Razgovor s redateljem

Umjesto monografije riječko kazalište dobilo je film

Svjetlana Hribar

Film je sniman tijekom cijele godine i demantira neke opće usvojene istine, kaže Marin Lukanović



Na prijedlog intendantice Nade Matošević Orešković, redatelj Marin Lukanović snimio je film koji je – u godini 125-te obljetnice riječke kazališne zgrade – na neki način trebao zamijeniti monografiju što je iz financijskih razloga izostala.


– Film dakako ne može zamijeniti knjigu – to sam imao na umu od samog početka – pa sam se zato okrenuo zgradi kazališta bilježeći ju na način koji publika ne poznaje – kaže Marin Lukanović, napominjući da je izvedbeni segment, odnosno predstave riječkih ansambala – ostavio kao temu nekoj budućoj monografiji. Za suradnicu na filmu – snimanje i montažu – odabrao je Sanju Kapidžić, kao osobu koja ne poznaje kazalište »izunutra«:


– Želio sam raditi s nekim tko nije dio izvedbenog procesa i zato će znati što je zanimljivo publici. Sanja Kapidžić uz filmsko ima i likovno obrazovanje, nije emotivno vezana uz ljude koji rade u našem teatru, što mi je garantiralo taj drugi rakurs. Snimali smo u različitim godišnjim dobima, imamo kazalište u suncu, ali i u snijegu, iza scene i oko scene, onako kako ga publika ne poznaje. U početku sam namjeravao snimiti film koji će trajati oko pola sata, ali naše »Kazalište, po riječki – 125 godina zgrade Kazališta« u konačnici traje šezdeset minuta.Kako ste izabrali tih sat vremena iz dvadeset sati snimljenog materijala?

– Sanja i ja smo odlučili napraviti svaki svoju montažu – što znači da smo montirali dva filma, a onda smo iz tog užeg izbora napravili konačnu varijantu. Nakon probnih projekcija imamo pozitivne dojmove, film je cjelina – što je najvažnije, a uz Sanju i mene, na filmu je radila Iva Kelentrić, koja je izvršila istraživanja s aspekta povijesti umjetnosti te Daniel Garcia koji potpisuje obradu zvuka.




Koliko je trajalo snimanje?


– Film je sniman tijekom čitave prošle, jubilarne sezone – od prvih kadrova koji su zabilježili spuštanje velikog kristalnog lustera u parter (zbog redovita održavanja jednom godišnje), preko šetnje kazalištem od podruma do krova, razgovarajući s deset odabranih poznavatelja kazališta pokušali smo zabilježiti povijest zgrade riječkog kazališta.


Šetajući od podruma do potkrovlja, jeste li naišli na fantoma (iz Opere)?


– Naravno! On je definitivno živio u kazalištu, a možda živi i dalje ali u neočekivanom obličju (nećemo otkrivati sve tajne filma!). Ono što moram otkriti, jest da je naš vodič kroz kazalište Sanjin Valić, šef održavanja zgrade, koji je prava zvijezda našeg filma, a sugovornici su nam još Rastko Schwalba, Ervin Dubrović, Darko i Loredana Gašparović, Nada Matošević Orešković, Neva i Đuro Rošić, Boris Papandopulo i Mensur Puhovac.


Želio sam uhvatiti onaj duh kazališta koji živi u legendama i pričama, anegdotama – zato imamo sugovornike, a nemamo naratora; ali sve baziramo na istraživanju povijesti, što nas je dovelo do podataka koji demantiraju neke opće usvojene istine, kao na primijer, da sezona počinje 3. listopada.Zar to ne piše na onom famoznom, kićenom plakatu »Aide«, koja je otvorila kazalište?

– Piše, ali to nije baš sasvim istinito. Kazalište je, naime, otvoreno 3. listopada 1885., ali u jutarnjim satima, a večernja svečana predstava nije izvedena jer je nestalo struje, pa je »Aida« izvedena 4. listopada. Naš će film biti prikazan 5. listopada, a ova sezona – otvara se 6. listopada.


Imate li plan s distribucijom filma, osim svečane projekcije 5. listopada?


– U planu je prikazivanje filma u Art kinu, za sve one koji propuste svečanu projekciju u teatru. Osim toga, film ima i DVD izdanje, i to na četiri jezika, kao dio naše dokumentirane povijesti. A verzija koju ćemo vidjeti na svečanoj projekciji ima i titl na talijanskom jeziku. To je naša počast talijanskom dijelu povijesti zgrade i našeg teatra, u kojem ravnopravno djeluje i Talijanska drama.