Predstava »Hamlet«, u izvođenju Zagrebačkog kazališta mladih i režiji Olivera Frljića, primjer je suvremenog scenskog čitanja dramske klasike. Shakespeareovom tekstu Frljić je pristupio iz vizure našeg vremena, postavljajući ga kao komornu dramu u kojoj zadržava sve bitne motive, likove i odnose među njima. U ovoj reduciranoj verziji »Hamleta« dramaturško polazište predstave je scena »Mišolovke«, koja postaje okvir čitavom uprizorenju. No, klopka se ovoga puta ne postavlja u cilju razotkrivanja Klaudijeva zločina, već se »Mišolovka« perfidno plete oko samoga Hamleta. 

   U Shakespeareovoj tragediji »Mišolovku« izvodi glumačka družina, a u Frljićevoj predstavi dolazi do sinteze likova i glumaca, tako da se stvara dojam kao da cijelo vrijeme gledamo »predstavu u predstavi«. Scenografija Petre Veber, koja se temelji na detalju dugačka stola i nekoliko istrošenih stolica, priziva glumačke čitaće probe. Sličan dojam proizvode i kostimi Sandre Dekanić, koji djeluju nedovršeno ili kao privatna odjeća glumaca. Kao scenski rekviziti koriste se i knjige s različitim prijevodima »Hamleta«. 

  Radikalizirani motivi

Premda mjesto radnje ostaje Danska, koja je zahvaljujući »Hamletu« postala metafora tamnice i trule države, već uvodna scena u žestokom turbofolk ritmu asocira na današnje vrijeme novokomponiranih političkih elita. Likove s ove divlje pijanke Frljić je posjedao oko stola na kojemu je poslužena večera. Na tanjurima je ostalo oglodano meso, a lik u kojemu su sintetizirani Grobar i Svećenik nožem rezbari kosti. Između tanjura je i minijaturna lutka kostura, koja djeluje poput morbidne igračke. U ovoj scenskoj igri to će nešto kasnije postati kostur mrtve Ofelije, koji će u pogrebnom obredu biti zasut zemljom.

Sintetizirani likovi

U interpretaciji Krešimira Mikića, Hamlet nije ni melankolik, ni intelektualac, ni buntovnik protiv sustava, već prije djeluje kao nemoćna žrtva do srži pokvarena i korumpirana društva. U takvom kontekstu i on sâm postaje zločinac koji vlastitim rukama ubija Ofeliju. Frljićev »Hamlet« mračna je slika današnjega svijeta u kojemu svaki pokušaj pobune biva brutalno ugašen, a na vlasti ostaju razni klaudiji i gertrude s okrvavljenim rukama. 

   U svojoj adaptaciji Frljić je na interesantan način sintetizirao neke likove. Sreten Mokrović tako igra Klaudija i Duh Hamletova oca, a Milivoj Beader utjelovio je i Grobara i Svećenika. U dvojnoj ulozi Gertrude i Ofelije odlična je Nina Violić, koja je fino nijansiranom glumom diferencirala različite aspekte ovih likova. Upečatljiv je i Pjer Meničanin kao Polonije, a izdajničku figuru Horacija igra Goran Bogdan. Laerta tumači Jasmin Telalović, a Rosencrantza i Guildensterna igraju Vedran Živolić i Petar Leventić. 

   U njihovim interpretacijama Shakespeareovi likovi djeluju poput naših suvremenika, oslobođeni tragičkoga patosa. Frljićev »Hamlet« može se doživjeti i kao glumačka igra, u kojoj se na obrednom stolu Hamletova klanja ipak prolijeva samo umjetna scenska krv.