Lutkarska kazališta svuda u svijetu imaju sve radne prostore na istom mjestu i to nije hir: radionice moraju biti uz pozornicu jer se nerijetko događa da tijekom predstave treba popraviti lutku ili neki dio scenografije koji se slomio; zato je najbolje da je i skladište u istom kompleksu. I službe marketinga moraju biti u toku s nastajanjem predstave, jer se cjelovit kreativni rezultat može postići  samo timskim radom…

Problem skučenog prostora i neadekvatnog smještaja Gradskog kazališta lutaka Rijeka aktualna je tema godinama. Glumica Zrinka Kolak Fabijan, ravnateljica GKL-a u tri mandata, u svakoj prilici spominje da bi djelatnost kazališta za najmlađe Riječane bila raznovrsnija i razgranatija kada bi za to postojali prostorni uvjeti.  

O tome se razgovara posebno u trenucima kad se ansambl vraća s gostovanja na kojima nerijetko osvaja značajne nagrade. Jer, unatoč lošim uvjetima rada, umjetnička mašta i profesionalna izvedba Riječana uvijek budu zapaženi. Ali u pozadini svega ostaje gorčina konstatacije da svi  – imaju bolje uvjete od njih…

Mala pozornica

– Od svih profesionalnih kazališta u Hrvatskoj mi imamo najmanju pozornicu (4 metra širine i 7 metara dubine) i vrlo loše izvedeno gledalište, pa zbog slabe vizure imamo stalne pritužbe učitelja i roditelja da »djeca ne vide predstavu«! Svake godine nam obećavaju uređenje, ali ništa se ne događa, pa smo u međuvremenu nabavili jastuke od tvrde spužve kako bi djeca sjedila na povišenom i imala bolji pogled na pozornicu – kaže Zrinka Kolak Fabijan.

– Činjenica je da ova zgrada u startu nije građena za teatar i sve što pokušavamo samo je – velika, neuspješna improvizacija. Prije 50 godina kada je kazalište lutaka smješteno u ovaj prostor – za predstavu je bio dovoljan jedan paravan! U međuvremenu je sve otišlo naprijed, umjetnost lutkarstva u svijetu je zadobila sasvim druge dimenzije koje mi ne možemo slijediti!

Poseban su nam problem gostovanja, odlasci naših predstava na festivale, gdje u velikim dvoranama moramo stvoriti uvjete »male pozornice« za kakvu su rađene naše predstave. To nadalje znači da će našu predstavu dobro vidjeti samo oni gledatelji koji sjede u sredini redova, a čarolija, snaga i domet lutkarske predstave rađene za mali prostor, u takvim uvjetima se gubi, izostaje…

Ali nije problem samo u pozornici i gledalištu!

– Istina. I naši glumci rade u potpuno nehumanim uvjetima. Muška garderoba je iza pozornice, ispod razine zemlje, bez prozora, bez sanitarnog čvora (o tušu da ne govorimo!), nagurani su na svega nekoliko kvadrata… Ženska garderoba je također skučena, ali barem je smještena uz WC, kojim se – što je također nedopustivo – služe svi djelatnici kazališta…

Radionica u dvorištu

Neadekvatni uvjeti su i u radionicama. Osim što je prostorno premalena, lutkarska je radionica smještena uz urede, tako da svi smetamo svima! A posebno je teška situacija u stolarskoj radionici koja je  tako mala da sve radove moramo obavljati u dvorištu. Zimi, ljeti, po kiši, u svim uvjetima, uz prolaženje stanara zgrade kroz to isto dvorište! Zaista smo im zahvalni što se ne žale i dozvoljavaju nam da tu bušimo, pilimo, prešpricavamo i bojamo… 

Na kraju i ne manje važno, smještaj Gradskog kazališta lutaka uz tržnicu na Brajdi, u ulici kojom dominiraju kontejneri sa smećem što smrdi, uz koje prolaze dnevno djeca na putu do kazališta… Kakav je to imidž za jednu ustanovu kulture?  

Ima li naznaka da bi se nešto moglo promijeniti? 

– Kad govorimo o promjeni, treba odmah reći da kazalište ne trpi parcijalna rješenja – čitava djelatnost mora biti na jednom mjestu. Iskustvo s dislociranim skladištem u Lužinama  već imamo i to nam je veliki problem, a dislocirana blagajna – koju smo uredili vlastitim sredstvima u istoj ulici – neugodno iznenađuje roditelje s djecom i danas, iako je izmještena već godinama!  

Dakle, kazališta ovog tipa svuda u svijetu imaju sve svoje prostore na istom mjestu i to nije hir. Radionice moraju biti uz pozornicu jer se nerijetko događa da tijekom predstave treba popraviti lutku ili neki dio scenografije koji se slomio; zato je najbolje da je i skladište u istom kompleksu i da bude dostupno majstorima. 

Nadalje, službe marketinga i propaganda moraju biti u toku s nastajanjem predstave, jer samo tako mogu osmisliti plakate, programske knjižice, reklamne i prodajne kampanje, rad s publikom, susrete s djecom, roditeljima… Kao primjer dobrog i kreativnog rada navodim da smo za programsku knjižicu »Gulivera u zemlji malih ljudi« Saše Anočića – dobili nagradu! Takav rezultat se može postići  samo timskim radom, a uz dislocirane odjele nestaje duša stvaralačkog procesa.

Paviljon na Brajdi

Novca nikad dovoljno u kulturi, to znamo, ali postoji  li razumijevanje problema, misli li se o lutkarima u Rijeci dugoročno?

– Moje najveće razočaranje je bilo kad sam shvatila da nas Grad nije planirao u prostorima »Benčića«. To bi bilo idealno, jer ljudi ne bi morali bitno mijenjati navike, publika bi praktički dolazila na naše predstave u istom kvartu, a činilo mi se da bi tamo bilo prostora za čitavu djelatnost GKL-a.

No, kad to već nije tako – a trebalo bi zadržati kazalište za djecu u središtu grada – diplomski rad mladog riječkog arhitekta Davida Lušičića o prenamjeni paviljona tržnice na Brajdi čini se idealnim rješenjem. On je zamislio scenu na katu, a radionice i urede u prizemlju tog prekrasnog objekta. 

Osim što bi paviljon postao multimedijalni centar koji bi objedinio sve naše ideje i produkciju, čitav prostor Brajde bio bi oplemenjen sadržajima za djecu i mlade, što bi ovom dijelu grada dalo drugu dinamiku, živost i imidž!

Tri mandata ste na čelu Gradskog kazališta lutaka. Mnogo je toga napravljeno mimo glavnog programa, na planu umjetničke suradnje s djecom i mladima. No sigurno ima ideja koje niste uspjeli realizirati.

– Jako mi je žao što mi nije uspjelo ustaliti repertoar lutkarskih predstava za odrasle. Počeli smo naslovom »Romeo (i Giulietta)« u režiji Laryja Zappije, imali smo fantastične reakcije i odaziv publike, ali je presudio – nedostatak prostora. 

Lutkarstvo za odrasle čudesna je umjetnost  i zbog svoje kritičnosti prema stvarnosti. Lutka smije puno više od glumca, ona može reći i ono što se najoštriji kritičari ne usude, jer ona je samo – lutka! 

Kod nas lutkarstvo za odrasle nema tradiciju, a i djeca dolaze na naše predstave samo do uzrasta od deset godina. Potom smatraju da su »veliki« za lutke. Bez obzira na temu! 

Eto, naša predstava »Veli Jože«, koja spada u lektiru viših razreda osnovne škole, nagrađivana je na festivalima, a kod kuće – nema publiku! Djeca od 13 godina ne žele sjediti u klupicama, u kazalištu u koje su odlazili kao klinci!

Za tu vrstu kazališta treba drugi prostor, ne veliki ali drugi, koji će biti u funkciji paralelno sa scenom za djecu. Svjetlana HRIBAR