Simone Cristicchi: Ja sam glas onih koji glasa nemaju

Osjećam potrebu da dam glas onima koji nemaju priliku da se njihov glas u javnosti čuje, od duševnih bolesnika, imigranata, pa sve do esula. Mislim da je to dužnost svakog umjetnika

Prije tjedan dana u HNK Ivana pl. Zajca gostovala je predstava »Magazzino 18« autora i glumca Simonea Cristicchija koji ujedno potpisuje i glazbu. Premda će povjesničari možda pronaći i poneku faktografsku pogrešku, »Magazzino 18« je hrabra kazališna predstava koja na uravnotežen način ukazuje i na talijanske i na jugoslavenske zločine za vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega. Autor ima potrebu objasniti neke povijesne činjenice koje su dosad više manje ostale prešućene. U predstavi nije pošteđen nitko. Ni talijanski fašisti koji su počinili strašne zločine nad stanovništvom u gradovima na Jadranu, niti jugoslavenske vlasti čije je drakonsko ponašanje dovelo do masovnog bijega esula u Italiju, ni talijanske komuniste koji su prezirali esule koji su potražili utočište u Italiji smatrajući ih fašistima u bijegu, ni fojbe u Istri koji su krimen Jugoslavije. Esuli su se tako našli u teškoj situaciji jer su i u Jugoslaviji i u Italiji doživljavani kao »strano tijelo« koje više nikamo ne pripada. 

  Ova potresna predstava o tim bolnim i kompleksnim događajima izazvala je u Italiji skandal i bezbrojne polemike i demonstracije ekstremista i ljevice i desnice. Egzodus Talijana je tragedija koju su mnogi u Italiji odabrali zaboraviti kako bi izbrisali talijansku sramotu fašizma u ovim krajevima. A ni jugoslavenska strana nije se imala baš čime pohvaliti. Fojbe i osveta nad (pre)često nevinim ljudima svakako nikome s ove strane ne služe na ponos. Ova emotivna predstava diže spomenik žrtvama fojbi i esulima, ali i žrtvama fašizma, talijanskoj djeci koja su morala bježati iz svojih domova, ali i hrvatskoj i slovenskoj djeci umrloj od gladi u talijanskim logorima, Gonarsu u Friuliju i u logoru Kampor na otoku Rabu. 

 Kopanje po povijesti

Kod nas ste pretežno poznati kao pjevač koji je pobijedio na Sanremu 2007. godine s pjesmom »Ti regalero una rosa« (»Poklonit ću ti ružu«). Međutim, vi ste svestran multimedijalni umjetnik: pišete knjige, radite televizijske dokumentarce i kao što vidimo po upravo odgledanoj predstavi »Magazzino 18«, pišete za kazalište i glumite u kazalištu. »Magazzino 18« tretira zločine fašizma i komunizma za vrijeme i odmah nakon Drugog svjetskog rata, te problem fojbi i egzodusa Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije. Relativno ste mlad čovjek, imate tek 37 godina pa me zanima otkud kod vas toliko zanimanje za povijest i za tako teške i bolne teme?

  – Jako mi se sviđa istraživati povijest, kopati po njoj i izvlačiti na svijetlo dana prešućene događaje, koji put i jako bolne, iz talijanske prošlosti. Tako sam u svojim djelima progovorio o duševnim bolnicama, o problemima rudara, imigraciji iz Afrike i, kao što ste vidjeli u ovoj predstavi, događanjima iz rata i poraća Talijana koji su živjeli u Istri, Rijeci i Dalmaciji. Temu odlaska Talijana otkrio sam slučajno. Zadubio sam se u tu temu i otkrio mnogo detalja za koje sam smatrao da su vrijedni da ih se iznese u javnost u formi kazališne predstave. Moj izbor da to napravim je to što kao umjetnik osjećam dužnost da budem glas onih koji nisu imali priliku reći ono što su željeli. 

 Ali zašto nakon sedamdesetak godina ponovo pričati o tim događajima o kojima se, istina, govorilo i ranije, s tim da je svatko iznosio verziju koja je odgovarala njegovom narodu?

  – Sjećanje ne služi ničemu ako je samo sebi svrhom. Tako i ova predstava nije napravljena da bude samo obična ili pomalo neobična kazališna predstava. Poruka predstave je okrenuta budućnosti i mladim generacijama koje trebaju kreirati budućnost naših naroda u duhu mira, tolerancije, poštovanja i suradnje. Ako predstava navede ljude da razmišljaju o sadašnjosti i budućnosti u duhu mira i uzajamnog poštovanja i uvažavanja, onda je njen cilj postignut i njeno postojanje ima smisla.  

Snažna poruka

Osnovna poruka predstave je snažna…

  – Da. Ponovit ću je: neka se svatko od naših naroda obračuna sa svojom prošlošću, s neugodnim događanjima iz vlastite prošlosti, s vlastitim krivnjama. Kad se nešto iz vlastite prošlosti nekritički glorificira i kad se izbjegavaju »tamne zone« te prošlosti, to ne valja. 

 Talijani koji su zbog straha za vlastitu egzistenciju i goli život nakon Drugog svjetskog rata pobjegli iz Jugoslavije bojeći se progona i osvete zbog nedjela fašista počinjenih za vrijeme rata, nisu po dolasku u Italiju ni tamo bili dobro primljeni. Zašto?

  – Neki s ljevice su ih optuživali da su izdajnici, fašisti, i da su došli krasti radna mjesta. Zašto je ova predstava u Italiji bila svojevrstan skandal? Zašto su je osporavali pojedinci s ljevice i desnice?    – Zato jer su smatrali da ja na neki način pojednostavljujem povijest. Ne mislim da je to točno. Ja je nisam pojednostavio, nego sam jednostavno napravio sintezu povijesti. »Magazzino 18« je kazališna predstava i moja je dužnost bila da pobudim emocije u publici, da izazovem reakciju publike, da je navedem na razmišljanje. Predstava traje sat i četrdeset i pet minuta i naravno da nije sve iz tog dijela povijesti nije stalo u nju. Mislim da sam ipak rekao gotovo sve.  

Zidovi u glavama

Idemo na malo lakše teme. Zašto ste toliko zapeli za Sanremo gdje ste dva puta odbijeni, četiri puta nastupili i jednom pobijedili? Pa tamo se izvodi posve druga vrsta glazbe nego što je vi stvarate. Evo, u pjesmi »Ti regalero una rosa« govori se o duševnim bolestima…

  – Zašto ne bih išao?! Iako idem na Sanremo, vjeran sam svojim glazbenim idealima i neću ih iznevjeriti. Pjesmama nastojim zabaviti publiku, ali ne samo zabaviti, nego i natjerati je da razmišlja o određenim stvarima. Sanremo je prilika da mnogi ljudi doznaju za moj rad, i to ne samo onaj glazbeni. Sanremo je prilika da sa svojim idejama doprem do najšire moguće publike, a svaki umjetnik želi da za njegove ideje čuje što veći broj ljudi. 

 O problemima bolnica za duševne bolesti napisali ste pjesmu, knjigu i snimili dokumentarce za televiziju. Međutim, duševne bolnice u klasičnom smislu u Italiji više ne postoje. U čemu je sada problem? 

  – Ja sam zbog prigovora savjesti vojni rok služio u duševnoj bolnici, te nakon isteka nastavio tamo volontirati, tako da sam dobro upućen u tu tematiku. Problem je što u mnogim slučajevima strukture koje bi se trebale brinuti o ljudima s tim smetnjama nisu adekvatne na cijelom teritoriju, a i premalo su financirane od države. Zakon broj 180 iz 1978. godine, tzv. »zakon Bassaglia« zatvorio je umobolnice, ali time nije riješio problem. Rješavanje tog problema treba zaokupiti cijelo talijansko društvo. Srušeni su zidovi umobolnica, ali ostali su zidovi u glavama! 

 Zašto ste tako jako društveno angažirani?

  – Osjećam potrebu da dam glas onima koji nemaju priliku da se u javnosti njihov glas čuje, od duševnih bolesnika, imigranata, pa do esula. Mislim da je to dužnost svakog umjetnika! 

 I na kraju: mnoge čitatelje ovog intervjua zanimat će pripadate li ljevici ili desnici. 

  – Nisam pripadnik nijedne političke stranke, ni s lijevog ni s desnog političkog spektra.