika koja prikazuje kvaziidiličan pejzaž s kravama i nagim ženama u arkadijskoj dokolici) te kostimografiju Ane Savić Gecan. Novost je suradnja s mladim dramaturgom Dinom Pešutom, s time da je njegovu prisutnost teško detektirati u tipičnim buljanovskim procedurama izvedbe. 

   Politizacija depresije

Najveća vrlina »Žute crte« svakako su iznimne glumačke osobnosti koje nose predstavu. Za njezin su idealizam zaslužni Goran Bogdan (hamletovski ogorčen i istovremeno veoma nježan, emocionalno bogato nijansiran Paul) te Vedran Živolić (u roli pilota koji odbija automatsku kontrolu svog zračnog vozila, inzistirajući na tome da mu nitko neće oteti strast prema osobnom upravljanju zrakoplovom). Bogdanov lik Paula ne uspijeva ni sebe ni druge spasiti od »ogradica i ograda« stalnih nadzora i razdvajanja, ali zato je toplina njegova stradanja odigrana kao duboka politizacija depresije; studija očaja koji nadasve točno detektira brojne momente neizravnog, ali zato veoma djelotvornog društvenog nasilja. Lucija Šerbedžija s izvanredno pogođenom dozom ranjenosti igra i suosjećanje i resku ogorčenost zbog trpljenja rastuće partnerove depresije, s time da je njezin lik performerice Helene napisan i kao primjer neuspješnosti suvremenih umjetnika da bilo kakvim radikalnim gestama (primjerice prodajom svog tijela odvjetničkim kancelarijama) odgovore na opću redukciju ljudske vrste na robu. Potresna glumačka igra Gorana Bogdana i Lucije Šerbedžije dodatno politizira i mogućnost ljubavi, koja se na sceni realizira u formi velike nostalgije i razoružavajuće prisne međusobne potrebe likova jednog za drugim, s time da se čak i vrlo pažljivo uspostavljena bliskost na kraju predstave rasipa u sitne čestice političkog očaja.   

Zatvorenost horizonata

Podtekst izvedbe izrazito je konzervativan. Nikakva pubuna navodno nije moguća, ni krave se ne uspijevaju otrgnuti od svojih uzgajivača, baš kao ni od svojih veganskih spasitelja koji ih odvode iz tvornica. Svi živimo u ogromnom rezervatu, poručuje predstava, u kojem je propisano i što jedemo i kako provodimo godišnje odmore i što smatramo vrijednostima i što osjećamo prema partnerima. Frano Mašković, Jadranka Đokić, Nina Violić, Ksenija Marinković i Slaven Španović s pogođeno slatkorječivom okrutnošću TV voditelja nastupaju u službi »menadžera stada«, svatko na svoj način isijavajući tipične otrove kupoprodajnog svijeta bogate Europe. Jedino što se suprotstavlja logici kapitala jest depresija. I zbilja su suze koje cure niz lice Gorana Bogdana dragocjene. Stvarne. Neprevodive, a opet svima nama zajedničke. U njima je, kontra američke logike optimizma kao stalnog samoispiranja mozga, možda sadržana i mogućnost promjene.