Ideja od koje smo krenuli pri postavljanju glazbeno-scenskog spektakla povodom dvadesete obljetnice nezavisnosti Makedonije, bio je autentičan materijal makedonskog folklora, čiji je najpoznatiji tumač ansambl »Tanec«, u kombinaciji s makedonskim nacionalnim Baletom. Nećakova je glazba sve to objedinila. 

    Dva tjedna trajale su muzičko scenske probe na kojima se radilo s velikim oduševljenjem i energijom. Središnja figura završne svečanosti bila je primabalerina Aleksandra Mijalkova uz još četiri solistička para, te osam parova plesača nacionalnog Baleta i isto toliko parova iz »Taneca«. Oduševili su me makedonski plesači i njihova želja da svečanost uistinu zaživi na golemoj sceni širokoj čak 46 metara:  uz plesače na pozornici je bilo sto zborista, filharmonijski orkestar od osamdeset ljudi, dječji zbor »Zlatni slavuji« te makedonske operne zvijezde Ana i Igor Durlovski. U završnoj svečanosti je sudjelovala i garda i policija, koji su prodefilirali na Nećakovu skladbu (u 7/8 mjeri), posebno pisanu za njihov mimohod dug kilometar i pol u kome su nosili deklaraciju nezavisnosti! Za tu priliku uvježbavao sam gardiste u baletnoj dvorani i to je bilo zaista simpatično. U konačnici sve je izgledalo impresivno.

    Uspjeh u inozemstvu, a istovremeno negacija kod kuće – povod su za razgovor s umjetnikom, koji nikada nije bio sklon aferama, pa je i ovaj razgovor vođen s vjerom u bolju budućnost ansambla kojem je na čelu. 

   - Na prijedlog Marjana Nećaka koji je skladao glazbu za cjelokupnu priredbu kao i za završni glazbeno-scenski spektakl »Makedonium« uz dvadesetu obljetnice nezavisnosti, angažirali su me za režiju završne svečanosti u Skopju, kaže Staša Zurovac i nastavlja.

– Nećak je kompozitor mlađe generacije s kojim godinama surađujem na baletnim i dramskim predstavama, pa sam vrlo rado prihvatio poziv znajući da će u ovoj prilici njegova inventivnost i talent dobiti poseban poticaj i sigurno se, kao i dosad, pokazati u pravom svjetlu. Svečanost je započela u ranim popodnevnim satima, a proslava nezavisnosti spojila se s dobrim raspoloženjem potaknutim visokim plasmanom Makedonije u košarci, tako da je čitav grad – bio na nogama. Okupilo se masa ljudi, valjda 200-tinjak tisuća, tako da sam skoro zakasnio na vlastitu predstavu – nisam se ni sa jedne strane uspijevao probiti do pozornice!   

Bez repriza

Zaista mi je bila čast režirati ovaj spektakl, uspostavio sam kontakt s makedonskim plesačima i glumcima, s kojima ću krajem sljedeće godine, opet na glazbu Marijana Nećaka, raditi »Makedonsku krvavu svadbu« Vojdana Černodrinskog u »Dramskom teatru Skopje«. 

    Lijepi planovi! Ipak, čini mi se da ona latinska »Nitko prorokom u svojoj domovini!« važi ove sezone i za vas! Prvi put, naime, ansambl Baleta HNK Ivana pl Zajca nema na programu sezone niti jednu repriznu predstavu u vašoj koreografiji i režiji, iako je upravo Balet najnagrađivaniji riječki ansambl – Vi ste osobno za svoj rad dobili Nagradu grada Rijeke, a jedna od predstava u Vašoj koreografiji i režiji Nazorovu nagradu! 

 Što to znači za ansambl?

    – To, u svakom slučaju, nije dobro, jer su riječki plesači upravo kroz te predstave, uloge, nagrade i uspjehe postali prepoznatljivi, odnosno bez tih predstava oni gube upravo ono na čemu su se izgradili, pogotovo solisti. Oni žive uloge Romea, Julije, Josefa K, Ane Karenjine, Vronskog, Djevojke, Čudesnog Mandarina… po tome ih Riječani pamte i zaista je šteta što ih više neće igrati. Također, trebalo bi samo uočiti razliku da u odnosu na prošlu sezonu gdje smo imali osam predstava na repertoaru (šest repriznih naslova i dva premijerna), sada imamo samo tri (također dva premijerna naslova i samo jednu reprizu), čak u sve protekle četiri sezone na repertoaru smo uvijek imali minimalno šest naslova, a to samo govori da ne znamo cijeniti vlastiti uloženi trud u te predstave i dodijeljena nam sredstva za njih. Uglavnom, sve razvijene kulturne sredine ne dopuštaju da kvalitetna i priznata umjetnička djela koja su u njima nastala – nestanu tek tako, na taj način i čuvaju svoju tradiciju, dok mi naspram takvih sredina vječito imamo kompleks manje vrijednosti i to upravo zato što ne znamo očuvati vlastite vrijednosti. Kada ste ga već spomenuli na početku ovog razgovora, a s obzirom na to što je sve postigao u svojoj dugoj karijeri (sa više od stotinu postavljenih baleta diljem svijeta), gospodin Milko Šparemblek je po mom mišljenju već je odavno trebao imati svoj teatar u Hrvatskoj i to sa spomenikom na vrhu zgrade.   

La Valse

Ansambl se sad usredotočio na novi naslov »La Valse«, koji sam inicijalno predložio intendantici i autorski osmislio kao premijernu večer u sklopu Riječkih ljetnih noći na pontonu. Naslov je predložila intendantica i napravila prvi izbor glazbenih brojeva. Činilo mi se inovativnim iskreirati večer u kojoj bi baletni ansambl nastupio na pozornici zajedno s orkestrom i jednim novim načinom interpretacije ponuditi nešto novo i zanimljivo i za publiku, ali i za ansambl, koji jedini nije sudjelovao u ljetnoj manifestaciji Kazališta. Rečeno mi je da za »La Valse« nema novaca, pa je naslov prebačen u sezonu, a za izvedbu je angažiran – drugi, pa treći koreograf… 

    Istina je da novaca svake godine ima sve manje. 

    – Slažem se, ali umjetnost ne ovisi o novcima. To sam prethodnih sezona dokazao u više navrata i u vrijeme mandata gospođe Mani Gotovac, kad smo postavili »Cirkus primitif balet« doslovce besplatno, a i za vrijeme aktualne uprave gdje su i »Pjesma nad pjesmama« i »San zaručnice« postavljeni besplatno; ili naprimjer kada mi je rečeno da za »Proces« mogu biti (i zaista su bila) utrošena minimalna sredstva. Za kostime smo potrošili uistinu minimalna sredstva, a scenografiju smo realizirali iz fundusa i ostataka materijala u radionicama. A upravo smo s tim »Procesom« nastupili na Muzičkom Biennalu u Zagrebu s velikim uspjehom, gostovali na Mittelfestu u Cividaleu, dobili Nagradu Vladimir Nazor…   

Audicija

Što se tiče predstave »Blue Butterfly«, koja je zaista nastala s velikim entuzijazmom i također potpuno minimalnim sredstvima – nisam se složio sa samo jednom reprizom na Riječkim ljetnim noćima, nego upravo obrnuto, smatrao sam da bi baš na Riječkim ljetnim noćima ovaj naslov mogao zaživjeti u punom smislu te riječi, pa se čak i nadograđivati iz reprize u reprizu, u smislu integracije s publikom, proširenja večeri kao nastavka s koncertom, posebnim gostima, odnosno suradnjom s drugim bandovima koji bi također svirali uživo i umjetnicima svih vrsta riječke kulturne scene koji su mogli umjetnički osmisliti naprimjer čitavi prostor jedne Hartere. Činilo mi se da je Djangova glazba kao stvorena da bude okosnica za cjelonoćni program! Na žalost, ni to nije prihvaćeno… 

    Ipak ne posustajete: raspisali ste audiciju za nove plesače!

    – Riječko kazalište posljednjih je godina mnogo uložilo u baletni ansambl – tijekom osam godina zaposlili smo petnaestak plesača, od kojih su mnogi već bili naši članovi ali u honorarnom statusu. Došlo je i nekoliko novih i to je sve oživjelo ansambl, koji je iz godine u godinu gradio repertoar. Trenutno su nam četiri plesačice na porodiljskom dopustu, a tri su muška plesača napustila ansambl, tako da smo raspisali natječaj i dobili prijave više od trideset plesača. Vidjet ćemo tko će sve od njih uspjeti doći, s obzirom da se radi o plesačima iz zaista cijelog svijeta (Japan, Poljska, Škotska, Francuska, Brazil, Italija, Španjolska, Grčka…) koji se istovremeno javljaju na mnoge natječaje, ali u konačnici odlaze tamo gdje su im bolji repertoarni i financijski uvjeti.