Nago tijelo “odjeveno” u boje poprima izgled žive skulpture. Hodajući kroz vodu, Michelangelo tumara prostranstvima košmarnih snova, povremeno u toj mutnoj vodi sapirući s vlastita tijela nataloženu muku...
CIVIDALE DEL FRIULI U srednjevjekovnom talijanskom gradiću nedaleko Udina, desedak dana u srpnju, održava se festival posvećen kulturnom povezivanju i zbližavanju (srednjo)europskih zemalja.
Prvi program ovogodišnjeg Mittelfesta bio je koncert Zagrebačkih solista, kojem je nazočila i hrvatska delegacija, na čelu s veleposlanikom RH u Italiji, Damirom Grubišom. Ovo je izdanje Mittelfesta, naime, posvećeno hrvatskoj kulturi, povodom nedavnog pridruživanja Europi.
Najuspješniji hrvatski komorni agudački ansambl na programu je imao djela Vivaldija, Avisona i Tartinija, sjajno je u crkvi San Francesco zazvučao Concerto grosso Srđana Dedića, a Solisti su ispraćeni oduševljenim aplauzom i povicima Bravo nakon izvedbe Mendellsohnova kvinteta u b molu, u aranžmanu Sretena Krstića, umjetničkog voditelja ansambla!
Oni koji su tu večer odlučili posvetiti Mittelfestu, požurili su nakon koncerta u Udine, gdje je u teatru Giovanni Nuovo izvedena premijera Krležinog “Michelangela” u režiji Tomaža Pandura i koprodukciji zagrebačkog HNK-a, Mittelfesta, Festivala Ljubljana, Pandur.Theaters i fundacije Teatra Nuovo Giovanni da Udine.
Kal
Scenografski okvir predstave čine skele, kako i nalaže Krležin tekst (scenografija Sven Jonke, kostimi Danica Dedijer). Na skelama se međutim događa sve ono što interferira s Michelangelovom unutrašnjom dramom.
On sâm uglavnom se nalazi u podnožju, dakle na podu kapele, koji je prekriven vodom. Simbolički, to je kal Rima i blato perfidnosti što okružuju umjetnika, kal kojim tetura, povremeno u toj mutnoj vodi sapirući s vlastita tijela nataloženu muku…
Na samom početku Michelangelo skida sa sebe odjeću (i to je rečenica iz Krležina teksta!) a potom se bjesomučno prekriva bojama u prahu – ultramarin plavom, cinober crvenom, a onda crnom.
Njegovo nago tijelo “odjeveno” u boje poprima izgled žive skulpture. Hodajući kroz vodu, Michelangelo tumara prostranstvima košmarnih snova u kojima mu se javljaju prikaze, ali i stvarne osobe iz njegova života.
Tu se otvara polje Pandurovoj mašti, koja ostale protagoniste u predstavu uvodi u raznim ulogama, ne držeći se striktno ovog Krležinog teksta. Primjerice, tu su tri opatice koje peru mrtvaca.
Michelangelo u Krležinoj drami daje mjesto Danteovoj Beatrice, Francescovoj Lauri te Vittoriji Colonna, prijateljici kojoj je posvetio svoje stihove.
Sve one su sada tu, revnosno dovodeći neko beživotno tijelo “do visokog sjaja”, kao da žele potaknuti asocijaciju na jednu Krležinu rečenicu iz druge drame (kad Leone pita Sestru Angeliku tj. Beatrice: “Što tebe sili na to da ovako po svijetu pereš i pipaš mrtvace?”).
Kao u drugim svojim predstavama, Tomaž Pandur je i u ovoj (s dramaturginjom Livijom Pandur) adaptirao tekst, odabirući segmente koji će ilustrirati ono što želi da publika vidi.
Slapovi Krležina teksta, Michelangelovi monolozi, u predstavi su zamijenjeni fizičkom igrom glumca, koja u potpunosti odgovara opisima ponašanja koje u svojoj drami Krleža zadaje Michelangelu.
Osamdesetak minuta gledatelji prisustvuju unutrašnjoj drami – borbi umjetnika s demonima duše – Michelangelo se kida i trza, poskakuje, urliče i pjeva, razapet prokletstvom čekanja inspiracije, borbom s kreativnim odlukama, sukobom s okolinom… I burom osjećanja.
Ne razumijem zašto se pri izvedbi predstave “Michelangelo” u Udinama, barata podatkom da se radi o “svjetskoj praizvedbi” (Prima assoluta). Najprije, svaka praizvedba je svjetska, jer to djelo nikada ranije nije bilo izvedeno nigdje na svijetu. Sve potom su premijere.
Ali u slučaju Krležina “Michelangela Buonarrotija” naprosto nije istina da se radi o praizvedbi. Čak niti talijanskoj premijeri!
Posljednjih godina, taj je tekst radio Dražen Ferenčina u Zadru, u Kazalištu lutaka u sezoni 2011/12; desetak godina prije, Krležin je tekst postavljen u Rijeci (2001). S ansamblom Talijanske drame radio ga je redatelj Gianfranco Pedulla, a nakon riječke premijere predstava je igrala u nekoliko talijanskih gradova. A mnogo godina unatrag, točnije 1977., sa splitskim dramskim ansamblom, Krležina “Michelangela Buonarottija” postavio je Ljubiša Ristić i to u opožarenoj zgradi splitskog teatra…
Kome koriste netočne informacije? Hrvatskoj kulturi svakako ne idu u prilog, jer izričito tvrde da jednu od drama svog najpoznatijeg i najcjenjenijeg pisca (a tako se Krležu predstavlja talijanskoj publici) nismo bili u stanju izvesti dok to nije učinjeno na Mittelfestu 2013. godine.
Voda
Naslovnu ulogu igra Livio Badurina, glumac koji je ostvario gotovo sve velike uloge u predstavama Tomaža Pandura. Godine suradnje učinile su da Livio Badurina zaista utjelovljuje redateljsku misao i htijenje na sceni. I ovog puta on je titrao unutarnjim žarom, sagorijevajući između snova i jave.
Pritom je atmosfera umjetničkog stvaranja pod lupom crkvenih krugova, ozračje pritiska svake vrste koji poput mlinskog kamena visi oko Michelangleova vrata, gotovo fizički opipljiva.
Voda je u predstavi prisutna od početka do kraja.
Predstava i počinje zvukovima ehosondera koji nailazi na nešto, duboko pod morem. To je svod Sikstinske kapele s Michelangelovim freskama… Pred raskošnim tijelima u kolopletu Posljednjeg suda najprije promiču lelujave alge,a onda voda malo po malo ispire boju, u konačnici ostavljajući samo zagasito plavi zid. Plav poput neba, koje je Michelangelo promatrao u besanim noćima u kojima se godinama borio s vlastitim stvaranjem i okruženjem u kojoj je živio…
Dugi aplauz koji se razlio dvoranom, vratio je publiku u stvarnost.
Na poklon je izišao čitav ansambl – uz Livija Badurinu u predstavi igraju Alma Prica, Iva Mihalić, Ivana Boban, Damir Markovina, Kristijan Potočki, Andrej Dojkić, Tomislav Krstanović, Romano Nikolić, Ivan Ožegović, Adrian Pezdirc, Jure Radnić. Višekratno pozivani aplauzom na scenu, ispraćeni su povicima Bravo!
