ZAGREB – Kad umjetnica radi sa svojom sjenom, s onim dijelom sebe koji je guši, koči, napada ili obeshrabruje, proces je uvijek zanimljiv i publici: što točno kaže glas s kojim se mukotrpno hrvamo? U slučaju glazbenice i lutkarice Matilde Fatur, sjena puno govori o umoru. Mladenačka iscrpljenost je predstavljena kao zajednički, generacijski osjećaj.

»Svi se osjećamo usrano, nemoćno.« Bitka je unaprijed predana. Generacija Z (rođeni između 1997. i 2012.) pruža otpor prema bilo kakvoj vrsti svrsishodnog rada, odnosno nevoljko se laća kapitalističke utrke za mjesečnu plaću. Možda i zato što su vidjeli koliko njihovi roditelji puno rade, a malo zarađuju, nisu skloni žrtvovati život za karijeru. S druge strane, isti taj umor od neproživljenog života, umor od klimatskih promjena, umor od medijaliziranih ratnih stanja na nedalekim ratištima i umor od usamljenosti možemo shvatiti i kao lice depresije. Obilje psihologijske literature govori o pojačanoj anksioznosti generacije Z, inače prve generacije u ljudskoj povijesti koja više odrasta u digitalnom nego u analognom okolišu, dakle dosta je tu socijalnih materijala koji nas navode na pomisao da je generacija Z umorna od svih vrsta simulacija i internetskih metastaza straha, a ne umorna od stvarnog napora radnog života.

Sva sreća da su na sceni EXIT-a i glazbeni instrumenti, čija socijalna logika nema veze s digitalnim balonima panika. Kad god Fatur za njima posegne, predstava dobije na živosti i životnosti. Ali dramaturgija izvedbe izgrađena je upravo na njezinu oklijevanju da ih se lati. Kao, nema volje. Nema zašto. Priča nam kako nije sigurna ima li smisla. Ili samo stoji i oklijeva. Publika je pozvana svjedočiti toj egoističnoj krizi iliti krizi egoistične motivacije. Šteta što predstava nema suradnju i s nekim dramaturgom, kao osobom koja bi umjetnici sigurno skrenula pozornost na humorne dimenzije ove fascinacije vlastitom mlitavošću. Ili, pak, na bitno veći analitički angažman oko kritike društvenog nasilja kao čimbenika vlastite nemoći.

Zašto gušiti ritam?

Druga tema predstave je kako pronaći svoj »beat«: ono što nas pokreće, ono što je tajni sastojak našeg užitka i samim time svojevrstan eliksir ili pokretač same umjetnosti. Matilda Fatur radi s maskom vlastita lica kao prvom dvojnicom, a onda i s klavijaturom i kontrabasom kao dodatnim protagonistima/glasovima sebe na sceni. Odlična je u sviranju, pjevanju i stendaperskoj brzini pripovijedanja, ali sam tekst koji izgovara pun je općih mjesta. Čovjek se pita da li čita suvremenu književnost? A govoreći o klasicima, što zna o Brechtu? Toliko se bavi naivnim, retorički elementarno jednostavnim pregovaranjem sa sobom na sceni oko toga treba li svirati ili ne treba, je li to što svira zanimljivo ili nije, treba li se latiti umjetnosti ili ne, da stječemo dojam kako je svijet izvan opne vlastita jastva i nesigurnosti vlastitih interesa baš puno i ne zanima. To je, usudila bih se tvrditi, također jedna od nelaskavih karakteristika generacije Z: mahnita vrtnja isključivo u prostoru svog ega. Nikako da se pojavi interes za nešto izvan sebe, drukčije od sebe.

Fatur suvereno svira jazz kontrabas i bilo bi odlično da su glazbene dionice dulje od narativnih, kao i da dio toga što želi reći prenese sviranjem, a ne »blokadom volje« koju izvodi pripovijedanjem u većinskom dijelu predstave. Zanimljivo je i da koristi plesne, koreografske dionice, kad se tijelo umjetnice opire »teroru sumnje« koju drži glava i kreće protestno plesati, slijediti ritam: prsti na nogama odvajaju se od inače posjednutog tijela i počinju skakutati ili se to događa s dlanovima na stolu. No, Fatur svaki puta uguši svoje ritmove i vrati se na nultu poziciju paralize. Kritičarska preporuka svakako bi bila osloboditi glazbenu imaginaciju – pustiti da predstava kola ne samo tekstualnim dionicama (što je njezin najslabiji dio), nego mnogo više izvedbenošću samog zvuka. Upravo kao jazz glazbenica, Fatur obećava jedan novi i originalni glas na suvremenoj izvedbenoj sceni, što je prepoznao i Matko Raguž kao njezin scenski udomitelj u Teatru EXIT.

Feministička perspektiva

Gledajući glumačku, lutkarsku i glazbenu ekspresivnost Matilde Fatur stekla sam dojam da ovu Snjeguljicu treba probuditi iz sna o vlastitoj hibernaciji. Malokad svjedočimo mladim umjetnicama koje spajaju toliko različitih izvedbenih tradicija s toliko tehničke i emocionalne vještine, paralelno se sjajno u njima snalazeći, koliko god da pritom tematiziraju svoju nemoć i izgubljenost. Što je dulje predstava trajala više sam razmišljala kako bi Fatur najviše profitirala od upoznavanja s raznim oblicima feminističkog teatra, od onog kabaretskog do onog novocirkuskog. Pomoglo bi i čitanje tekstova koji nadilaze internetske aplikacije, mreže i forume i pripadaju intelektualno zahtjevnoj jezičnoj hrani. Svakako navijam za opciju da oslobodi svoju kritičku/istraživačku snagu, umjesto da je stalno blago obuzdava i pažljivo kontrolira. Ukratko: podivljaj, kolegice, i to bez ispričavanja za vlastito obilje.