Užitak u zločinu, hvalospjev zločinu kao »jedinom pravom odušku«, uprizorenje lanca umorstava na način nizanja svetih sličica iz života serijskog ubojice (ali bez pokajanja koje bi tom dionizijskom pokolju nadopisao Dostojevski): sve su to sastojici najnovije hrvatsko-mađarsko-slovenske premijere predstave »Robrto Zucco« u režiji Ivice Buljana.

   Govorimo li o novim produkcijskim uvjetima rada unutar Europske unije, pred nama je ogledni primjer suradnje »Maladype teatra« iz Budimpešte, »Mini teatra« iz Ljubljane te Buljanova »Novog kazališta« iz Hrvatske. Nakon slovenske i mađarske premijere iste predstave, održanih prošle godine, Zagrebačko kazalište mladih udomilo je i hrvatsku izvedbu »Roberta Zucca«. Predstava je igrana na talijanskom, engleskom i mađarskom jeziku (uz prijevod), s mađarsko-hrvatskom grupom glumaca, u kostimima Ane Savić Gecan, dok je za oblikovanje prostora i zvuka zaslužna umjetnička skupina »son:DA«. Dramaturg je Robert Waltl, ujedno i ravnatelj slovenskog »Mini teatra« kao jednog od produkcijskih stupova uprizorenja.

Princip agresije

Buljan s glumcima radi na stalnim izbojima agresivnog ponašanja. Pred nama je devedeset minuta naguravanja, udaraca, čvrstog stezanja tijela oko tijela, brojnih oblika pritiskanja, slamanja ili udaranja tijela, uz jedva poneki odmor u prijetećem kruženju protagonista jednog oko drugoga ili seksualnoj inačici agresivnog ponašanja (erotiziranom »proždiranju« tijela među protagonistima).

   U namjernom polumraku »Bijelog studija« ili dvorane za probe Zagrebačkog kazališta mladih, ovakva pulsacija prigušene ili otvorene tučnjave stvara određenu snovitost nasilja; kao da pratimo obrednost neprekidno novih valova gnjeva. Nikada ne saznajemo njegove uzroke, kao ni posljedice. Jedino što nam je dopušteno pratiti jest sam čin agresivnog oduška: tijelo koje slama drugo tijelo.

   Na sceni su Kerkay Rita, Lazók Mátyás, Lendváczky Zoltán, Orosz Ákos, Páll Zsolt, Tankó Erika i Senka Bulić, podjednako snažno i predano investirani u scenske akcije. Posebno valja pohvaliti oporu surovost Senke Bulić. No naglašeni bravado čitavog međunarodnog ansambla, za koji na hrvatskom postoje razni zgodni sinonimi, poput »šepurenja, napuhavanja i pjetličarenja«, dok u književnijoj varijanti imamo »razmetanje i hvalisavo prenemaganje«, ne djeluje na publiku kao čin političkog protesta, već mnogo više kao niz vinjeta iz života nekih geopolitički neodređenih nogometnih navijača, »nabrijanih« da gdje god mogu izazovu fizički obračun.

   Teško je razabrati da je Roberto Zucco u svojoj prvoj zatvorskoj kazni učio političku teoriju, još manje da je ubijao i onda kad za to nije bilo nikakvog »terorističkog« razloga (tobožnja meta: kapitalizam) ili pak psihoanalitički protumačenog obračuna s vlastitim roditeljima. Uostalom, mnogi su ljudi pretrpjeli i socijalno i obiteljsko nasilje, pa nisu kao odgovor izabrali ubijanje, još manje glorifikaciju ubijanja.

   Prema svemu što znamo o povijesnoj osobi koja čini predložak Koltesova komada, njegov je glavni adut bilo dopadljivo lice i beskrupuloznost ponašanja, što nipošto ne bih smatrala herojskim modelom ponašanja. Prije nekom vrstom razmaženosti, znatno dublje od volje za materijalnim stjecanjem, ali vrlo bliske tiranskoj volji za isprobavanjem »beskonačne« moći nad tuđim životima.

Pjesmica za kraj

Utoliko je i zamorno i promašeno promatrati Zuccovo divljanje nagona za osvetom kao tobožnji princip »revolucionarnog ponašanja«. Uspješne revolucije mnogo su kompleksnije od masovnih osveta. Možda je najtočnija dimenzija Buljanove izvedbe nešto posve drugo: bespomoćnost koja izbija iz svih tih dramatičnih ispucavanja ogorčenosti. Nažalost, bespomoćnost koja navire iz samog mehanizma ubilačkog nasilja nije pobliže razotkrivena.

   Finale predstave donosi nam i zajedničko pjevanje okupljene glumačke ekipe, zbilja kao da smo pratili neku vrstu ateističkog hodočašća. Prvo posvećene postaje ubijanja, onda šansona s gitarom u ruci. Tu me već predstava posve izgubila. Ne vidim zašto bismo u Koltesovu komadu vidjeli junaka našeg doba. Neku vrstu prkosnika i stradalnika, svakako. Ali ne i princip koji donosi promjene.

   Destrukcija se tako brzo iscrpljuje, čak i scenski. Destrukcija kao trenutni odušak nakupljene frustracije završava u posvemašnjoj praznini, pa čak i dosadi. Između napada agresije i tuposti koja slijedi kao da nema ničega, što vjerojatno jest točna dijagnoza jednog dijela svakog društva, ali ne naročito dubok umjetnički uvid. Korupcija socijalnih institucija ne može se izliječiti korupcijom osobne odgovornosti, još manje ispadima ubilačkog gnjeva.