Vila Arko

“Biografije ptica” autorice i redateljice Nine Bajsić: Radnička klasa pjesnika i ptica

Nataša Govedić

Glazbenik i glumac

Glazbenik i glumac

Predstava funkcionira kao »proba« ili dijalog oko izvođenja poezije, dok je u dramaturškom smislu stalna modulacija glazbenih jezika na koje se nadovezuje niz pitanja



ZAGREB – U prostoru Hrvatskog društva pisaca, s tek jednim golemim romantičnim prozorom, govornicom i par stolaca, glazbenik (Vid Hribar) i glumac (Silvio Mumelaš) igraju predstavu pod nazivom »Biografije ptica«. Njena autorica i redateljica Nina Bajsić kao da je učenica Laurencea Sternea i njegova romana »Život i nazori Tristrama Shandyja, gospodina«, objavljenog u devet tomova u razdoblju 1759. – 1767. godine. Sve je kod Sternea i Bajsić neki oblik duhovite digresije, prekida programa i zafrkancije na temu kontinuiteta, odnosno sumnje u »čvrstu povezanost« narativnih linija bilo kojeg pripovijedanja. Kao i Sterne, koji umjesto najavljene biografije lika Tristrama »uvaljuje« u roman citate iz Burtona, Rabelaisa, Swifta i Popea, tako i Bajsić u navodnoj pripremi pjesničke večeri koja »samo što nije počela« (ali nikad se neće dogoditi, jer čekanje na pjesnika proguta čitav kazališni događaj) citira mnoge pjesnike (Villona, Milosza, Keatsa, Zagajewskog, O’Haru), unaprijed sumnjajući u to kako im pristupiti.


Prava pitanja


Predstava, dakle, funkcionira kao »proba« ili dijalog oko izvođenja poezije. Treba li je izgovarati uz pratnju glazbe (čuveni »vino i gitare« pristup, kako veli Bajsić) ili su u poeziju već uključeni i tišina i glazba, pa im ne treba »umjetni okoliš« dodanih instrumenata? Je li pametno da poeziju recitira sam pjesnik (jer mu je najviše stalo) ili možda ipak školovani glumac (jer najbolje vlada dikcijom)? Ako pjesnik, zašto to često ispadne slabo artikulirano? Ako glumac, zašto glumci toliko intonacijski »pojašnjavaju« pjesnike da se čini da ih tretiraju kao »musave nećake« koje bi za scenu trebalo malo »dovesti u red«, neće valjda tamo izvoditi te svoje stilske bijesne gliste? Raspravu na sceni vode glazbenik Hribar i glumac Mumelaš, različiti i po tome što Hribar govori zvukovima i glazbom (kako – klavijatura), a Mumelaš stalnim nervoznim prigovorima na račun »nezahvalnog posla« pristupanja poeziji. Iako je predstava nadasve produkcijski skromna i nepretenciozna, tijekom njene jednosatne izvedbe postavljaju se najaktualnija moguća pitanja oko izvođenja, ali i tumačenja poezije. Recimo: zašto klasično pitanje u školskim udžbenicima glasi »Što je pjesnik htio reći«? Nina Bajić: pa valjda još uvijek pjesnik nešto hoće reći, nije to želio samo u prošlom vremenu. A možda je nešto vrijedno čak i rekao; možda je uspio u namjeri da nešto kaže? I zašto toliko autora udžbenika i toliko nastavnica po školama uvijek ima stav prema pjesnicima kao da su malo »izgubljeni«, pa nešto tamo prčkaju po inače urednim proznim rečenicama, lomeći ih na neobične načine? Ima li ikoga tko razumije da pjesnici donose vrlo promišljene odluke o tome kako, što i zašto govoriti?


Pravi rizici


Dramaturški, predstava funkcionira i kao stalna modulacija glazbenih jezika (Hribar) na koje se nadovezuje niz pitanja (Mumelaš), pri čemu uvijek iznova ispada da se poezija recitira ili izvedbeno događa samo u nekoj »pukotini« između ovih i onih potrošenih očekivanja. Živa je (izvedbeno) kad pobjegne klišejima o tome kako se smije ili ne smije izvoditi. Čitanje poezije naglas uspijeva kao »čardak« (u prijevodu: stražarnica) ni na nebu ni na zemlji, negdje između ispovijedanja i pjevanja, u prostoru iste otvorenosti kakvu sa sobom donose i sami stihovi. Utoliko je predstava i trijumf dvojice izvođača, od kojih svaki ima i svoju dramsku ulogu. Hribar je pozoran, ljubazan, velikodušan i nadasve šutljiv, s time da mu Bajsić piše i monolog (u offu) u kojem »priznaje« da se i glazbenici (ne samo glumci) ponekad osjećaju kao da ih ni ruke ni instrument ne slušaju.
Tome nasuprot, Mumelaš, koji ovdje predstavlja čitavu glumačku struku, pogođeno humorno igra (i ismijava) sitne glumačke egoizme, kao i stav mnogih profesionalnih performera da je poezija samo jedna gaža (dok se ne pokaže suprotno). Mumelaš je dobar i kao komičar i kao tragač za alternativnim načinima govorenja poezije. Predstava ima i radijski dio (ranije snimljeno »prisluškivanje« izvođača pri odlasku na čik pauzu), kao i dionice koje su emitirane u offu, zbog čega režijski uspijeva stvoriti različite komore zvuka i veoma bogato misliti razliku unutra/vani, bivanju u poeziji i izvan poezije, kao i u prostoru koji je negdje između, nigdje potpuno asimiliran, uvijek zaigran. Zasebno je pitanje i je li angažman koji gradi igranje poezije moćniji od deklarativnih političkih izvedbi? Je li poezija danas posljednji ostatak govora koji si uzima slobodu koja nam je svima potrebna?


Prava radnička klasa




Zanimljivo je i što se upravo u »Biografiji ptica« vidi koliko ozbiljno, posvećeno i stalno rade umjetnici, čak i onda kad svi ostali misle da je pjesnik tek komotni cvrčak, u odnosu na vrijedne kapitalističke mrave ovih ili onih nepoetičnih, često i besmislenih službovanja. No iz svega što sa sobom donose glumac i glazbenik, Mumelaš i Hribar, jasno je da je umjetnost zapravo najozbiljniji i k tome neprekidni rad, stalno stvaranje smisla, neumorno razmišljanje i eksperimentiranje, baš u značenju starogrčkog pojma »poesis« iliti činjenje. Taj rad nije društveno vrednovan. Umjetnici žive od mrvica s kapitalističkog stola.



Ali ako bismo tragali za pravom radničkom klasom, mislim da bismo je pronašli u ljudima koji sviraju, jer ih zanima istraživati jazzerske mogućnosti sviranja, glumcima koji igraju, jer znaju koliko otkrića donosi zaigranost i u autoricama koje pišu dramske tekstove koje ne možemo lako svrstati ni u koji od postojećih izvedbenih žanrova, zbog čega i pomiču granicu naše percepcije izvođenja i mišljenja poezije. Sjajnu malu ekipu ove predstave valjalo bi postaviti na čelo neke velike kazališne institucije, naravno u sustavu koji vrednuje kreativnost, a ne političko poslušništvo. Čak i ako nastave raditi na nezavisnoj sceni, trojac Bajsić-Hribar-Mumelaš vrlo uspješno uspostavlja svoj originalni prostor artikulacije. Veza s pticama u imenu predstave preuzeta je iz eseja Josifa Brodskog, u kojem ruski nobelovac kaže da su »biografije pjesnika u njihovim samoglasnicima, suglasnicima, metrici, rimama i metaforama«, odnosno u zvukovnim i smislenim teksturama jezika. I zbilja: svaka pročitana pjesma je biografija njezina pisca (među odabranim pjesnicima nema žena), kao i moment senzualnog povezivanja s biografijama ljudi u gledalištu. Nevezano za to volite ili ne volite poeziju, pogledajte ovu posvetu njenoj nenametljivoj, koliko i prodornoj intimnosti.