Stvari se ne smiju unaprijed zatvoriti, treba nam uvijek mali prolaz kroz kojega se može provući nešto novo i neočekivano. I redatelji ponekad zaborave da su dobili mogućnost kreiranja igre i da tu životnu igraonicu vrijedi produžiti što je moguće više
Ja to više ne mogu jesti, ja to neću jesti! Svi kupuju genetske pamidore na placi, žure se i nikad nemaju vremena ni za što! Zbog toga sam odlučio imati svoj vrt, zasadio sam povrće i sad uživam u tome, od kopanja do užitka za stolom! – započeo je na neobičan način razgovor s Daliborom Laginjom, slikarom i scenografom HNK Ivana pl Zajca.
Naime, našli smo se u Eru, omiljenom kafiću svih kazalištaraca, nedaleko uz riječku tržnicu i započeli druženje uz kavu. Jasno, u takvom okruženju krenuli smo od priče o dobroj spizi koja je vrlo brzo završila na filozofiji života i umjetnikovog doživljaja svijeta.
– Često sam u životu bio bespotrebno kritičan. Žalio se na sve i svašta, i kad je trebalo i kad nije… U zadnje vrijeme čini mi se da se napokon mijenjam. Nemam više potrebu za kritikom, nestaje gorčina, naprosto sam sretan kad se ujutro probudim i shvatim da je život lijep, da imam 58 godina i da još uvijek mogu svašta – otkriva Laginja.
Jako me je dirnula Loredana Gašparović, umirovljena voditeljica propagande u kazalištu, mogao bih reći i legenda naše kuće. Nazvala me je, neposredno nakon izložbe, u pola noći, i rekla: Nemaš pojma koliko sam vesela. Knjižica ti je toliko divna da ne mogu spavati od uzbuđenja!… To me je podsjetilo na ne tako davna vremena kad se u kazalištu više razgovaralo o umjetnosti, a manje o sponzorima.
Uostalom, kako i ne bi, dan ranije otvorio je svoju dugo priželjkivanu izložbu scenografija Pozornice koja je postavljena na pozornici Kazališta i za svakog ljubitelja umjetnosti predstavlja pravi doživljaj. Scenografije koje su kazališni gledatelji mogli vidjeti u predstavama od onih nedavnih kao što je Šuma Striborova pa do onih od prije 30-tak godina, otkada ovaj poznati i vrijedni umjetnik stvara i uprizoruje pozornice riječkog i drugih teatara.
Taufer me doveo u kazalište
No, očito ste imali dovoljno hrabrosti ili ludosti za to i čini se da se isplatilo. Što vam je sve donio teatar?
– Puno toga. Divnih doživljaja, druženja, sjajne energije… Svaka je predstava nova priča.
Koliko ste scenografija ukupno postavili?
– Oko 150 scenografija kazališnih, a radilo se i za festivale i za televiziju, tako da ih je i više.
Kad radite scenografiju, kakav je to proces?
Stvari treba svesti na bitno. Danas nam je ponuđeno svega previše, ljudi osjećaju da su izmanipulirani i, budući da nemaju protuotrov, zatvaraju se u sebe. Nema vjere, a ni naznake da bi se na drugi način mogao nadomjestiti zajednički duhovni svijet. Duhovna ekologija postaje nam zadaćom. Beuys je rekao da jedino umjetnost, u sprezi s ekologijom, može spasiti svijet. Tu je negdje budućnost… nadam se.
Koliko se razlikuje proces stvaranja scenografije danas u odnosu na nekadašnji, jesu li skice u potpunosti zamijenjene s 3D računalnim programima?
– Stvari se ne smiju unaprijed zatvoriti, treba nam uvijek mali prolaz kroz kojega se može provući nešto novo i neočekivano. Teatar mora zadržati prostor slobode. I redatelji ponekad zaborave da su dobili mogućnost kreiranja igre i da tu životnu igraonicu vrijedi produžiti što je moguće više.
Ne volite redatelje?
– Nema tu pravila. Možda već sama činjenica da netko poželi biti redatelj sliči na želju da se bude vođa, ali opet sve ovisi o smislu toga što se radi, o osobnoj vrsti potrebe da se nešto radi. Redatelje umjetnike inače jako poštujem, nema ih previše, ali to su značajni ljudi, prvenstveno jer ih pokreće potreba za istraživanjem.
Kula, ali ne u oblacima
U kakvom su odnosu slikarstvo i scenografija kod vas?
– Prilično sam brzo izbrisao granice. Nebitno je hoću li ideju iznijeti u trodimenzionalnoj formi ili na platnu. Svaka ima svoje zadatosti. Volim slikati, možda sve više, ali nisam ograničen samo na platno. Mnogi likovnjaci uspješno rade u teatru, kao Robert Wilson, Jan Fabre… pa može malo i Laginja.
Ima li neki slikar čija su vas se dijela posebno dojmila?
Imam jak dojam da ste trenutačno na putu prema svojoj umjetničkoj kulminaciji?
– To je lijepo čuti. Možda je potpunije iskorištenje bolji termin od kulminacije. U svakom slučaju, još mi malo fali, ali blizu sam i dobro se osjećam. Stvorio se novi prostor, suradnja sa Stanislavom Habjanom i Danijelom Žeželjom koji živi u New Yorku, ali je prisutan i ovdje. Otvorilo se nešto izvan kazališta, nešto novo što me veseli i što bi moglo veseliti mnoge.
Oko grada ima puno neobrađenih površina i bilo bi krasno kad bi se sve te površine dale mladim obiteljima za vrtove. Da hoće, grad to može barem pokušati. Zamislite sve te radne ljude koji se tjednom iscrpljuju od dovijanja kako preživjeti, da se barem vikendom podruže u svojim vrtovima, da kopaju, sade i beru, čine klasične korisne stvari, a u ponedjeljak se vraćaju bolji, tolerantniji i zdraviji na posao. Koje slike i scenografije mogu zamijeniti te prizore? Bio bi to istinski humani projekt – agrarna reforma po kojoj bi naš grad mogao postati povijesna točka. Zašto ne? Ne možemo zauvijek ostati samo na Torpedu.
Hoćete li nam otkriti o čemu je riječ?
– Riječ je o nečemu što je možda značajnije na razini simbola, premda je izrazito stvarno. Radi se o jednoj kuli ne u oblacima, prostoru kojem ćemo zajedno pokušati udahnuti novi život i smisao, o jednom malom starom kaštelu na stazi uz more u Staroj Novalji, koja je inače divno mjesto, vrlo posebnog ugođaja, potpuno drugačijeg od Novalje i njezinog oblika turizma. U tom ambijentu pokušat ćemo napraviti jednu uzoritu, poučnu čaroliju, kako bi Stanislav rekao. Pa će valjda i Davor Mindoljević biti zadovoljan s nama. Obogatiti se hvala Bogu nećemo.
Mislim da ste zaradili već sada s tim osmijehom….
– Ovim vašim, da.
A, što ako vas vanjski utjecaji ipak sustignu na neki brutalan način da morate reagirati, primjerice borba za egzistenciju?
Samoća bi mi bila problem
Oslobodili ste se straha?
– Jesam. A i navikao sam na skromnost u materijalnom smislu. Inače baš i nisam skromna osoba, ali znam živjeti s ne puno novaca. Nekad sam mislio da će mi trebati puno više. To su te spoznaje do kojih se dolazi polako. Imam još sto neriješenih pitanja, no ipak se čini da ih pomalo rješavam.
Zadnjih godina najdraže mi je biti na moru i loviti ribu. Ne znam točno reći zašto, ali to me opušta, daje mi nevjerojatan prostor za biti sam sa sobom. Toga se inače bojim, ali u tim trenucima to mi počinje odgovarati. Na barci treba znati slušati i šutjeti. Čak je i raspravljanje sa samim sobom isključeno. Moj prijatelj Stanislav kaže da ja uopće nisam ribolovac, nego lovac na bonace. Ako ikad budem pisao knjigu sjećanja, ili recimo dam neki zgodan novinski intervju, to bi mogao biti dobar naslov.
Koja su trenutačno aktualna?
– To je ono što vrijedi za svakog, to je pitanje ljubavi i samoće. S ljubavlju još mogu nekako, jer čovjek sam koji može i voli voljeti, ali samoća bi mogla biti problem.
Nismo li u tome od rođenja?
– U posebnom sam periodu, u posljednjih par godina izgubio sam nekoliko jako bliskih i dragih duša, prije nekoliko dana umrla mi je majka. U jednoj donedavno velikoj familiji ima nas sve manje, ne znam još kako to prihvatiti.
Zar ljubav i samoća nisu povezane ?
– Da, jesu…
Ljubav kao najjača ljudska emocija i kao jedina koja može biti onostrana…
– Da, ali to je vrlo individualno, ima nas koji lakše i teže podnosimo samoću. Mogućnost prepoznavanja ljubavi u uvjetima u kojima joj nisi sklon daleko je teža. Naravno, mijenjam se i možda ću za neko vrijeme uspjeti iz relativne samoće opet napraviti neku vrijednost. Zasad mi ne uspijeva, ali to ne znači da sam nesretan, samo sam jako zbunjen, možda i ogorčen razvojem jednog životnog puta koji je isto dio života, ali…
Ali znati i spoznati nije isto?
– Točno, no to su prilično intimne finese, ne znam koliko mogu biti zanimljive čitateljima.
Ipak dio je vaše osobe i u tom smislu neodvojivo od vašeg stvaranja, a o tome donekle govori i knjižica koja je izdana povodom vaše izložbe, a koju ste posvetili svojoj pokojnoj majci Mileni Benaš Laginja?
– U pravu ste, ta knjižica mi je važna. Na neki me način predstavlja i kao čovjeka i kao autora što smatram neodvojivim. Na njoj su radili Stanislav i Danijel, na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Napravljena je u nakladi od tek 270 primjeraka i svakako je vrlo osobita.
Ostati u Veneciji ili kući
No, kad ste već spomenuli obitelj, recite nam što ona konkretno za vas znači?
– Obitelj je strašno važna stvar, izgorio bih odavno bez toga. Ona je oslonac i korektiv. Ja sam čovjek kojemu treba mirna startna situacija iz koje se može razuzdati. Potrebno mi je negdje vratiti se, imati dom.
Dakle ne dom kao kolodvor u kojem se samo prespava?
– Da. Neki ljudi zaista dođu kući samo prespavati. Ja sam imao takvu stvarnu situaciju za vrijeme studentskog života, zbog neimaštine sam zaista spavao na kolodvoru po vagonima i to nije trajalo samo par dana.
Kakav je to osjećaj bio?
– Mizantropija! Mrzio sam sve oko sebe… Zaista sam imao dojam da se svijet okrenuo protiv mene. Činilo mi se da mogu puno, a nisam imao ništa. Bilo je ili ostati u Veneciji ili se vratiti kući, i onda se u trenutku preokrenulo i počeo sam zarađivati i postao sam nekako faca u toj Veneciji, u tim nekim umjetničkim krugovima ljudi su me počeli prepoznavati. Bilo je tu svega, ali iskreno, Veneciju nikada nisam zavolio.
Uživam u vrtu i njegovim plodovima. Ove smo godine šparoge jeli puna dva mjeseca, a lani sam prvi put posadio balancane koje su tako obilato rodile da sam ih poklanjao prijateljima. Jako volim i mlade mahunice. Svo uzgojeno povrće nikada ne špricam, čak ga više ni ne plijevim, koristim otkos kao prirodnu dohranu… I korov treba imati svoje mjesto. Dakle, okretanje prirodi.
Kad govorimo o vama kao umjetniku rekla bih da se kroz vaša djela osjeća energija, snaga, prirode i, uz ljudski respekt, nastojanje da se nosite s njom, da je dostignete?
– Lijepo ste to primijetili. Djela su nebitna ako nemaju energiju. I uopće nije bitno možemo li je objasniti riječima. Trudim se selektirati svoje radove, pokazujem ih tek kad zbilja stojim iza njih. Imperativ mi je da djelo i začuđuje i veseli, da ima u njemu radosti… Moramo zalijevati djecu u sebi.
Što znači oko u vašim slikama, tko se tu gleda?
Želio bih snimiti nosač zvuka
Imate potrebu iskazivati se i kao pjesnik, ali i kao glazbenik, volite svirati gitaru… Odakle vam sve to?
Bojažljiv??
– Objasnit ću. Reproduciranje mi je besmisleno, ali kreacija, to je ono što me zanima. I u glazbenom izražavanju također nailazim na tehničke poteškoće, ali to me nikada nije smetalo. Svjestan sam neznanja, možda i zbog toga što sam oko sebe uvijek imao prijatelje vrsne glazbenike, kao što su Štulić i Hal. Ipak, glazba je neodoljiva za mene i moram reći da bih sada baš volio snimiti jedan nosač zvuka sa svojim kompozicijama.
Eto, otkrivate nam novinarske ekskluzive!
– To je samo za vas, u povjerenju. Da, nadam se to napraviti iako znam da će mnogi reći, kud se on sad još i u to petlja… Nema veze, nek se vidi koliko ne znam.
Ne bi se moglo reći da ste totalna neznalica, zar niste imali dva banda, prvi je bio osnovan za vašeg boravka u Veneciji, zvao se Death in Venice, a drugi je bio Public kojeg su činili riječki dečki i glumac Galliano Pahor…
– Imao sam bandove, to je činjenica. Ovaj venecijanski se čak bio s jednom pjesmom popeo u top 5 islandske glazbene ljestvice. Public smo osnovali kad sam se vratio iz Venecije, imao sam potrebu za bandom, ali za njegov daljnji rad bio sam najmanje zaslužan, jer sam u to vrijeme već puno radio u Sloveniji s Vitom Tauferom. Jako mi je žao što iza Publica nije ostao niti jedan glazbeni zapis, bilo je to vrijeme rata i nije bilo mogućnosti ni novaca za snimiti materijal.
Održavate li kontakt s Branimirom Štulićem, osnivačem kultne grupe Azra?
– Danas nemamo kontakt. No, Brane je zaista veliki umjetnik i uvijek će mi biti drago što sam se u mladosti našao blizu njega i svjedočio tom stvaralačkom čudu.
Kreativci nasuprot sistemu
Radili ste i nekoliko naslovnica za Parafe i Termite, punk bandove, što vas je zanimalo u punku?
– U punk sam ušao kao likovnjak. Provocirala me ta estetika neposrednosti, kolaži, škare, selotejpi, fotokopiranje… Sama glazba nije me toliko uhvatila, ali opet kako odoljeti tekstovima kao ‘Mama, s razlogom se brineš…’ Privukla me jednostavna energična drskost, sve je bilo sivo i ti mladi dečki su se pojavili i sve razbucali.
Kakvu glazbu volite slušati?
– Svu dobru glazbu. A to znači da ne volim Rolling Stonese.
– One su moj život, nema posebne inspiracije, same stignu.
Ali što vas šutne?
– Rad. Razmišljanje. Osjećanje. Slučaj.
A nadođe li kad višak kojeg treba hitno izbaciti?
– Višak može biti kaotičan i neurotičan, može biti problem. Teško je govoriti o inspiraciji. Primjerice, kud će s inspiracijom ljudi koji odlaze u škver u 6 ujutro, rade za minimum kuna i tako cijeli život. Dobro je dok su tu djeca, obitelji ili nešto drugo konstruktivno, jer treba biti itekako inspiriran da bi se to moglo pošteno raditi.
Što mislite o suvremenoj umjetnosti?
– Ako mislimo na isto, ona se dogodila prije stotinu godina kao preko noći. Odjednom se počelo s nekim teoretski unaprijed osviještenim stvarima. Ja sam imao veliku sreću učiti od majstora, sresti na vrijeme neke prave ljude i upoznati njihov život i rad. Kad sam pitao autentičnog nadrealista Radovana Ivšića kakva je scena u Europi, u Parizu, rekao je: Nivo čiste dosjetke, brze i banalne. I upravo to se izgleda najviše održalo, to mediji vole, to odgovara kustosima, publika to kao kuži i sve je skupa zatvoreni sistem. Danas se moguće odlučiti za profesiju umjetnika kao za bilo koji drugi posao u državnoj službi.
Mislite da nema više umjetničke originalnosti?
– Ima, naravno. Nasuprot sistemu uvijek ima ljudi. Vjerojatno i više tamo gdje je takozvani centar zbivanja udaljeniji. I ovdje u Rijeci događaju se stvari na svjetskoj razini. Primjerice, od meni bližih ljudi, Mirko Zrinšćak, Damir Halilić, Damir Urban, Deni Šesnić, Staša Zurovac, Elvis Stanić, Čarli Jurković, pa i Let 3 koje ne slušam puno, ali mi je drago da postoje. Ako sam nekog zaboravio, najebo sam. To je pravi kapital Rijeke.
