Imati dvadeset godina u 21. stoljeću izgleda kao utrka s dvadesetmetarskim preponama: nije moguće naći posao. Nije moguće ne kopati po smeću u potrazi za plastičnim bocama i bar nekoliko dodatnih kuna zarade. Nije moguće slušati glazbu čija melodijska i ritmička linija ne podsjećaju na surovu jednostavnost dječjih pjesmica. Nije moguće biti ženskog roda, a da to automatski ne podrazumijeva odnos prema seksualnosti koji je u proteklim epohama njegovala samo profesionalna prostitutka. 

   Nije moguće biti muškog roda, a da to ne uključuje fantaziju o oružanim i mišićnim »moćima« posuđenima iz svijeta kompjutorskih igrica, s time da istu tu fantaziju prati i osjećaj dubokog razočarenja svim nevirtualnim stvorenjima. Svijet je, dakle, sveden na veoma mali broj stereotipa. Dobro je što ih najnovija »Exitova« premijera u režiji Ivice Boban dovodi u pitanje. 

  Galerija pozitivaca

  Iznimno empatično izabrane likove utjelovljuju Iskra Jirsak, Mirela Videk i Zoran Pribičević, pršteći od zaigranosti i užitka u transformacijama. Kao i u mnogim drugim predstavama redateljice Ivice Boban, teatar je mjesto vrlo ozbiljnog glumačkog rada na otkrivanju i profiliranju socijalnih uloga, pri čemu i sam jezik i fizičnost likova pamte specifična obilježja prepoznatljivih karaktera. Krajolik predstave brzo se mijenja i uspostavlja mimskim etidama, posebno snažno djelujući na adolescentsku publiku, pomalo zbunjenu, ali i očaranu izravnošću glumaca po pitanju priznavanja njihovih strahova, seksualnih peripetija, želja, snova. 

   Najveći entuzijazam predstavi poklanja glumac Zoran Pribičević, igrajući likove u rasponu od neposrednog dječaka do siromašnog sveučilišnog profesora u mirovini. Pribičević se baca u svoje protagoniste bez zadrške, intenzivno vjerujući u proces igre i tragajući za onim »neodoljivo ljudskim« u svakome, samim time i čitavoj predstavi poklanjajući neku vrstu terapijske šanse ili povjerenja da u svakoj hrpi fekalija sigurno blista i pokoji komadić nenaplativog blaga. 

   Slično je i s Iskrom Jirsak, fenomenalno sugestivnom i u likovima borbene janjevačke autsajderice i u liku bakice koja nas odmah na početku predstave potpuno emocionalno razoruža apelom za popravak potpuno uništenih cipela. 

   Mirela Videk igra niz uloga praznoglavih šiparica, u čemu je prilično jednolična i karikaturalna (previše kikotanja, previše treptanja okicama), s time da moram naglasiti da nas već i prosječna vožnja autobusom može uvjeriti da takve djevojke (orijentirane gotovo opsesivno na kupoprodajne užitke i imidž prazne barbike) doista postoje i da čak predstavljaju dominantnu struju mlađe ženske populacije. Za razliku od autobusa, kazalište barem nastoji sagledati dublje razloge njihova konformizma.   

   Dodajmo tome da Iskra Jirsak na sceni predstavlja sve one mlade cure kojima je jasno da su starlete samo »potrošna roba« bez ikakve perspektive stjecanja društvenog ugleda, zbog čega je tematika predstave izrazito važna za generacije viših razreda osnovnoškolske te kompletnu generaciju srednjoškolske publike. 

  Demitologizacija novca

Devedeset minuta igre završava neobičnom gestom: darivanjem publike nevelikim novcem (po deset ili dvadeset kuna za nekolicinu izabranih gledalja) koje je lik džeparoša ranije, tijekom ulaska u kazališnu dvoranu »Exita« navodno »dignuo« iz gledateljskih novčanika, odnosno gestom ukidanja vladavine novca kao osnovnog principa i procjenjivanja ljudi i postavljanja karijerističkih ciljeva. Beskrajno je dirljivo što mlada ekipa ove predstave više ne uzima novac kao mjerilo svih stvari, umjesto toga predlažući nam da najvažnijim socijalnim principom proglasimo suosjećanje. Mladih prema starijima, starijih prema mladima, izgubljenih prema izgubljenima. 

   Nadam se da će u toj »dobroj vjeri« zajedništva, kako bi rekao ateist Sartre, glumci uistinu i ustrajati, a sudeći po reakcijama uglavnom tinejdžerske publike s kojom sam gledala predstavu, Jirsak, Videk i Pribičević nisu usamljeni u traganju za postkapitalističkim svijetom.