Čovjek avangarde je poput neprijatelja u samoj unutrašnjosti grada koji strastveno želi upropastiti, protiv kojega se buni, jer kao i vladavina, tako je i ustaljeni oblik izražavanja također oblik tlačenja.

Čovjek avangarde je protivnik postojećeg sustava«, zapisao je Eugene Ionesco, čija je »Ćelava pjevačica« nedavno premijerno uprizorena u Zagrebačkom kazalištu mladih. Je li Sreten Mokrović, koji u režiji Suzane Nikolić igra Gospodina Smitha, čovjek avangarde, ne možemo odgovorno tvrditi, ali ono što možemo reći je da je s Natašom Dorčić kao Gospođom Smith pokazao svu moć i nesmisao Ionescove »smitovštine«, odnosno građanske travestije koju živimo, i tako još jednom pokazao da je dio glumačkog fundamenta ZekaeM-ovog ansambla.

Statistika kaže da je Sreten Mokrović na svijetu više od 24 tisuće dana, od kojih je osam tisuća proveo spavajući. Pet milijardi ljudi je više na planetu nego u trenutku glumčeva rođenja, a Mjesec se od Zemlje od tad udaljio 252 centimetra. Pismenost je porasla sa 67 na 87 posto, a ekstremno se siromaštvo smanjilo za osamdeset posto.

Super podaci. Čini se da nam ipak nije tako loše ili kako nas, iz nama neznanih razloga, žele uvjeriti da jest.

Je li Sreten sretan čovjek?

– Nekada vrlo, a nekada se tako ne osjećam. Ne živim u stalnom stanju sreće, ali u suštini sam zadovoljan. Gotovo da je danas postao zadatak biti sretan, a s tim pitanjem ne susrećem se samo kroz razgovor s divnim ljudima, već i kroz literaturu, glazbu, a najviše kroz svoj posao, odnosno kazalište.

Vaša matična kuća, odnosno Zagrebačko kazalište mladih, premijerno je izvelo »Ćelavu pjevačicu«. I to djelo, na koncu konca, propitkuje pitanje zadovoljstva, braka, suživota – sve ono što muči i modernog čovjeka. Ako se ne varam, ovo je prvi put da igrate u tom komadu? Predstavu bih preporučio svima, a što, prema vašem mišljenju, publika može očekivati?

– Ne znam što publika očekuje kada odlazi u kazalište, ali pretpostavljam da je riječ o želji da svjedoče kazališnom činu. Mislim da će naslov »Ćelava pjevačica« biti intrigantan za publiku. Svi imamo predodžbu o tom djelu, a samo ime, kao i tekst, zvoni u ušima i poziva na gledanje. Bio sam vrlo sretan kada me Suzana Nikolić pozvala da igram u tom komadu. Znam ga još iz studentskih dana i, u pravu ste, nisam ga nikada radio. Damir Šaban je još na Akademiji bio fenomenalan kao gospodin Smith. Sjećam se da tada nisam razumio koje sve probleme iznosi djelo, jer se taj tekst, na prvu, čini plitak, duhovit i inteligentan i on sve to i jest. Ispod sjaja koji nam Ionesco servira krije se dublja analiza društva, a da bi taj sadržaj zaživio na sceni, morali smo se zapitati što se nalazi ispod površine. Kakvo je to društvo i kakvi su to ljudi?! O čemu se tu, zapravo, radi?! Iako se čini jednostavno, čak i banalno, daleko je od toga. Tada je krenuo proces rada koji je od nas zahtijevao neka suočavanja i postavio je pitanja pred svakog, što mislim da je u glumačkom pozivu neminovno. Suočili smo se s Ionescovim svijetom; našim svijetom koji je jadan, nesretan i nesvjestan i taj svijet proizvodi, i dalje, nevolju i nesreću.

Dubrovačke ljetne igre

Ovo vam je druga uloga supruga u ovoj sezoni u ZeKaeM-u, prva je bila u »Svjetlo pada«, a sada i u »Ćelavoj pjevačici«. Kako Ionesco obrađuje temu braka i kako vi, kao osoba s iskustvom dva braka, gledate na tu instituciju danas?

– Dovoljno ste rekli, haha! Znate, čini mi se da Ionesco brak propituje na duhovit način i kroz jednu fascinantnu latentnu agresiju. Kao da njegovi likovi posjeduju i drugo biće, a ne samo stvari, odnosno doživljavaju supružnika kao vlasništvo, što je, sadržajno, vrlo zanimljivo.

Što se mene tiče, sa zrelošću uviđam i ljepotu i neku važnost, što kao mlad čovjek nisam.

Kada ste već spomenuli zrelost – kako se glumac bori s prolaznošću vremena?

– Moj pokojni profesor Tomislav Durbešić gledao je jednu moju predstavu u Dubrovniku i rekao mi: »Super, ne bum te hvalil, ali zapamti jednu stvar koju ti velim – ono što je za glumca najvažnije jest da traje, da bude zdrav i da traje!« I dan-danas sjećam se te rečenice sa simpatijom, a profesora s poštovanjem jer je znao reći bitne stvari koje su nas, njegove studente, odredile i postale nam orijentir.

Naš kolega Pero Kvrgić igrao je do zadnjeg časa, bio je na pozornici i igrao te je, u poznim godinama, sjajno radio svoj posao. Lela Margitić također, pa i Špiro Guberina, Mustafa Nadarević, Rade Šerbedžija. Važno je biti u dobroj kondiciji i bez smetnji, a posebno je, kod spomenutih, bila vidljiva ili jest vidljiva jedna predivna lakoća igre. U penziji sam i sve je neizvjesno. Vidjet ćemo kako ide život i kako ide zdravlje.

»Oblomov«

Dotakli ste se Dubrovačkih ljetnih igara. U vrijeme vaše glumačke mladosti to je bilo potpuno drukčije iskustvo no danas.

– Zahvatio sam, kao student osamdesetih, zadnje neke trzajeve tog duha kada su Šerbedžija, Meštrović, Bašić, Paro, Juvančić, Boban i ostali velikani stvarali. Mi smo imali čast statirati, biti s njima cijelo ljeto dolje i komunicirati s njima. Ako me pitate kako je bilo prije, bilo je tako, bilo je u nekim segmentima ljepše nego danas. Mi sada idemo u Županju s »Kronikom seoske ljubavi«, doći ćemo, odigrati predstavu i vratiti se natrag. To je užasno. Dragocjen je moment susreta s kolegama, druženja i razgovora. U »Španjolskom komadu« moj lik kaže – umnožavanje sredstava komunikacije samo ubija komunikaciju. I to jest tako! Komuniciramo, ali smo u osami i fantaziranju. Lišeni smo akcije, a čovjek mora živjeti.

Kako režira Suzana Nikolić?

– Svaki je tekst izazov i mi kao glumci pokušavamo u njega utkati dio sebe. »Ćelava pjevačica« je izvrnuta rukavica i baš sam iznenađen, zadovoljan i fasciniran hrabrošću i voljom Suzane Nikolić. Super smo surađivali, Ionesco nam se upleo u živote i podjele, bilo je svakojakih nedoumica, nerazumijevanja i neshvaćanja, bio je to jedan zahtjevan proces kroz koji smo prošli te me živo zanima kako će ljudi odreagirati. Volio bih da se lijepo zabave i da se još više svi skupa zamisle.

Kada sam iščitavao popis naslova u kojima ste igrali, a broj je pozamašan, u oko mi je upao »Oblomov« iz ranih devedesetih. Komad je režirala vaša prva supruga Nina Kleflin. Kakav vam je Oblomov? Čini mi se da oblomovština dobro funkcionira u mladog čovjeka danas.

– »Oblomov« je predivan tekst. Moj me novi prijatelj, redatelj Dražen Krešić, koji je režirao »Španjolski komad«, podsjetio prije nekoliko tjedana na taj tekst i rekao da ima želju raditi »Oblomova«. Podržao sam ga u tome jer se rijetko uprizoruje, a, kao što ste i sami rekli, vrlo je aktualan. Oblomovština prepuna letargije i povučenosti daje prostora čovjeku da puno umišlja, a manje živi. Drago mi je da će se to potencijalno i ostvariti. Ta mi je suradnja ostala u prekrasnom sjećanju, čini mi se kao da smo radili u izmišljenim i predivnim uvjetima.

U posljednjih nekoliko godina sve više igrate i na nezavisnoj sceni. Tu je, pored predstava »Španjolski komad« i »Prizori« s Almom Pricom, i »Kronika seoske ljubavi« s Gordanom Gadžić, s kojom nastupate i na ovogodišnjem Festivalu glumca. Svoju ste karijeru započeli izvaninstitucionalno, a sada se taj krug nekako zatvara, a s Gadžićkom ste proputovali Hrvatsku. Kakva je izvanzagrebačka publika?

– Divno mi je raditi na nezavisnoj sceni i uvijek mi je bilo te sam zahvalan na svim prilikama koje mi se pružaju. Publika je super, publika je znatiželjna i publiku treba voljeti i cijeniti. Ona nam poklanja svoje vrijeme te se poput djece prepusti teatru, a nas glumce to obavezuje da po svom znanju i iskustvu damo sve od sebe jer ljudi to zaslužuju. Naš glumački posao ima etičku dimenziju i trebali bismo biti svjesni toga.

»Medeja« s Mirom Furlan

Ranih dvijetisućitih igrali ste u »Medeji« s Mirom Furlan. Kakvom je se sjećate?

– Moja velika prijateljica iz studentskih dana. Predivna osoba, velike širine, znanja i pameti. Sjajna glumica. Takvom je se sjećam. Teško mi je govoriti o njoj. Predivno smo se družili na »Medeji«, u razgovorima, vježbama i prisjećanju.

Kada ste govorili o »Oblomovu«, kazali ste da vam se čini da ste radili u idealnim uvjetima, a sigurno da niste. Postoji li ta univerzalna crta u čovjeku koja glorificira prošlost i tjera na nostalgiju?

– Tada sam bio mlad i to je tako. Vrijeme u kojem su automobili bili šankovi (smijeh). To je ljudska osobina i naravno da kod »Oblomova« nije sve bilo idealno, ali se sjećam predstave kao jednog napora uloženog da se nešto napravi na prepoznatljivom i istinitom predlošku. Pamti čovjek svašta, a ja pretežno ono dobro.

Koliko se u vašoj kući muzicira s obzirom na to i da vam je supruga Laura Vadjon violinistica. Žale li se susjedi na buku?

– Dobro ste informirani (smijeh). Puno se svira, a susjedi se ne žale! Moja kći Olga također svira violinu i jako joj dobro ide, pa je u kući uvijek živo i radosno.

Koliko ste, kao osoba, znatiželjni?

– Mislim da jesam.

Što Sreten Mokrović želi biti kada odraste?

– Glumac!