ZAGREB Fašistička Njemačka idealizirala je obiteljske odnose, poručuje nam redatelj Thomas Ostermeier na samom početku svoje predstave »Brak Marije Braun«, koja je u HNK-u u Zagrebu otvorila Festival svjetskog kazališta. Kao dokaz, na stražnjem zidu pozornice priložene su fotografije ozarenih Arijevki sa sitnom dječicom u rukama, dok nam zvučna kulisa donosi klicanja Hitlerovoj militarnoj »muževnosti«. U taj kontekst sluganskog obožavanja Oca domovine i njegove strogo propisane obiteljske sheme oca/ratnika i majke/domaćice stupa Fassbinderova junakinja Maria Braun (1978.). Sve samo ne domaćica. Naizgled imuna na nacističku propagandu. Distancirana prema svim vrstama jeftinih parola.

Izvana, hladnokrvna poput prostitutke ili bankarice. Ali pritom je njezina priča tragična serija pogrešnih emocionalnih kalkulacija: prva kriva procjena je ona romantična, o tome da će jednodnevna seksualna bliskost izdržati test doživotne bračne predanosti. Druga iluzija vezana je za svemoć novca, koji se u jednakoj mjeri pokazuje neromantičnim.

I dok je Fassbinder ovim filmom napravio vjerojatno najveći umjetnički kompromis svoje karijere, oslonivši se u potpunosti na klasičan zaplet holivudske kinematografije i glumačku zvijezdu u naslovnoj ulozi, aktualni mainstream miljenik njemačkog teatra Thomas Ostermeier odlučio se za nešto slobodniji redateljski pristup, glumački uposlivši svega jednu ženu i četvero muškaraca u brojnim (muškim i ženskim) ulogama Fassbinderova predloška. Maria Braun u interpretaciji Ursine Lardi i dalje je erotizirana sfinga, ali likovi koji je okružuju prave su glumačke zvijeri sitnih statusnih, klasnih i rodnih transformacija.

Sumnja u mitologiju melodrame

Taj kor četvorice, koji čine Thomas Bading, Robert Beyer, Moritz Gottwald i Sebastian Schwartz, može igrati konobare, ljubavnike, majku, djeda, policiju, korporativno osoblje, prijateljice. Pazeći da nigdje ne prijeđe granice blage ironije, ova četvorka razotkriva da je Maria Braun središnje nebesko tijelo jedne nestvarne društvene konstelacije, u kojoj ona možda misli da ima sve konce u svojim rukama, ali zapravo je svaki put upletena u tuđe mreže i tuđa očekivanja. Pozornica sadrži svega par komada namještaja, dakle daleko je od potrebe stvaranja kazališnog spektakla ili povijesnog dokumentarizma poslijeratne Njemačke.

Ostermeier, nadalje, mnogo više od Fassbindera sumnja u mitologiju melodrame. Cijela je predstava dokaz da zaljubljivanje nije najvažniji projekt ženskog života. Otrežnjenje Marije Braun nastupa, doduše, vrlo kasno, dvadeset godina kasnije, nakon što je muža promatrala najprije iz daljine vojnog fronta, zatim iz udaljenosti muževljeva boravka u zatvoru. U oba slučaja projekcija željene bliskosti razbija se o tvrde obale stvarnih otuđenosti. Druga velika iluzija Marije Braun je novac. I ta hipnoza također traje nekoliko dekada, sve dok se junakinja ne obogati i ne shvati da joj bogatstvo nije donijelo ni emocionalnu sigurnost ni konfekcijsku »obiteljsku sreću« iz časopisa za žene.

I dok Fassbinder suosjeća s junakinjom, Ostermeier nastoji rasaniti svoju publiku. Kad kazališnim gledalištem odjekne završna eksplozija stana u kojem je Maria Braun zabunom otvorila plin i nakon toga zapalila cigaretu koja raznosi i nju i njezinog netom pristiglog muža i sve njihovo nagomilano bogatstvo, ono što čujemo je pucanje opne po imenu laž. Slično je tresku vrata kojim Ibsenova Nora napušta građansko licemjerje svog luksuznog stana. Jedino što Maria Braun nema drugu šansu oporavka i započinjanja novog životnog ciklusa.

Ismijavanje lažnog patriotizma

S obzirom na vrijeme usijanog političkog licemjerja u kojem živimo, »Brak Marije Braun« zanatski je vješto osmišljen i primjerno jedak početak ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta. Unatoč malom broju festivalskih naslova (čekaju nas još samo dvije predstave krajem rujna), publika se Ostermeieru odazvala u velikom broju, isprativši »Brak Marije Braun« povicima odobravanja te dugim i zadovoljnim aplauzom. U kontekstu zamiranja i zatiranja svih slobodarskih institucija i inicijativa tijekom Hasanbegovićeva mandata u Ministarstvu kulture, Festival svjetskog kazališta barem ne pristaje na ideologiju lažnog patriotizma, ismijavajući je već prvim prizorom Hitlerova »apsolutnog domoljublja«. Ili, kako je to precizno formulirao Aldous Huxley: »Velika je prednost patriotizma što ispunjava najmračnije želje svojih pobornika. Kao patriot, možeš biti nasilan, možeš mrziti, krasti i varati. Štoviše, ako to činiš iz patriotskih razloga, onda se još imaš pravo i osjećati ponosno«. Nije stoga čudo da patriotizam nikada ne izlazi iz mode – baš kao ni da mu se umjetnost sustavno odbija podvrgnuti.